Sklapanje Saveza

Svekoliko civilizacijsko iskustvo govori o važnosti zakona, uredbi i općenito normiranja čovjekova ponašanja i djelovanja. Iako se na prvi pogled čine suprotstavljenima, sloboda i zakoni zapravo su međusobno povezani i ovisni. Posebice to vrijedi na društvenoj razini. Življenje slobode u zajednici zahtijeva uređene odnose, odnosno proglašene zakone, a s druge strane samo slobodno prihvaćanje nekog zakona jamči da će pojedina osoba iskreno i posvećeno živjeti vrijednosti koje stoje iza pojedine od njegovih odredbi. No, i na drugim područjima života postoje „zakoni“ odnosno pravila, norme i mjere koje služe kao orijentir za postizanje određenog cilja. Bog, koji Izraelu pristupa u svojoj pravednosti i suosjećanju za njihovu potlačenost u egipatskom sužanjstvu te ih želi dovesti do statusa kraljevskog svećenstva (19,5-6), ne nalazi drugog načina nego proglasiti zakone kojih se trebaju držati. Stoga će Izraelcima, oslobođenima egipatskog ropstva na društvenoj i duhovnoj razini, Bog osloboditelj ponuditi zajedništvo uokvireno čvrstom svezom saveza (Izl 19,1-8). Da bi oslobođeni egipatskog robovlasništva i demona, mogli živjeti slobodno u zajedništvu s Bogom Stvoriteljem i Osloboditeljem, također su potrebni orijentiri i norme. Oni su poput smjerokaza na hodu prema uvijek punijem zajedništvu s Bogom i prema punini života. Da bi svaki Izraelac kao pojedinac i svi kao zajednica uspješno napredovali na tom putu. Da bi dospjeli do radosna klicanja.

Nakon što su Izraelci prihvatili sklopiti Savez, Bog im proglašava prvih deset odredbi (20,1-17). Njihova struktura bremenita je značenjem. Prve tri govore o svetosti odnosa prema Bogu. Ako ga Izraelac živi svjesno i slobodno, to mu postaje temelj za življenje svetosti ostalih sedam vidova odnosa prema bližnjima. Gospodin Isus će to sažeti u zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu (usp. Mk 12,30-31). Poradi Boga, darovatelja svega, postaje moguće prihvatiti ne uvijek jasne i često tegobne odnose s bližnjima kao vrijednosti koje su u Gospodnjim očima također svete i stoga zavrjeđuju čovjekovu potpunu posvećenost. Nakon što su u prvih 8 zapovijedi naloženi ili zabranjeni pojedini čini, deveta i deseta zapovijed na prvi pogled kao da su neka vrsta ponavljanja šeste i sedme zapovijedi. Naime, šesta i sedma zabranjuju posizanje za tuđim supružnikom (ne učini preljuba) odnosno tuđim vlasništvom (ne ukradi). Deveta i deseta zapovijed također reguliraju odnos prema tuđoj supruzi odnosno kući i svemu drugom što bližnji posjeduje. No, ove posljednje dvije zapovijedi počinju s „ne poželi“. Na taj način Dekalog s ponašanja koja mogu biti shvaćena odviše u svom vanjskom aspektu naglasak usmjerava na čovjekovu nutrinu. Nije dovoljno uspjeti se suzdržati od vanjskih čina koji su zabranjeni. Potrebno je paziti na želje, na nutarnja zbivanja u srcu. Da bi ponašanje na vanjskom području bilo sigurno, spontano i autentično, srce mora biti slobodno. Ako nije, iz njega će izlaziti neuredne želje koje će predstavljati motivaciju za stvaranje zlih namisli (usp. Mk 7,21-23). Izraelci, nakon što su oslobođeni ispod vlasti Egipćana i njihovih demona, moraju biti slobodni i u sebi. Inače neće moći služiti odnosno slaviti Gospodina. Odredbe u Knjizi Saveza u poglavljima koja slijede (Izl 21 – 23) za cilj imaju upravo očuvati slobodu: živjeti do kraja posvećeno pravednost i istinitost može samo slobodno srce. Tek u takvu ozračju bit će zaštićeni pojedinac i obitelj, njihova prava i imovina; to je preduvjet rasta cijele narodne zajednice.

