Evanđelje: Mt 24,37-44

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.

Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.

Nema sumnje da je Gospodin Isus predviđao čas koji će označiti svršetak povijesti – ili, kako se voli reći, Sudnji dan. No, također je jasno da su i mnogi slušatelji ovih riječi, kao i njihovi potomci te generacije koje će doći – sve do dana današnjega – živjeli i umirali ne dočekavši taj čas. Je li moguće da se Isus prevario? Ili bismo trebali drugačije razumjeti ove Njegove riječi?

U retku koji neposredno prethodi ovom evanđeoskom odlomsku Isus kaže da nitko ne zna dana ni časa kad će doći Sudac u slavi – nitko pa ni Sin (Mt 24,36). Prema tome, riječi ovog odlomka ne žele reći kada će nastupiti čas. Čak ni što će se tada događati. Ako pažljivo gledamo o čemu Isus ovdje govori, vidimo da je u prvom planu element iznenađenja – opći potop je nastupio dok većina ništa nije slutila…tako će biti i kad nastupi čas…jedan će se iznenada uzeti na polju a drugi ne, također jedna u mlinu, ali druga ne. Dan Gospodnji dolazi iznenada…biti pripravan. Uz element iznenađenja, Isus naglašava i promjene koje će tada nastupiti za pojedince…one će biti nepovratne.

S obzirom da Isusove riječi ne otkrivaju više od poziva na spremnost i bdijenje kako bi Njegovog učenika čas zatekao pripravnog, s razlogom trebamo zaključiti da se ono presudno neće događati Sudnjeg dana. Taj dan i taj čas će samo na van očitovati ono što smo od sebe i svoga života učinili do tada. Tog dana i tog časa više nećemo moći učiniti ništa posebno. Zato Isus poziva na pripravnost i budnost. A te Njegove riječi zapravo nas vraćaju na drugo čitanje. Ono nas pita jesmo li prihvatili promjenu koju najavljuje prvo čitanje? Radujemo li se osvitu novog dana (usp. Rim 13,12) jer će nam omogućiti da hodimo u Gospodnjoj svjetlosti (Iz 2,5)? Tu nam Gospodin pruža ruku da iziđemo iz tmina svih vrsta i kročimo u Njegovo svjetlo. A njega imamo u izobilju: dolazi nam u Božjoj riječi, obasjava nas iz života Bogu predanih ljudi – to je ono što nam krijepi dušu i srce. Tu kao nigdje prosijava svjetlo kraljevstva Božjega.

U tom svjetlu shvaćamo da su jedno Bog Dijete – za čiji se rođendan pripremamo – i Bog sudac. Jer Sudac će samo proglasiti kako smo prihvatili Boga Dijete koje je puno Božjeg svjetla. Jesmo li život obojili Njegovom svjetlošću ili smo prednost dali nekim sivim zonama i tminama? Je li naš život svjedočanstvo hoda u Gospodnoj svjetlosti ili je još jedan slučaj izbjegavanja tog svjetla i vječito traženje nekih svojih rješenja…koja ne smiruju i u konačnici ne raduju?

Ovim evanđeljem „Isus ne osuđuje nepravde, zloće ili grijehe; on govori o postojanju sačinjenom samo od svakidašnjosti, bez objava i bez proroštva. Noini dani su poput naših kada zaboravljamo podići pogled, iznad i uvis pa se zadovoljavamo velikim zalogajima zemlje (…) Evanđelje ne govori o svršetku života nego o njegovoh dubini. Ne govori o anđelu smrt nego o dva različita načina da se u njemu boravi“ (E. M. Ronchi).

U svijetu činjenja, uzimanja, otimanja, borenja, uživanja…dotaći dubinu onoga BITI. Moći stati u miru, u tišini… Osjećati, živjeti moje BITI. BITI dijete Onoga koji Jest. Jednostavno Jest Onaj koji Jest. Zbunjeni Mojsije očekivao je neko moćno ime osloboditelja, titulu nekog velikog kralja… Ništa od toga – čuo je samo: Ja Sam Koji Jesam. Tu je sve, Punina.

Pomozi mi, Gospodine, živjeti iz Punine. Iz Punine Svjetlosti Tvoga BITI nek sam samo mala iskra, mali plamičak. I taj moj mali BITI bit će više od svega što ću moći činiti, od svega što ću uzeti, što ću uživati… U njemu mogu doći do dubina života, do Izvora. Tu će rasti moje BITI na sliku Božju. Da bi krenuo život, da bi rastao iz punine. Da bih ja, Tvoj mali stvor, prešao iz smrti u život… Da bi i u meni mogao sve činiti novo. Da i u meni umine stari a počne novi svijet, Tvoj.