„Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu“. (Iv 13,31)

Nakon što su učenici vidjeli kako je Isus pretvorio vodu u vino u Kani Galilejskoj, povjerovali su u njega (Iv 2,1-11). Međutim, kad je potom činio znamenja u Jeruzalemu, mnogi su povjerovali, ali Isus to nije prihvatio kao vjeru (2,23-25). U čemu je razlika jednog i drugog vjerovanja?

Za učenike u Kani evanđelist Ivan ne kaže da su promatrali čudo, divili se i povjrovali. To su radili ljudi u Jeruzalemu i nije se Isusu svidjelo. Učenici su u Kani vidjeli kako je Isus objavio svoju Slavu (2,11)! Dakle, voda nije voda nego vino, ali ni čudo nije čudo nego je – znamenje! Onaj tko u njemu ne ugleda Slavu Božju, neće od čuda uzeti ono najvažnije.

Što je, dakle, Slava? Slava je prosijavanje Božjeg bića, svjetlo Njegove istine koje ulazi u tamu ovoga svijeta, u tamu srdaca i prosvjetljuje. Naravno, većinom se ne radi o fizičkom svjetlu. Radi se ulasku Božjih misli, stavova i djelovanja koja dolaze iz Izvora života i reda bez kojega je život nemoguć. Tu progovara, tu se otkriva Izvor svega, najdublje istine na kojima počivaju i Nebo i Zemlja. Naravno, pred Slavom Božjom sve sile ovoga svijeta su bespomoćne i ništavne, zmajevi od papira. Izrael je to iskusio tijekom izlaska iz Egipta kad se Gospodin proslavio nad faraonom i njegovom silom (usp. Izl 14,17-18; 15,1.21). Slava Božja će Izraelcima beživotnu pustinju obratiti u mjesto života i blagoslova (Izl 16,8.10). Poradi slabosti i ništavnosti svega što vidimo, možemo reći da promatrati Slavu Gospodnju znači gledati u ono što je jedino istinito i trajno. Ono što je iza ovoga pojavnoga. Članovi Ivanove crkvene zajednice vidjeli su Slavu Logosa, Riječi koja je tijelom postala (Iv 1,14). Gledali su duboku istinu Sina Božjega.

Kada je Juda izišao iz dvorane posljednje večere, Isus zna da ga je krenuo izdati. Zalogaj koji mu je pružio – i koji je po sebi znak prijateljstva i partnerstva – Juda nije prihvatio kao korak prema jačem zajedništvu. Nije u njemu vidio ništa od ljubavi koju mu pruža Isus. Uzeo ga je kao običnu hranu i krenuo ostvariti svoj izdajnički naum.

Isus prihvaća Judin čin, prihvaća biti izdan i krenuti put osude, muke, smrti da bi putem uskrsnuća ljudima otvorio nove putove života. Sada je bljesnulo svjetlo Slave Božje! Proslavio se Sin i proslavlja Oca. Jer ljubi izdajicu, ljubio je i njega do kraja putem zalogaja prijateljstva, onim zadnjim što je uspio pružiti Judi prije nego li je izišao u tamu. Sada je zasjala istina Božjega bića. Sada učenici mou promatrati ljubav od koje nema veće – koja sebe predaje za svoje prijatelje. To je Bog. Tako kuca Presveto Srce Njegovo!

Zato sada, kad je bljesnula ta duboka istina, Isus govori svojima neka ljube jedni druge kako je On ljubio njih. Jer ne ući dublje u tu Slavu, ne upijati Duha kojom ona zrači značilo ne prihvatiti je. Onaj tko je prihvaća i upija Duha, ne može ostati po strani, ne može biti kao ranije. Susret, dodir sa Slavom Božjom ga obasjava i preobražava. Koliko je Slave primio, toliko će se otvoriti ljubavi prema bližnjemu. Jer samo Duh kojeg tu upija može čovjeka dizati iznad sebičnosti da bi ljubio nesebično, dajući svoj život – sebe za braću.

Sveti Pavao i Barnaba, nošeni tim Duhom, krenuli su osvojiti svijet za Krista. U ono vrijeme, u onim okolnostima – pješice, od mjesta do mjesta, od pogibli do pogibli. Prvo čitanje ih prikazuje kako zaokružuju jednu etapu. Poganima su se otvorila vrata vjere (Dj 14,27)! Otac nebeski želi svu svoju djecu okupiti u svoje krilo. Njegovu ljubav ova dvojica misionara pronose svijetom. Vidjeli su Slavu Njegovu, primili njezino naahnuće i sada ih nosi Duh Božji.

Kamo to ide? O tome govori drugo čitanje iz Otkrivenja: evo šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu. Sve i svi koje je Bog stvorio zauvijek imaju mjesto u Njegovu srcu. Ondje im je mjesto i onamo imaju prispjeti! Isus to kaže na najkraći i najsnažniji način: zapovijed Očeva jest – život vječni (Iv 12,50). On od toga neće odustati. Sve upravlja prema tome.

Primjer Pavla i Barnabe nam daje vidjeti što znači postati učenikom Isusovim. Znači tražiti i vidjeti Njegovu Slavu, upiti Duha i uključiti se u rijeku Božje ljubavi koja sve nosi, sve privlači u Njegovo krilo! Isusovo uskrsnuće nema drugog smisla, dar Duha Svetoga također.

Svi smo različiti, imamo različite poglede na mnoge stvari. Ali tko god je učenik Gospodnji, ova rijeka ljubavi koja sve nosi Ocu mora mu biti na srcu. Pa i kada dođu dani tame, konfuzije i raznih pomutnji, ova istina koju nam tako lijepim slikama otkriva riječ Pisma nam uvijek može obasjati put i naše korake.

Može nas ohrabriti da tražimo Slavu Božju i da pronađemo sebe novima u Njezinu sjaju…