Zakoni o ropstvu u Izl 21,1-11; 23,6-12; Pnz 15,1-18

U pogledu društvenog ustrojstva kakvo je predviđao Zakon proglašen na Sinaju, treba reći da je Izrael – za razliku od svojih susjeda koji su uglavnom bili monarhije – imao znatno manje centralizirano i u sebi hijerarhizirano društvo. Prvi i očit primjer jest prvi spomen i tretman robova. Na starom Istoku ropstvo je bilo uobičajena i pojava. Ljudi su se rađali i umirali u svijetu u kojemu se živjelo na taj način. Zakon Saveza u svom prvom dijelu (Izl 21,1-11) nema namjeru uspostaviti ropstvo kao novi poredak nego želi uvažiti postojeće civilizacijsko dostignuće kao polazišnu točku kada se radi o dužničkom ropstvu. Stoga preuzima zakonodavstvo kakvo je postojalo u tadašnjem okruženju, ali uvodi promjene kojima podiže granice prava robova i dodatno ih štiti. U tom smislu ograničava trajanje ropstva na 6 godina bez obzira na veličinu duga, humanije regulira ritam njegovog otplaćivanja te, napokon, pitanje je li uopće otplaćen ili nije (21,1-6); time sinajski Savez jasno ističe primat čovjeka nad kapitalom. Nadalje, uvodi se zaštita za robinje (21,7-11) te kazne za zlostavljanje robova. Time je prakticiranju dužničkog ropstva u Izraelu već na samom početku stavljeno značajno ograničenje. Ovdje također treba imati na umu da će ovaj i drugi zakoni doživljavati niz reformi, s većim ili manjim korekcijama. Dakle, oni su bili stvar civilizacijskih stečevina onoga vremena koje su već ovdje, „u prvom čitanju“, u Knjizi Saveza doživjele značajnu reformu u korist prava robova. Iz ovog primjera je vidljivo kako su sinajski zakoni kreirali u toj mjeri egalitarno društvo, koje promiče jednakost svih Izraelaca u pravima i obvezama, da je predstavljala izuzetak i izazov susjednim narodima. Zbog toga se u sociološkom pogledu Izrael izdvojio kao zasebni model društvenog organiziranja.

Temelj ovakvom iskoraku jest Izraelovo iskustvo Boga koji ga je oslobodio iz Egipta i koji je počeo kreirati novi mentalitet svom narodu, za sada poglavito preko Zakona kojeg im proglašava. Prema poziciji u Savezu Bog funkcionira kao Izraelov kralj koji donosi i nadgleda provođenje zakona. Ako bismo u ovom kontekstu htjeli kratko i jezgrovito izreći srž njegovih zakonodavnih nakana, to bi moglo zvučati ovako: Bog ne želi da oslobođenje koje je Izraelcima podario izlaskom iz Egipta prestane kad uđu u Obećanu zemlju, nego da se očuva, štoviše da preraste u proces trajnog oslobađanja i usavršavanja izraelske zajednice. Dakle, izlazak iz Egipta bio je temeljni, prvi korak u punu u slobodu, u proces napredovanja u spoznaji Boga i organiziranju zajednice. Izrael treba izići iz svih okova i ograničenja – i onih kojih jest a i onih kojih još uvijek nije svjestan. Ovakav, humaniji i pravičniji tretman robova jedan je od prvih primjera etičkih posljedica na Izraelovo shvaćanje društvene pravednosti koje svoje korijene imaju u iskustvu Boga osloboditelja.

