Već se od oka može primijetiti da u našim danima vjernici neke stvari radije slušaju a neke manje rado. Tu mislim npr. na sadržaj onoga što se govori o Bogu. Puno radije se sluša o tome koje molitve treba izmoliti ili koju pobožnost obaviti i u koliko sati te kako potom milost Božja silazi nad čovjeka, radije se sluša kako ugoditi Bogu i koje nagrade potom možemo očekivati negoli da čitamo ili slušamo Božje riječi koje govore: trebaš misliti ovako, trebaš činiti ova ili ona djela. Na prvi pogled je normalno da ljudi biraju ono što im je draže.

No, kada pročitamo pažljivo cijeli Novi zavjet, što ćemo vidjeti? Evanđelja puno prostora posvećuju pripovijedanju Isusova života (to je svima potrebno), sv. Pavao puno govori o odnosu Isusa i Staroga zavjeta (jer to je u ono vrijeme velikom broju ljudi koji prije bili židovske vjere bilo potrebno) a sav ostatak Novog zavjeta – možemo slobodno reći – govori o tome kako vjernik treba misliti i kako živjeti. Na jako malo mjesta ćemo pronaći teme i naglaske koji su danas kod mnogih na cijeni. Što to znači?

Bit ću kratak i izravan: sveti pisci iznijeli su najbitnije da bi nas hranili najzdravijom hranom. Ako danas razmišljanje i „žvakanje“ te hrane nije na cijeni, to ukazuje na problem. Danas su popularne emisije o kuhanju. Možemo odgledati cijelu emisiju, čut ćemo puno toga o hrani i njezinu pripremanju, načinu blagovanja ali – gledati nije isto što i blagovati! Poslije takve emisije još smo gladniji!

Slično je i s duhovnim hranjenjem: slušati i čitati o tome kako Bog pohađa dušu, pruža joj milosti, zahvaća je, mijenja i blagoslivlja ne znači da se to i meni događa! Ne znači da se i moja duša hrani tom božanskom hranom. Govoriti o ulasku Boga u nečiji život nije isto što i početi Ga primati, imati ga u sebi i hoditi u Njegovu svjetlu i radosti.

To se možda ponajbolje vidi kad stanemo pred evanđelje kakvo nas čeka ove nedjelje. Isus govori o svršetku svijeta.

Često možemo čuti da ga neki priželjkuju, a neki čak i znaju kad će se dogoditi (ili misle da znaju)… Zajedničko im je što o tome govore kao nečemu što je izvan njihovih života – aha, doći će kraj svijeta pa će oni dobiti svoje! Kraj svijeta kao „medicina“ protiv onih tamo nekih negativaca…

Iz evanđelja u sljedeću nedjelju vidimo da Isus drugačije gleda: „… predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega“.

Naš Gospodin govori da će biti potresa u prirodi, govori o padanju zvijezda, pomrčanju Sunca i Mjeseca…to navodi da bi dočarao kako će izgledati kad bude počelo. No, naglasak Njegovih riječi nije na tom nego na nečemu drugom.

Njega zanima kako ću ja tada? Sve što govori ide u pravcu da me pripremi kako bih mogao biti načisto: trebat ću ići kroz sve to. Kada? Svatko će od nas imati kraj svoga svijeta, prije ili kasnije..bilo ove ili one godine. Svijet svakoga od nas će početi padati, raspadat će se i na koncu posvema raspasti. Isusa zanima kakav ću tada biti ja, kakav ćeš i kakva ćeš biti ti?

Zato počinje pričati o tragičnim događajima razorenja jeruzalemskog hrama, o lažnim mesijama, ratovima…ali potom sve više i više sužava kadar. I završava na pojedincu, na pitanju što će biti s jednom vlasi s njegove glave?

Nigdje ne kaže da mi ljudi možemo promijeniti ili zaustaviti ovo raspadanje našega svijeta. Ali možemo nešto drugo. Možemo kroz sve to ići na više načina, čak i na krajnje suprotne načine. Možemo ići tako da se posve pogubimo, ili da nam ne propadne ni vlas s glave!

Dakle, umjesto da mi pitanje kraja svijeta bude tema za obračun s „onim nekima“, ono je pitanje ne moje smrti nego mog života. Hoću li i kako živjeti kad se sve oko mene bude raspadalo?

Isus me pita imam li s Njim život? Živim li s Njim takav život koji se neće zbuniti ma što se događalo oko mene? Pa i da sve propada, mogu li živjeti samo od Njega? Mogu li me hraniti i pojiti samo Njegova ljubav i svjetlo?

Mogu li im biti tako predan da ću ih čuvati pa ću u mraku imati Njegovog svjetla koje ću kao svjetiljku staviti na stol? Hoću li – dok mržnja i laži sve truju i ruše – imati sigurnu i istinitu riječ koju ću pružiti bližnjemu? Hoću li u svijetu koji ljubav i vjernost baca u blato imati barem neke njihove mrvice kojima ću hraniti sebe i ove oko sebe?

Gospodin Isus me pita: jesi li i ti dio staroga svijeta i skupa se s njim raspadaš? Ili si dio novoga svijeta koji se kroz muke raspadanja tek treba pomoliti i početi živjeti novom svježinom? Jesi li plod koji živi i preživjet će muke rađanja Božjega svijeta, ili ćeš biti poput mrtvorođenčeta, nesposoban živjeti u njemu?

Jesi li materijal onoga drugoga, Božjega svijeta? Štof kadar izdržati sve jer ne pripadaš ovom svijetu u raspadu? Da, „svijet jest u veliku plaču, ali je i u velikom porodu“ (E. M. Ronchi).

Kako doći do tog novog svijeta, kako u sebi imati ne život ovog raspadajućeg svijeta nego onaj drugi, pravi koji dolazi od Boga? Da bi se u meni izgrađivao taj život, sveti pisci Novoga zavjeta daju zdravu hranu kad god pišu kako trebam misliti i kako trebam živjeti. Kad o tome mislim i tako činim, u mene ulazi novi život. Tada sam otvoren Duhu Božjemu, tek tada božanski život ulazi u mene. Konačno sam prestao o hranjenu slušati i počeo sam se hraniti! Nakon dugog gledanja izdaleka, sad sam rame uz rame sa Sinom Božjim koji je došao služiti (usp. Mk 10,45 par. Mt 20,28; Lk 22,27)!

Koliko je ova granica bitna i koliko je oštra, vidimo po Isusovim riječima kada govori da će mnogi koji su đavle izgonili, liječili i činili čudesa završiti u paklu, jer nisu vršili Njegove riječi (usp. Mt 7,15-28). Nisu uzimali zdravu hranu i živjeli od nje. Ako će tako proći karizmatici, kako će proći običan vjernik?

Ali ako krenem onamo kamo me zove Isus i sveti pisci Novoga zavjeta, u meni kreće novi život, nosim ga kao čedo koje tek treba ugledati svjetlo svoga svijeta. On je i moj plod, ali i most koji me preko provalije raspada ovoga svijeta nosi u Božji svijet. Svijet koji se raspada može uništiti ono raspadljivo, ali nema moći ni nad jednom trunčicom, ni nad jednom vlasi novoga života kojeg Bog u nama užiže. Kojeg trebam nositi i čuvati, do časa (pre)poroda.

Mnogo toga u meni i na meni može biti slabo, ali ako u sebi njegujem ovaj život, ja sam živ. Kao što je ovaj svijet nepovratno u raspadu, ja sam nepovratno živ. O tome mi Isus govori.