Biti sol…kao nagon za životom…ona ulazi u stvari i u njima se protivi raspadanju, nestajanju.

Biti svjetlo…trak koji miluje površinu bića…nježno otkriva njihove oblike, ljepotu…ističe sklad…

Budi kao sol koja čuva, daje trajanje…daje uživati dobar okus, ono najbolje od života!

Budi svjetlo! Kako? Kako mogu? Naravno, ne možeš ti…ne mogu ja. Ali može Svjetlo od svijeta koje sija iz Evanđelja. Vi ste svjetlo svijeta ako upijate Evanđelje, ako dišete s njim. I vaša će riječ, vaš čin biti zrak svjetla u ovomu svijetu.

Riječ i čin onoga koji vidi siromaštvo svog duha i zato upija Evanđelje…

Riječ i čin onoga tko je krotak da bi ono Božje došlo u prvi plan…

…onoga koji čuva srce čistim da bi što više svjetla upilo, koji tvori mir…

Može li učenik to?

Isus vidi što mi ne vidimo.

Vidi što je u nama, vidi koji su u nama prostori koje možemo otvoriti Bogu.

Zove nas da uđemo u njih i ondje, u svojim dubinama, sve predamo Bogu.

Zove na veliku tajnu djelovanja soli i svjetla: sol se ne jede sama, svjetlo ne obasjava sama sebe!

Kao da kaže svakomu od nas: počni od sebe, ali ne ostani na sebi. Ostavi sebe…usudi se izgubiti, izmiješati među bićima i stvarima ovoga svijeta…bez buke i sile.

Idi i daji im ono što imaš!

Isus zove…najljepšim riječima…“poziv Tvoj slatki čusmo mi“, kaže jedna crkvena pjesma…

I ujedno pomaže.

Čuva učenika da ne svede sol i svjetlo Božje na svoju mjeru, onu mjeru lišenu poleta prema visinama.

Jer Njegove riječi ne dopuštaju osrednjost. Ili je učenik sol svijeta i u nj unosi ono što je zdravo i život čuva, ili je sol koja je obljutavila.

Pomaže tako da diže: kad netko vjeruje u tebe, to ti daje snagu, oslobađa te za nove korake. U tebi otvara nove izvore… Sve do promjene, preobražaja, pobjede…

Koliko sam ja sol? U kojoj mjeri sam svjetlo?

Sigurno, učenik ne može biti svjetlost tako kao Isus. No, s tim neka se ne zamara. Njegovo je živjeti Božju riječ koju je čuo od Izaije u prvom čitanju, blaženstva koja smo slušali prije sedam dana… Tada ulazi u nj – po Duhu Svetomu – nešto od Isusova života. Djeluje istim Duhom, u istom smjeru.

Kako je to veliko! Čudesno! Slabog čovjeka Sin Božji vidi kao svjetlost svijeta!

Jer vjeruje u čovjeka. Jer se raduje njegovim koracima kojima prilazi Životu…sve dublje i dublje. I gleda kako iz njega Život počinje progovarati i djelovati!

Stvoritelj se raduje svojim stvorenjima (usp. Ps 104,31), uživa u sinovima i kćerima koji uzimaju ono Njegovo, ono kako On gleda i čini.

Radost velika kao život. Koju ništa ne može potamniti ni zaustaviti. Koja ide sve natkriliti i zakriliti.

Dok mi pred sebe stavljamo velike misli, nedostižne izazove, On se raduje mrvama soli, iskricama svjetla koje moja slabost upija, dijeli…

Evanđelje u Evanđelju: smijem se opustiti!

Zove me da odahnem: umjesto velikih pitanja i izazova, Isus mrvice soli i iskrice svjetla koje ću uspjeti primiti i podijeliti s drugima vidi kao nešto veliko!

To je to!

Tu je život, tu kod mene u tim mrvicama…tu mi se vratiti…tu me Isus čeka.

—–

Onaj tko sve ovo prati, tko razmišlja upitat će se: kako mogu govoriti o mrvicama soli i iskricama svjetla a prije toga smo rekli da ove Isusove riječi ne trpe osrednjost. Zar to ne znači da još manje trpe minimalizam – zrnca soli, iskrice svjetla?

Svatko od nas dobro zna da unatoč velikoj volji i silnim željama, tako često u životu ne dospijeva dalje od mrvica… Što će biti sa mnom? Nisam svjetlo svijeta, nisam grad na gori! Tko slavi Oca nebeskoga radi mojih djela kad ni ja sam nisam zadovoljan?

Dragi prijatelji, Isus ove riječi nije uputio jednom ili drugom učeniku. Ne upućuje ih meni…ni tebi… On ih je uputio učenicima koji su oko njega. Oni su budući apostoli – jezgra nove zajednica.

Kad ovo govori, Isus gleda u zajednicu. Ona je svjetlost svijeta, ona je grad na gori!

Moje mrvice su samo mrvice kad sam slomljen i nikakav. Ali u zajednici na moji mrvice ti ćeš dodati grumenčić soli…on i ona također i imat ćemo baš koliko treba!

Na moju potonulost doći će tvoja krila raširena za let…na moju malodušnost doći će tvoja velikodušnost. Na moje nepovjerenje doći će tvoje povjerenje!

Tko god dođe među nas koji izmjenjujemo naše pluseve i minuse, vidjet će da jesmo svjetlost svijeta. Bit ćemo mu grad na gori. Jer će osjetiti – tu mogu biti čovjek!

Ne moram biti veći nego što stvarno jesam. To je grad po mjeri čovjeka!

To se događa gdje grupa ljudi kreće živjeti Isusovu riječ. I postaje zajednica  koja svijetli i grad na jakim, visokim temeljima.

Kako je lijepo biti čovjek onako kako ga vidi Isus. Kako je lijepo biti zajednica okupljena oko Njega!

Tu je dubina života: biti mali, siromašan duhom, krotak…a u isto vrijeme pronositi svjetlo svijeta ovom zemljom, biti njezina sol… Sve čudom Božjim koje se događa u meni i u ljudima u mojoj zajednici.