U 23,10-11 čitamo odredbe prema kojima se zemlja svake sedme godine treba ostaviti neobrađenom. Ovdje nije naznačena izravna veza s obdržavanjem subotnje godine, nego je motiv humanitarne prirode: neka oni koji ne posjeduju zemlju – ali i životinje – imaju prigodu hraniti se njezinim plodovima. Širi kontekst ovih odredbi pojašnjava socijalne, ekonomske i humanitarne motive ovakvog zakonodavstva: Izl 23,6 poziva na pravednost prema siromahu, 23,9 zabranjuje tlačenje stranaca a 23,12 ustanovljuje sedmi dan kao dan predaha i obnove za cijelo kućanstva. Izraelovo iskustvo slobode koju duguje svomu Bogu koji ga je izbavio iz Egipta (Izl 23,9) temeljni je razlog zašto prihvatiti i zdušno vršiti ove odredbe. Zahvaljujući ovako postavljenoj legislativi, svaki Izraelac raste u svijesti presudne važnosti ovih zakona: oni izrastaju iz istog korijena iz kojeg su sloboda i Božja zaštita koju sada uživamo – nije moguće razdvojiti ih, uzeti samo trenutne blagodati a oglušiti se o ove odredbe; to bi značilo ući u opasnost da izgubimo i ovo što sada uživamo.  Uočljiva je uža veza u formuliranju ovih odredbi s odredbama o jubilejskoj godini (Lev 25) negoli je to bio slučaj s onima u Izl 21,1-11. No, s druge strane, odredbe u Izl 21; 23 motivirane su u prvom redu socio-ekonomskim momentima, dok će jubilejska godina biti vrhunac zakona svetosti (Lev 19 – 26) i stoga će imati bogoštovnu funkciju. Motivacija koja se za sada ovdje ili ondje kratko navodi (sjeti se kako si bio rob u Egiptu i da te je izbavio tvoj Bog…) u odredbama o jubilejskoj godini postat će dominantna. Poruka će biti jasna: vrhunac svetosti i štovanja Izraelova Boga jest u ostvarivanju odredbi o jubilejskoj godini, odnosno u građenju društva na pravednosti i solidarnosti. Bez toga bi Izraelovo štovanje Boga postalo isprazno.

Poznato je da istraživači smatraju kako se ponavljanje ovih zakona u knjizi Ponovljenog zakona nije plod pukog kopiranja. Između događaja pod Sinajem i onih opisanih u posljednjoj knjizi Petoknjižja dogodili su se mnogi događaji i uznapredovali različiti procesi. Stoga Pnz 15,1-18 donosi Zakon Saveza koji je prilagođen periodu prijelaza iz socio-ekonomske ustroja temeljenog pretežno na poljoprivrednoj proizvodnji prema onom s većom udjelom urbanog ustroja, u kojemu trgovina zauzima sve veće udjele u privređivanju. Spomenuti tekst govori o otpuštanju dugova (15,1-6), davanju zajmova siromašnima (15,7-11) te, naposljetku, o otpuštanju robova (15,12-18). Pomnija analiza pokazuje kako su ove odredbe prilagođene životu u društvu kojim upravlja centralizirana administracija i koje se odlikuje već znatno složenijom ekonomijom. No, usprkos usložnjavanju prilika, zakonske odredbe još više negoli one u Izl 21,1-11; 23,6-12, štite položaj robova. Sada se govori o tome kako u trenutku njihova puštanja na slobodu ne smiju biti otpušteni praznih ruku, jer to bi stvaralo pretpostavku za novi pad u dužničko ropstvo budući da se moraju zadužiti kako bi započeli novi život. Umjesto toga, propisuje se da ih se na slobodu pušta opskrbljene hranom i životinjama, koje predstavljaju polaznu točku njihove ekonomske neovisnosti. Temeljni motiv ovakve brige za robove koji izlaze na slobodu jest Božja briga za Izrael kojom ga je oslobodio ropstva (Pnz 15,15) i vodi ga u puninu života. U kasnijem razvoju, proglasom subotnjih te jubilejske godine, doći će do promjena koje će biti radikalne u toj mjeri da se može reći kako predviđaju potpuni restart izraelskog naroda.

