(Vjerojatno će se neki čuditi kako sam u prethodnom tekstu mogao reći da o blaženstvima ne trebamo razmišljati nego u njih trebamo ući. Evo par izvadaka iz ranije objavljenog teksta o Govoru na Gori (Mt 5 – 7) i njegovoj literano-teološkoj specifičnosti. Vjerujem da će sada slika biti potpuna.)

Isus naviješta: …približilo se Kraljevstvo nebesko (4,17). Te riječi ne govore o nečem što bi moglo biti jako dobro, ali još nam nije moguće doći u dodir s time. Naprotiv! Kraljevstvo nebesko je tu, pri ruci kažu neki prijevodi! Zamislite kako izgleda kad kažemo prinijeti šibicu buretu baruta: upravo to znači u Mt evanđelju izraz približilo se Kraljevstvo nebesko! Evanđelje Božje je snaga Božja (usp. Rim 1,16), snaga koja je ušla u ovaj svijet! Ono je kadro promijeniti čovjekovo srce i otvoriti mu nove horizonte.

Na koji se način to događa? Upravo u tome leži posebnost, tajna Govora na Gori. Naime, Mt govori u 4,23 i u 9,35 kako je Isus propovijedao Evanđelje o Kraljevstvu nebeskom. Prema zakonu literarnog postupka inkluzije, to znači da negdje između 4 i 9 poglavlja Isus propovijeda Evanđelje o Kraljevstvu. Pošto osim Govora na Gori Isus ne uzima riječ na dulje vrijeme u obliku govora, znači da se Evanđelje Kraljevstva propovijeda baš u našem Govoru na Gori. No, baš sad dolazimo do glavnog iznenađenja: Govor na Gori uopće ne izgleda protkan temom Kraljevstva, naprotiv zaokupljen je uputama o ponašanju, etičkim principima. Što to znači?

U Govoru na Gori, iako se ne govori direktno o Kraljevstvu, ono je predstavljeno na poseban način. Kad Isus govori čini ovo, ili čini ono onako, ili nemoj činiti to nisu uvjeti ulaska u Kraljevstvo. Tko prihvati riječ poruke, taj već počinje živjeti Kraljevstvo – već je ušao u nj! Drugim riječima, kad čujem Isusovu riječ u Govoru na Gori, kad je u tišini svoga srca slušam, kad joj do kraja otvorim srce i odlučim svoje korake učiniti u duhu te riječi, onda u mene ulazi snaga Božja i lomi snagu grijeha, a čovjek se puni novom energijom. I kao što je Isus, jer je u sebi nosio Kraljevstvo, tom silom izvodio čudesa i izgonio zloduhe, tako će čovjek koji primi riječ u sebe pustiti silu Kraljevstva (=zapaliti šibicu kraj bureta baruta) koja će se onda očitovati u čistoći srca, milosrdnom srcu, sposobnosti tvoriti mir u sebi i oko sebe…

Kao što je Isus jednom rekao: Ako je po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama Kraljevstvo Božje (12,28), isto tako ako čovjek živi čistim srcem, miroljubiv je i milosrdan da može oprostiti, u njemu je Kraljevstvo jer Duh Božji djeluje u njemu i očituje Božju snagu. Čim čovjek prihvati Isusovu riječ u Govoru u njega ulazi Kraljevstvo: ta dinamika, to događanje Kraljevstva u njemu stvara nove poticaje i nova zadovoljstva. Živjeti prema preporukama Govora na Gori zato ne znači zatvoriti se sreći; prisutnost Kraljevstva u čovjeka uvodi bogatstvo blaženstava koja će svojom snagom u promijenjenom srcu stvarati nove doživljaje sreće. Mislim da se više ne može reći o onom blaženstvu što će ga čovjek doživljavati, za više treba ostvarivati Isusovu riječ, treba akcija!

Mudrost Božja lijepo uredila stvari: djela su ona po kojima ćemo biti suđeni na posljednjem sudu (usp. 25,31-46). A djela su ona, vidjeli smo maloprije, po kojima Kraljevstvo ulazi u čovjeka, mijenja ga i snaži iznutra. Dakle, u djelima je sve: sadašnji dodir s Kraljevstvom, blaženstvo koje iz toga proizlazi te odluka o vječnoj sudbini. Mudrost je to doista lijepo uredila jer naša su djela nešto što nam je svakodnevno, što nam je tako blisko, nešto što bez muke možemo kontrolirati. Ta svakodnevna, jednostavna djela koja ništa ne koštaju mogu donijeti tako puno. Ta mala djela mogu sve promijeniti; po njima ćemo postati sretni! Tu je dodir Božje mudrosti i Radosne vijesti; time Isusova riječ – pa i kad govori o moralu – postaje Radosna vijest, za sadašnjost i za vječnost! To nije moralni imperativ koji opterećuje nego oslobađa i raduje, jer svaka čovjekova akcija u duhu Govora postaje očitovanje Božje snage i korak više u čovječniji svijet, u vlastito čovještvo. Postaje jedna mala pobjeda!

U Blaženstvima (5,3-16), prvom dijelu Govora na Gori, Isus daje prvu odrednicu tih djela. Pažljiv čitatelj će primijetiti da se tu radi o vrlo posebnom načinu djelovanja. Govori se o nekim situacijama (pritiješnjenost, progonjenost, vrijeđanje) s jedne i o stavovima na drugoj strani (siromaštvo u duhu, poniznost, glad i žeđ za pravdom, čistoća srca). Kad pogledamo Blaženstva vidimo da se, premda je ponegdje riječ o konkretnom djelovanju, ipak prije svega radi o djelovanju srca, o trajnom načinu življenja koji proizlazi iz srca koje je primilo navještaj Kraljevstva, koje osjeća njegov neodoljiv zov i snagu. Predajući se s povjerenjem tom djelu Božjem u sebi, srce prema Božjoj riječi biva nadahnuto na siromaštvo u duhu, na poniznost, blagost, sposobnost podnijeti nepravdu i progonstvo, ali ne samo kao žrtva nego kao suradnik i stoga su-pobjednik s Kristom. Ono svjetlo koje daje nadahnuće Božje riječi, čovjek prima i čuva kao i tu riječ. Koliko je to Isusu bilo na srcu, koliko on sam u to vjeruje govore njegove riječi: vi ste svjetlost svijeta (5,14). Teologija se obično divi Iv kada Isus kaže da je On svjetlo svijeta (usp. Iv 8,12). Ovdje Isus ide i dalje: i mi smo svjetlost svijeta ako Kraljevstvo kojeg je On nosio u sebi pustimo u naš život! Evo koliko je Isus u to uvjeren, koliko mu je do toga stalo; ono što je najveća Njegova snaga, tajna Njegove osobe to daje nama.

Temeljni stavovi – djela srca koja je Isus istakao u Blaženstvima, očitovat će se u konkretnom životu. Umjesto da se srdi (5,21-22) Isusov će učenik biti mirotvorac (5,23-26), i, ako je drugi srdit, on će pristupiti da se uspostavi mir! Mir i radost su važniji od rasprave tko je u pravu: koliki do smrti traže tko je bio u pravu i ne nađu, a život prožive bez mira i radosti? U pravu je onaj tko tvori mir (5,9).