U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.

Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«

Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim. (Mk 10,46-52)

Isus skupa s hodočasnicima, svojim pristašama, kroči u Jeruzalem o blagdanu Pashe. Zna da ovo neće biti obična Pasha. Za njega će imati posebno značenje. A i za mnoge. Nešto slute i Njegovi učenici. Bore se za prva mjesta. Umirivao ih je. Govorio da će Kraljevstvo koje ima započeti u Jeruzalemu biti drugačije. Ako Njegovim najbližima nije jasno o čemu se radi, može li biti onima daljima?

Bartimej, sin Timejev, sjedi na izlazi iz Jerihona, nadomak Jeruzalema. Vjerojatno nije bio jedini prosjak uz ovaj put jer njime su se sada slijevale rijeke hoočasnika koji su išli slaviti Pashu u Jeruzalem. Za njih je sada bilo vrijeme prave žetve!

Među njima je i Bartimej, sin pravog vršitelja Zakona. Sjedi nemoćan, od sljepoće spriječen slaviti Gospodina. On koji nije mogao ići, gledati i vidjeti Isusa, mogao je samo čuti. Čuo je tolike ljude, vjerojatno su mu neki od njih govorili o čudima neviđenim Sina Božjega. Slušao je, slušao…ali ne samo glasove svjedoka, izliječenih… Vjerojatno su ga neki od njih sokolili neka se nada…proći će Isus ovuda kad bude uzlazio na goru Sion!

Slušati i slušati nije isto. Čuo ih je dobro. Ali da bi Isusa oslovio Sinom Davidovim trebalo je još nešto. Jer čuli su i drugi – čak i vidjeli – no uzalud. Kad je čuo da je blizu Isus Nazarećanin, stane vikati: Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se! Nema se što čekati, kalkulirati. Sva slušanja i osluškivanja, sve nade žive za ovaj tren – sad! Tko bi ga mogao zaustaviti?!

No, ipak ima i takvih! I to u povorci oko Isusa…Pa je li moguće? Da, na žalost moguće je! Moguće je biti blizu Isusa, tako blizu blizine Božje a ipak ne osjećati, ne proživljavati onu napetost, onu strast – zapravo neodoljivu snagu – kojom susreće nevoljnike i bijednike, dotiče ih i iscjeljuje! Moguće je biti u Crkvi i ne shvaćati da je ona dana ne za smrt i ukope nego za život. Pusti mrtve neka pokapaju svoje mrtve a ti dođi i hajde za mnom.

I sada se glas mrtvaca obrušava na Bartimeja… Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se! Mislili su: zašto da se sada ovdje zaustavljamo? Treba što prije stići u Jeruzalem da Isus objavi svoje mesijanstvo i preuzme vlast! Što bismo dangubili s ovom beznačajnom osobom kakvih ima napretek? Tako razmišljaju oni koji se već bave podjelom najviših pozicija u Isusovu kraljevstvu.

No, ne vide da on iako slijep zapravo jedini vidi. Zna tko je Isus. Ne vide da će, ozdravljen, spremno slijediti Sina Božjega u Jeruzalem jer zna za kim ide i što će se ondje dogoditi. Vjera ga je spasila! Jedan od rijetkih za koje je Isus rekao da ima vjeru. Za razliku od apostola!

I još nešto, ključno za shvaćanje ove zgode. Bartimej je prvi za kojega se u Evanđelju po Marku kaže da se uputio za Isusom, noge je stavio na Gospodinov put! Svi ovi oko Isusa idu s Njim, ali ne idu Njegovim putem. U prethodnih nekoliko poglavlja Sin Božji detaljno je objasnio kakav je njegov put. Na njemu će doživjeti odbačenje, osudu, muku i smrt. I, na koncu, uskrsnuće.

Isusovi najbliži ovo ne prihvaćaju. Međutim, tek ozdravljeni Bartimej kreće drage volje na taj put. Sad kad je ozdravljen mogao je pokupiti novac kojeg je do sada skupio i krenuti nekim svojim putem u život. Ne! On kreće za Isusom putem koji ide prema križu!

Tako dobivamo paradoksalnu bilancu: nitko oko Isusa ne vidi kako stoje stvari, vidi jedino ovaj „slijepac“! Tek na koncu svojeg trogodišnjeg hoda i javnog djelovanja Gospodin konačno dobiva autentičnog nasljedovatelja! Ono što nisu Njegovi dosadašnji učenici, ovaj čovjek jest.

On shvaća da je Isus Davidov sin, to znači kralj. A kada spremno prihvaća Isusov put, to znači da prihvaća da je Isusovo kraljevstvo drugačije. Da je ono u sukobu s ovim svijetom. S logikom ovog svijeta koja urla i u samom čovjeku (jer apostoli se bore tko je među njima najveći, bore se za prva mjesta) a urla i po javnim prostorima (zato su i na ovog slijepca vikali nek’ ušuti jer im smeta).

Bartimej prihvaća pripadati Isusovu Kraljevstvu i zato smetati ovomu svijetu. Trpjeti udarce do kojih mora doći. Očito, umjesto laži, sebičnosti i nepravednosti koje vladaju ovim svijetom, on je izabrao istinu, ljubav i pravednost. Iako to znači uzeti svoj križ i krenuti za Isusom. I tako on, ušutkivani slijepac, za evanđelista Marka postaje uzor vjernog učenika.

Toliki se tiskaju oko Isusa i gnjetu ga, ali samo ga je jedna dotakla (Mk 5,21-34), toliki se kreću s Isusom, ali samo jedan od svih njih dijeli Njegov put – uputio se za Njim (10,52)!

Što je s drugima? Ne vide. Hodaju u tami jer nije im Isus svjetlo nego se vode logikom ovog svijeta. Ako takvi budu druge vodili, za njih će važiti ona: ako slijepac slijepca vodi, neće li obojica u jamu upasti (Mt 14,14)?

Ova dvojakost Isusovih pratitelja obilježava i Crkvu svih vremena. Svatko od nas dio je te povorke. I svatko se prema svojim odlukama svrstava ili među one koji Kraljevstvo vide kao priliku gdje će ostvariti svoje ambicije, ili među one koji kreću sve u sebi i oko sebe preurediti u skladu s Kraljevstvom, bez obzira koliko god križeva na tom putu morali ponijeti.

Koji sam ja? Onaj koga nosi žar borbe za ambicije, ili onaj koji nosi križ iz ljubavi?