U osnovi, na teološkom planu jubilejska godina slijedi logiku počinka sedmog dana (subote) i sedme (subotnje) godine. U njima je u prvom planu počinak od svakodnevnog truda i napora, kako za ljude tako i za stoku te napokon za zemlju. Tako su subota i subotnja godina doživljeni kao dar Božji koji osvježava, odmara i oslobađa kako bi se obnovio čovjek, zemlja i živi svijet. Stoga odredbe o jubileju u Lev 25,1-7 prvo rekapituliraju ono što je rečeno za subotnju godinu te ono što smo razmatrali u Izl 21; 23.

Osim pogleda na srodnost ovih odredbi u formalnom smislu, važno je obratiti pažnju na njihovu nutarnju logiku. Tu ćemo pronaći teološke principe koji su tempirani s ciljem odgajanja određene duhovnosti u članovima Božjeg naroda. U tom smislu jubilejska godina predstavlja značajan skok, kako u kvantitativnom tako i u kvalitativnom smislu. Već je življenje subotnje godine trebalo mijenjati Izraelce. Ako su kroz 6 godina radili, stjecali i počeli se razlikovati, raslojavati na bogatije i siromašne, u sedmoj godini dolazi do promjene. U subotnjoj godini se s redovne prelazi na alternativnu ekonomiju. Te godine više nema rada ni stjecanja. To je iskustvo slično onomu koje su imali tijekom hoda kroz pustinju. Tada su izravno živjeli od milosti Božje koja im je dolazila u vidu mane, kruha s neba. Nitko se nije mogao obogatiti, ali nitko nije ostao nezbrinut i nenahranjen. Veća međusobna povezanost i međuovisnost, zajedništvo i solidarnost koji su obilježili hod kroz pustinju, prelijevaju se u svaku od subotnjih godina. Odredbe o jubileju, pak, u nastavku (Lev 25,8-55) tempirane su s ciljem implementiranja ovih principa i ideala u nove okolnosti uznapredovale ekonomije te uređenog, sjedilačkog načina života.

Jubilejska godina počinje Danom pomirenja (Lev 16). Odrekavši se grijeha – koje će im Gospodin oprostiti – Izraelci su spremni slijediti Božje standarde ugrađene u njegove zapovijedi. Spremni su odustati od pogrešnog gledanja na vlastiti život, rad i položaj u društvu te prijeći na Božji. Stoga su prijemčivi za čin oslobođenja i uspostave novih odnosa koje će zahtijevati jubilej. Odričući se grijeha i prilazeći bliže Bogu, spremni su u novoj mjeri živjeti njegovu pravednost. Novom i jasnijom sviješću sad prihvaćaju činjenicu da je Bog jedini vlasnik Obećane zemlje na kojoj žive i koja ih hrani. On, njihov Otkupitelj, u svojoj pravednosti i suosjećanju prema najslabijima u Izraelu ustanovljuje jubilej kako bi najslabiji – koji nemaju svog srodnika koji bi ih otkupio iz dužničkog ropstva ili druge nevolje (usp. Lev 25,25) – doživjeli otkupljenje. Time je svakom pojedincu i obitelji zajamčeno da će barem svake 50. godine doživjeti izbavljenje iz dugova te povratak na očevinu kao čin Božje pravednosti. Bog je onaj koji kao kralj posjeduje svu zemlju (Lev 25,23; usp. Ps 24,1) i jedini on može odrediti način na koji se raspoređuju njezina dobra. Uz to, kao Saveznik koji je otkupio Izraela, oslobodio ih je egipatskih porobljivača i sada su njegove sluge; pristali su služiti mu (Izl 19). Pošto su njegove sluge, ne mogu služiti jedan drugomu. Nijedan Izraelac ne može trajno postati sluga drugomu, može mu služiti samo do početka subotnje odnosno jubilejske godine. Dakle, ako je bilo nepravdi, pronevjere imanja koje je rasprodano zbog dugova itd., sve se to resetira odredbama jubilejske godine. Uspostava ravnopravnosti i solidarnosti, iskorjenjivanje neimaštine i ropstva zahvaljujući jubileju postaju norma života za Izraelce. Na ovaj način prirodna tendencija raslojavanja na bogate koji postaju sve bogatiji i siromašne koji postaju sve siromašniji, suzbijena je u samom korijenu. I bogat i siromašan Danom pomirenja i ulaskom u jubilej jednako ispovijedaju i žive svoju ovisnost o Bogu i njegovoj dobroti. Jer svake sedme i svake pedesete godine i bogat i siromah – ne sijući i ne žanjući – jednako žive od Božje providnosti.