Kontekst proglasa jubilejske godine: raskid i obnova Saveza

Po završetku Knjige Saveza (Izl 21 – 23) biblijski nam pisac pripovijeda kako narod prihvaća uvjete za sklapanje Saveza. Nakon toga Mojsije će krvlju poškropiti oltar, koji predstavlja Boga, i narod (24,1-8). Na taj način Bog i narod povezani su istom krvlju, postaju „srodnici“ odnosno jedna obitelj. Osim toga, krv je vidljivi izraz obveze koju narod preuzima; njome se želi reći: neka ovako i moja krv bude prolivena ako ne budem izvršavao savezničke/obiteljske obveze prema Bogu. On se obvezao štititi i osigurati život i napredak svom narodu pa je stoga polagao pravo na vjernost naroda. Sklapanje Saveza završava gozbom na kojoj predstavnici naroda blaguju s Bogom (Izl 24,9-11), što predstavlja vrhunac Knjige Izlaska. Na taj način Gospodin je izraelskoj zajednici udijelio ono što su prije pada uživali Adam i Eva: svećenički status, kraljevsko dostojanstvo te lidersku poziciju u materijalnom i duhovnom svijetu. Još im je nedostajala zemlja – zato će ih Bog povesti prema obećanoj zemlji kojom teče med i mlijeko. Za razliku od Adama i Eve, koji su se s Bogom susretali u Edenu, Izraelci svoj Eden još ne posjeduju pa će im biti darovano prijenosno susretište s Bogom. Stoga Mojsije ide na Sinaj po upute za izradu svetišta. Ono što sedmi dan predstavlja u dimenziji vremena, Šator sastanka će biti u prostoru – susretište s Bogom. Dok je Mojsije uzašao na Sinaj (24,15-18) primiti upute za gradnju Svetišta i dvije ploče Saveza (Iz 25 – 31), narod je postao nestrpljiv i nagovorio Arona da im načini drugoga boga – izlili su sebi zlatno tele (32,1-6), simbol egipatskog boga Apisa. Zlato simbolizira bogatstvo a mlado goveče snagu i plodnost, odnosno seksualnost – to je njihov novi bog! Od svog Boga Saveznika, okrenuli su se egipatskom demonu, slobodu i zemlju kojom teče med i mlijeko zamjenjuju za slavljenjem pohlepe i požude! Mojsije će uspjeti smiriti Božji gnjev da ne istrijebi cio narod (32,7-14). Sišavši među narod i ugledavši njihova idola – zlatno tele – Mojsije razbija ploče Saveza: činom nevjere narod je raskinuo Savez s Bogom, čemu ploče Saveza? Što sada? Kako dalje?

Mojsije ne daje isprike za nevjeru naroda, one ne vrijede jer su na vjernost Savezu prisegnuli svojom krvlju u činu njegova sklapanja. On Boga podsjeća na obećanja dana praocima Abrahamu, Izaku i Jakovu (Izl 32,12-13), dana nakon Abrahamova posvemašnje vjernosti u kojoj je bio spreman žrtvovati čak i sina Izaka (Izl 22). Iako Izakova krv nije bila prolivena, Abrahamova vjernost  i spremnost na tu žrtvu očito je pred Bogom imala ogromnu snagu. Umjesto istrebljenja naroda, Mojsije je uz pomoć Levijevaca pogubio kolovođe pobune i idolopoklonstva (32,25-29). Nakon toga uslijedit će obnova Saveza a Mojsije prima nove ploče koje mu je Bog načinio (Izl 34). Potom se ponavljaju upute za podizanje Svetišta (35 – 40).

No, unatoč činjenici da je Savez obnovljen, nisu sve stvari vraćene na stare pozicije. Naime, postalo je jasno da do sada proglašeni zakoni u Izl 21 – 23 nisu uspjeli očuvati narod od utjecaja poganstva i slijeđenja demona koje su poprimili kroz stotine godina boravka u Egiptu. Narod jest izišao iz Egipta, ali kako Egipat istjerati iz njihovih srdaca? U tom kontekstu, kao medicina kojom se liječi ovu teološku dijagnozu, Bog će po Mojsiju proglasiti nove zakone u Levitskom Zakoniku. Nove odredbe o liturgiji i načinu života, tzv. „zakon svetosti“ imaju za cilj egzorcirati utjecaj egipatskih demona iz srdaca Izraelaca. U odredbama o liturgiji (Lev 1 – 16) propisuje se prinošenje za žrtvu onih životinja koje su u Egiptu smatrane bogovima, propisi o ritualnoj čistoći zabranjuju kontakt sa smrću i seksualnošću jer su Egipćani hramove podizali na kraljevskim grobovima a Kanaanci – budući susjedi u Obećanoj zemlji – štovali božanstva putem sakralne prostitucije. U „Zakonu svetosti“ (Lev 17 – 27) Izraelcima se predlaže način života kojim se obnavlja njihova sloboda. Stoga se takav život okreće oko liturgije kao svoje središnje osi, a ona je prožeta brojem sedam, što naglašavanja njezinu nutarnju povezanost s Božjim djelom Stvaranja. Mogli bismo to prereći: živjet će slobodno jer se kroz liturgiju vraćaju u izvorni sklad kojeg je Stvoritelj upisao u temelje Stvaranja. Vrhunac „Zakona svetosti“ – a stoga i ključne smjernice za vraćanje Izraela na izvorne postavke Stvaranja – proglašene su u odredbama o jubilejskoj godini.

