Čuli smo prošle nedjelje o Isusovu krštenju, kako nam je zapisao evanđelist Matej. Slično su taj događaj zabilježili evanđelisti Marko i Luka.

Ivan, čusmo maločas, to čini drugačije. Ne spominje da su raspravljali je li dostojno da Ivan krsti Isusa ili ne, ne spominje ni glas s neba.

Ivan je sav koncentriran na Isusa. Kao da ga netremice motri… I želi da Ga i mi gledamo zajedno s njim.

Što Ivan vidi?

Ivanu pred očima teku prizori iz davnina… Jedan je čovjek povjerovao Bogu. Sve je ostavio radi njega, išao je kamo god ga je glas Božji zvao. A Gospodin mu je obećao potomstvo i zemlju. Potomstvo – tȁ potomka nije imao. Prolazile su godine… I napokon ga je dobio!

Ali Bog sad traži da mu svog jedinca, najveću milinu svog života, prinese u žrtvi. I tu se svakom čitatelju steže grlo. Kako je moralo biti ocu? Kao da jada nije dosta, putem ga sin pita: “Evo kremena i drva,” opet će sin, “ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” “Bog će već providjeti janje“ – odgovori otac (Post 22). Nije imao snage reći sinu istinu. Sigurno se u sebi raspadao.

Ali Bogu je to bilo dovoljno. Nije dozvolio da riječ njegova prijatelja Abrahama padne na zemlju. Ne, onaj tko je sve stavio na Boga ne može pogriješiti! Bog će dati janje!

Abraham, taj div vjere – praotac vjere, ne mora žrtvovati svoga sina. Umjesto njega, na žrtvenik će jaganjac Božji – ovan koji se našao ondje, zapleten u grmlju.

Ivan Krstitelj gleda u Isusa i kliče: evo Jaganjca Božjega! Evo Onoga koji će svojom krvlju zamijeniti čovjekovu krv. Janje – bespomoćno, nježno, tako ranjivo… Jaganjac Božji kao rana na ranu!

Svijetu koji je odlutao od Boga i sad je izranjen, napuknuo, koji pati u svojim bolima i ranama, njegov Stvoritelj daje Janje – ranjivo i bespomoćno. Rani svijeta, koja je nastala iz nepovjerenja i pobune protiv Boga, lijek će biti ranjeni, štoviše zaklani Jaganjac! Umjesto da kažnjava pobunu svijeta, Bog će vidati njegove rane nježno kao janje. U izranjenom Jaganjcu s njim će su-patiti.

Neće li to taknuti tvrda srca, ukrućene šije koje glavu odvraćaju od svog Stvoritelja? Neće li patnja i krv Janjetova otopiti svaki led, izbrisati nepovjerenje i srca zagrijati toplinom vjere u onoga koji nad njihovim ranama pati i želi ih zaliječiti? Srcu koje vene u svom nepovjerenju progovorit će ranjeni Bog. Ranjen pobunom i sljepoćom tog istog svijeta koji je već sebe izranio. Hoće li to biti dovoljno da stane i da „stisne svoja usta videć ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu“ (Iz 52,15)?

O, neshvatljive ljubavi Očeve – da roba otkupiš Sina si predao, klicat će sv. Augustin pun čuđenja. Da, tko god Boga pravo pogleda i istinski vidi nešto od Njegova djela, ne može ne čuditi se. Ne može ne ostati bez daha. Na Boga se ne možemo navići. Ono na što smo se navikli i što nas umara to su naše misli, pitanja, naši problemi. Ako smo upali u rutinu, u monotoniju duhovnog života, to je zato što vide ne gledamo u Stvoritelja i Njegova čuda.

Jaganjac koji oduzima grijeh svijeta! O samo jednom grijehu govori Ivan evanđelist. Jedan koji je zajednički cijelom svijetu. I temelj je svim drugim grijesima, svim drugim zabludama, zastranjenjima, pobunama, neredima, patnjama…

Taj temeljni grijeh jest zatvorenost i nepovjerenje čovjeka u njegova Stvoritelja. A gdje je zatvorenost, nema ni ljubavi…je nema odgovora na Njegovu ljubav. Čovjek tu sam sebe isključuje iz punine života koju je mogao imati s Bogom. I zato imamo svijet kakav je sada. Iako prelijep, pati na bezbroj načina…a nismo sigurni da ga zbog nečije nepromišljenosti uskoro više neće ni biti. A ne mora biti tako, uopće ne mora.

Zato će Isus među svojim zadnjim riječima neposredno pred muku i smrt moliti za svoje, za nas. Molit će da Njegovi – da mi – budemo ujedinjeni u vjeri i ljubavi. Da kroz njih postajemo jedno s Bogom i međusobno, jedni s drugima (Iv 17). To jedinstvo bi preobrazilo čitav svijet, čitavo Božje djelo.

Tu je početak, zora vječnoga života. Mi smo za to stvoreni i bez toga nikada nećemo stići punini za kojom žeđamo.

Tko god ovo spriječava, ili iskrivljuje ili ne prihvaća, sudjeluje u grijehu svijeta.

Svatko od nas treba stati pred sebe. U miru i tišini. I sebi priznati: koliko vjerujem a koliko ne vjerujem da je meni moguće ući u ovo što nam Bog priprema? Koliko vjerujem da je ovo uopće realno i moguće bilo kome? Koliko sam od sebe i svog života spreman dati na tu kartu?

I svatko će u sebi osjetiti različite otpore. Javit će se razum sa svojim logikama, javit će se sjećanje s bolnim uspomenama, javit će se osjećaji… Da, ne moramo ga uokolo tražiti povećalom ili mikroskopom. Nema potrebe – grijeh svijeta je i u meni. I u tebi…u svima nama!

Ako to znamo i toga smo svjesni, kako veličanstveno zvone Ivanove riječi kad kaže: Jaganjac Božji je onaj koji krsti Duhom Svetim!

Nama, ovijenima i sputanima grijehom svijeta, Jaganjac nudi Duha Svetoga. Primiti Duha znači izići iz svoje zatvorenosti i nepovjerenja u zagrljaj Bogu. Predati Mu sve. I sve će biti novo. Jer On sve čini novo, ako mu to dopustimo.

Duh Sveti je to zajedništvo s Bogom, novi život koji u tom jedinstvu kreće. On je poput magneta koji sve skuplja u Jedno – ono veliko jedinstvo u kome svi ljudi postaju Jedno s Bogom.

I kad vidite da netko ruši zajedništvo, ne prihvaća druge, izmišlja prepreke, traži razloge kako ih udaljiti, omalovažiti – tu nema Duha Svetoga. Tu nema ni radosti Božje ni punine života.

Dragi prijatelji, gledajući u Jaganjca Božjega s Ivanom, mi smo na pragu. Imamo pozivnicu da krenemo. Da pružimo ruke prema darovima Božjim.

Isus će prvim svojim djelom, znamenjem u Kani Galilejskoj, otvoriti nove prostore. Vino radosti koje će poteći svima će staviti do znanja: Janje Božje je tu za našu radost (usp. Iv 2,1-12). Jedino nas grijeh svijeta može zadržati da ne krenemo prema njoj.