Činjenica da Izrael nije ozbiljno pokušavao živjeti ove odredbe (usp. Jer 34,8-22) – koliko god se nekom može činiti razumljivom – oštro se sudara s činjenicom da svaki jubilej počinje priznavanjem i odricanjem od grijeha na Dan pomirenja te primanjem oproštenja. Nespremnost na življenje jubileja izravno stavlja u pitanje ono što su Izraelci ispovjedili na Dan pomirenja: jesu li se doista odrekli grijeha? Ako nisu, ne znači li to da im nisu oprošteni, da je za njih Dan pomirenja bio samo formalnost? Stoga Dan pomirenja, kao vrata kroz koja se ulazi u jubilejsku godinu, uvijek pred Izraelcima stoji kao poziv na čišćenje od grijeha i poziv na obraćenje. Bez obraćenja nemoguće je živjeti jubilejsku godinu. Iz ovoga jasno proizlazi da obred okajavanja grijeha o Danu pomirenja nije motiviran ublažavanjem srdžbe Boga koji se gnjevi na grijehe Izraelaca. Motiv je, naprotiv, projekt oslobođenja od grijeha s izravnim učincima oslobođenja čovjeka, životinja i zemlje od napora, nepravednosti, ropstva, besperspektivnosti u koju upadaju bezemljaši itd. Motiv je – preobrazba zemlje u skladu s pravednošću i suosjećanjem s najslabijima i potlačenima. Ili, ako ćemo ići još dublje, nepravednost, tlačenje, beznađe – to su posljedice grijeha koje, u krajnjoj liniji, Božji narod uvode u smrt. Danom pomirenja i obraćenjem, narod prihvaća biti oslobođen od grijeha i živjeti pravednost u vidu posvemašnjeg oslobođenja za sve. Time se cijela zajednica upravlja od smrti prema životu.

Iz ove perspektive postaje razumljivo zašto se može reći da Izraelci svoje obraćenje manifestiraju ne time što će Bogu ljepše govoriti i pjevati, duže se moliti nego novom kvalitetom međusobnih odnosa. Naš novovjeki profinjeni teološki osjećaj mogao bi sumnjičavo gledati na ovakvo tumačenje srži obraćenja. No, iz svega do sada rečenoga proizlazi da odredbe o jubileju zapravo aktualiziraju ono što je Gospodin izveo oslobađajući Izraelce iz ropstva u Egiptu. A to je ipak najdublja teološka struna na harfi starozavjetne teologije. Božja želja da oslobodi, izbavi od tlačitelja i silnika, udijeli zemlju a s njom i nadu u puninu života – što je u skladu nakanom o čovjeku izrečenom u Post 1 – 2 – jest ono najdublje i najosnovnije što starozavjetni čovjek može spoznati o Božjoj volji. Logično je da se za onog pojedinca ili grupu koja se ne želi uključiti u konkretne akcije ostvarenja ovih vrijednosti ne može reći da su na putu obraćenja. Naprotiv! U ovoj točki je razvidno što je želja Boga kao Velikog Kralja nad Izraelom, odnosno u kojem smjeru želi voditi svoje kraljevanje. Njegovo Kraljevstvo bi se između ostaloga trebalo ostvarivati življenjem ideala jubilejske godine. Na drugoj strani, narod koji ovo u pravilu neće prihvaćati odnosno živjeti, ostaje na putu grijeha i smrti. Gledajući s ove točke postaje jasno otkuda u proročkoj tradiciji nebrojena pozivanja na pravednost i prijetnje onima koji ustraju u nepravednosti. Ustrajavanje u grijehu, koji vodi u smrt, postat će česta tema a nažalost i iskustvo naroda Božjega. Neupućen čitatelj u stanju je čuditi se i pomisliti: „otkud toliko prijetnji i kažnjavanja od strane milosrdnoga Boga“? No, točka u kojoj vidimo povezanost Dana pomirenja, odricanja od grijeha te obraćenja u kojem se prihvaća jubilej jasno pokazuje važnost slobode u kojoj pojedinac i cio narod prihvaćaju ili ne prihvaćaju put života, odnosno put smrti. Bog je svojim djelima – izbavljenje iz Egipta, sklapanje Saveza, dar jubilejske godine – jasno pokazao da su njegova pravednost i suosjećanje na strani siromaha, bespomoćnih, potlačenih i beznadnih da bi cio Izrael imao život u punini. Taj put je jasno ocrtan i označen. Tegobna iskustva, krvoprolića i teške tragedije koje će Izraelci iskusiti – što se podudara s izbjegavanjem življenja jubileja – gorka su potvrda i pouka životnosti ideala jubilejske godine, čijeg blaga su lišili svoje živote.

Ako gledamo jezičnu povezanost između pojmova kraljevstvo Božje i jubilej, moramo reći da ne postoji tekst u kojemu su oni izravno dovedeni u vezu. No, iz ovoga što smo do sada istakli proizlazi da su odredbe o jubilejskoj godini jasna manifestacija Božjeg kraljevanja. Prorok Izaija će to upravo tako shvatiti te će u poglavljima 56 – 66 koristiti motive jubilejske godine kako bi progovorio o nadolazećem kraljevstvu Božjemu. Nama, kršćanima, posebice je značajno što u Evanđelju po Luki Gospodin Isus sebe i svoje poslanje – uprisutnjenje Kraljevstva – već u prvom, nastupnom govoru predstavlja upravo citirajući retke iz Iz 61, koji izrastaju iz motiva jubilejske godine. To bismo mogli sažeti u jednu misao: Isus, nakon što je njegov narod to stoljećima izbjegavao, svoje poslanje vidi kao početak konačnog, eshatološkog ostvarenja jubilejskih ideala. Teolog stojeći pred slikom sveobuhvatnih promjena koje je jubilej trebao svakih 50 godina polučiti na razini cjeline naroda Božjega, pozvan je odgovorno i kritički promišljati starozavjetnu jubilejsku baštinu, prepoznavati je ostvarivanom u novozavjetnim tekstovima i potom sučeliti s današnjom crkvenom praksom slavljenja jubilejske godine. Vidjeli smo da Izabrani narod Božji Staroga zavjeta nije svoje srce priklonio življenju jubilejskih ideala. Koliko smo mi, koji kao Isusovi učenici i dionici Godine milosti Gospodnje (Lk 4,19), učinili na tom planu?