Odredbe o jubilejskoj godini (Lev 25)

Prvi reci nalažu da se svake sedme godine održava počinak za zemlju – to je godina subotnjeg počinka – jer te godine na njivama se ne obavlja sjetva niti se obrezuju vinogradi; ne žanje se ni ono što samo uzraste – i to pripada u počinak (Lev 25,1-7). Izraelci će se hraniti onim što zemlja sama od sebe donese, poput Adama i Eve.

Nakon što se navrši sedam subotnjih godina (ukupno 49 godina), pedesete godine na Dan pomirenja svečano se proglašava jubilej – sveta godina (25,8-10c). U nekim elementima – kao što je počinak – jubilejska godina nalikuje godini subotnjeg počinka, koja se slavi svake sedme godine. Međutim, jubilej odnosno sveta, jubilejska godina sadrži niz obilježja koja su samo njezina vlastitost (25,10d-55). Spominjali smo ih kad smo govorili o jubilejskim motivima prisutnim u izvještajima o stvaranju svijeta, Adamu i Evi te Noi u Knjizi Postanka, te o izlasku iz Egipta u Knjizi Izlaska. Stoga ćemo ovdje na njih ukratko podsjetiti.

Otkupljenje i oproštenje. Za razliku od drugih, jubilejska godina počinje Danom pomirenja (Yom Kippur, usp. Lev 16). Nakon što veliki svećenik izvrši obred pomirenja, cijelom narodu su oprošteni grijesi. Dakle, prvo od oslobođenja koje daje jubilejska godina jest duhovno oslobođenje. Janjetovom krvlju svi su oslobođeni grijeha i dugova prema Bogu. To je temelj otkupljenja i pomirenja jednih s drugima koje će uslijediti jer kad ovnujski rog zatrubi, sve vrste ropstva i dugovanja se poništavaju a robovi i dužnici oslobađaju. Zbog izmirenja svih s Bogom i međusobno, jubilej je imao učinak velikog egzorcizma. Prolivena janjetova krv Božjom odredbom Izraelu je pružala otkupljenje njegovih dugova uzrokovanih grijesima. Nakon što što je cijena dugova isplaćena krvlju, vjerovnik-Bog može oprostiti dužniku. Kao i grijesi, otpuštaju se i dugovi na ekonomskoj razini a dužnici su oslobođeni dugova i njihova vraćanja; to je naročito upečatljivo u slučaju ljudi koji će zadobiti oslobođenje iz dužničkog ropstva.

Oslobođenje i sloboda. Obitelji koje nisu uspijevale svoje poslovanje održavati u pozitivnoj bilanci bile su prisiljene za podmirenje dugova i tekućih troškova prodavati imovinu, odnosno zemlju i nekretnine. To je kod mnogih dovelo do ulaska u dužničko ropstvo nekih članova ili cijele obitelji. U jubilejskoj godini takvi su dužnici puštani na slobodu a njihovi dugovi izbrisani. Naš moderni mentalitet sklon je pitati se postoje li uopće ekonomske mogućnosti i koje su reperkusije ovakvog postupka? Starozavjetna teologija, pak, svoje polazište nema na ekonomskoj razini. Utemeljenje i krajnji učinci ovih odredbi u najužoj su vezi s izlaskom iz Egipta i ulaskom u Obećanu zemlju. Po osvojenju Obećane zemlje, onda je podijeljena među plemenima, ali i unutar plemena – sve do razine pojedine obitelji. Taj posjed postaje svet jer na njemu se živi, privređuje, na njemu se sahranjuju preci i tu zemlju trebaju naslijediti potomci – u njoj je prošlost, sadašnjost i budućnost pojedine obitelji. Stoga iz bilo koga razloga ne može biti trajno otuđena. Iz tih razloga odredbe jubilejske godine predviđaju povratak svake obitelji na svoj posjed. U suprotnom bi došao u pitanje dar Obećane zemlje koju se Gospodin zakleo dati Abrahamu i njegovim potomcima nakon njega. Isti princip vrijedi i za pojedince koji su, uslijed nemogućnosti namirenja dugova, postali robovi kako bi otplaćivali dug. Odredbe jubilejske godine sprječavaju da bio koja obitelj ili pojedini njezini članovi ostanu dugoročno – ili pogotovo kroz više pokoljenja – u statusu dužnika koji otplaćuje dugove. Time bi se poništio osloboditeljski učinak izlaska iz Egipta. Jubilej je vid intervencije kojom Gospodin osigurava da izlazak iz Egipta ne izgubi svoje dugoročne učinke. Jubilejska godina sa svojim odredbama jest, stoga, periodično aktualiziranje osloboditeljskog događaja izlaska iz Egipta – jubilej za svako pokoljenje jest exodus sada i ovdje! S obzirom da provođenje ovih propisa neće biti lako onima koji se odriču dobara a donijet će velike darove onima koji izlaze na slobodu i oslobađaju se dugova, razumljivo je zašto se ova godina naziva svetom (Lev 25,10) – njezin je inicijator sâm Bog i bit će održavana samo ako narod priznaje njegovu svetost. Ako se i dogodi da pojedini Izraelac ili Izraelka, pavši u dužničko ropstvo izgubi slobodu i nema rođaka (go’el) koji bi je izbavio iz dugova, Bog je ustanovio jubilejsku godinu da bude neka vrsta vremenitog, „kronološkog izbavitelja“ (J. S. Bergsma). U konačnici, jubilejsko vraćanje slobode – iako u prvom koraku označava povratak na osloboditeljske učinke izlaska iz Egipta – ide još dalje: jubilejskom godinom se Izraelcima uvijek iznova obnavlja status kraljevskog svećenstva, dostojanstva i slobode koju je Bog stvaranjem namijenio čovjeku.

Povratak i obitelj. Putem uredbi o vraćanju zemljišta i nekretnina onima koji su ih izgubili, jubilej omogućuje povratak obitelji na njihovu svojinu. U društveno-ekonomskom kontekstu onoga prostora i vremena to je predstavljalo temelj za okupljanje obitelji i njezinu revitalizaciju. Stabilnost življenja na sigurnom posjedu omogućuje ukorijenjenje u društveno-ekonomskom, identitetskom i religioznom smislu. Na taj način se osigurava svakoj obitelji uživanje dara zemlje kojeg je Bog obećao Izraelu u vidu Obećane zemlje. No, u još širem kontekstu, svaka izraelska obitelj moći će participirati na dobru kojeg su Adam i Eva primili u vidu edenskog vrta. U njemu su imali sve što je potrebno za život i povrh toga uživali zajedništvo s Bogom. Stabilnost posjeda zemlje koja omogućuje stabilnost i prosperitet obitelji treba voditi prema tome da cio Izrael kao velika zajednica postaje obitelj Božja.

Odmor i punina. Jubilejska godina, sa svojim različitim darovima, omogućuje svakom Izraelcu osjetiti sigurnost na svom posjedu. Odatle se rađa počinak, kako od rada tako i od životnih briga. Ovo je godina koja daje otpočinuti zemlji jer neće biti obrađivana, a ljudi – pogotovo oni koji su u socio-ekonomskom smislu bili ugroženi – dobivaju slobodu, otpuštenje dugova i osiguran posjed. Sve to skupa Izraelu omogućuje da počine u dubokom smislu te riječi. Ulazeći u počinak, Izraelci će anticipirati iskustvo punine života s Bogom. Ona je izražena slikovito govorom o blagovanju do sitosti (Lev 25,19). Naravno, Izraelcima je potrebna vjera kako bi mirno krenuli u period u kojemu neće zemlju obrađivati a ipak će biti nasićeni. Na taj način jubilejska godina svojim odredbama, bilo izravno ili neizravno, restaurira Izraelce u ispravan odnos prema Bogu, prema zemlji i jednih prema drugima.