₁₀(Isus) sam sa svojim učenicima odmah uđe u lađu i ode u kraj dalmanutski. ₁₁Tada istupiše farizeji i počeše raspravljati s njime. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. ₁₂On uzdahnu iz sve duše i reče: “Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.” ₁₃Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.

I

Kao i nakon prvog umnoženja kruha (6,45-53), nakon drugoga (8,1-9) Isus također s učenicima napušta mjesto događaja. Evanđelist Marko se poslužio ovom podudarnošću kako bi prvo i drugo umnoženje kruha, skupa sa susljednim događajima, uobličio kao dva zasebna usporedna ciklusa. Činjenica da je identičan slijed događaja zabilježen i nakon Ivanova izvještaja o umnoženju kruha (usp. Iv 6,16-21) upućuje na to da Marko je ovaj izvještaj preuzeo iz starijih predaja te im potom dao svoj pečat, napose u uvodnom i zaključnim recima (Mk 8,10.13). Podudarnosti postoje i u činjenici da je nakon prvog umnoženja kruha u Evanđelju po Marku Isus također ušao u polemiku s farizejima (7,1-23), dok se kod Ivana također vodi rasprava o znaku s neba (Iv 6,30); u oba ova evanđelja nakon rasprave o znaku još slijedi i rasprava o kruhu (Mk 7,24-30; 8,14-21; Iv 6,22-59). Ovo su očiti tragovi drevnih predaja koje stoje u temelju pojedinih evanđeoskih izvještaja.

Na širem planu Evanđelja po Marku ovaj izvještaj, skupa sa sljedećim (Mk 8,14-21), pri samom koncu njegovoga prvog dijela pokazuje koliko je bilo duboko neshvaćanje Isusova lika i djela, kako od vjerske lidera tako i od strane njegovih učenika. Uz to, ovo je posljednji izvještaj o sukobu s vjerskom elitom u Galileji, prije nego li Isus s njima uđe u završni obračun u Jeruzalemu.

(Isus) sam sa svojim učenicima odmah uđe u lađu i ode u kraj dalmanutski… Istraživači su složni oko toga kako danas – zbog nepostojanja dovoljno jasnih i pouzdanih podataka – ne možemo sa sigurnošću utvrditi na koje naselje odnosno na koje područe je evanđelist mislio kada je govorio o dalmanutskom kraju. Naime, pojedini od sačuvanih manuskripata donose drugačije varijante: gora Dalmunai, Mageda, Magdala, krajevi Magade, Melegada itd. Govoreći ranije o 7,31-37, usput smo konstatirali kako se prema Matejevom opisu ovog putovanja Isus nakon drugoga umnoženja kruha uputio u kraj magadenski (Mt 15,39). Magadan je u to vrijeme bio važan ribarski grad oko jednu milju sjeverno od Tiberijade. Matej potom piše kako su Isus i učenici nakon toga došli prijeko (16,5). To se podudara s Markovom naznakom u 8,13 da odlaze prijeko i prispijevaju u Betsaidu (Mk 8,22), koja je doista bila na drugoj obali jezera na nasuprotnoj poziciji u odnosu na Tiberijadu. Dakle, iz uvida ovih dvaju sinoptičkih evanđeja proizlazi kako je mjesto na koje se odnosi Markova naznaka dalmanutski kraj moglo biti smješteno u blizini Tiberijade odnosno Magdale.

Tada istupiše farizeji i počeše raspravljati s njime. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba… Isus je sada, nakon podužeg vremena kojeg je proveo u poganskim krajevima (7,24 – 8,10), ponovno na izraelskom tlu. Ovu okolnost važno je uočiti jer prije negoli je otišao izvan granica svoje domovine također je polemizirao s farizejima i s nekima od pismoznanaca (7,1-23). Dakle, izlazak s židovskog područja i odlazak u pogansko uokviren je polemikama s farizejima. U tom smislu posebnu težinu ima evanđelistov opis farizeja koji govori kako su se odmah po Isusovu iskrcavanju na zapadnu obalu jezera našli tu i kreću iskušavati ga. Pri njihovu prethodnom susretu, Isus je doveo u pitanje predaje starih  i nazvao ih napuštanjem riječi Božje (7,8), što je bila ozbiljna kvalifikacija koja je pogađala farizeje jer oni su se smatrali čuvarima čistoće vjere. Najvjerojatnije im je bio neprihvatljiv i njegov boravak s učenicima u poganskim krajevima te umnoženje kruha za pogane (8,1-9), čime je najavio da će i pogani biti uključeni u novi narod Božji. To bi mogao biti dodatni razlog brze reakcije farizeja. Markova lapidarnost – jer ne donosi nikakvih pojedinosti – ovdje čitatelju sugerira da su farizeji odmah čim su čuli da je Gospodin stigao, pohitali kako bi ga iskušavali. S obzirom na izrazit naboj prethodnog susreta (7,1-23), čitatelj u hitrom nastupu farizeja između redaka naslućuje notu energičnosti i žurnosti – kao da su jedva dočekali njegov povratak da bi ga počeli iskušavati.

Zahtjev za znakom s neba treba, dakle, promatrati kao postupak motiviran željom da se Isusa iskuša, tj. ispita se njegova opunomoćenost za ovakve istupe, ali i stavi ga se u situaciju u kojoj će se njegovu reakciju eventualno moći iskoristiti kao povod za podizanje optužbe protiv njega. U cijelom Evanđelju po Marku Gospodina su kušali samo Sotona (1,13) i farizeji (8,11; 10,2; 12,15). Stoga se aktivnost kušanja može shvatiti kao ometanje Gospodinova poslanja.

Znak (grč. semeion) kojega farizeji traže od Isusa ne odnosi se nužno na neko novo čudo, jer čudesna djela evanđelist Marko naziva drugim grčkim izrazom – dynameis. Ovdje se radi o zahtjevu za „pružanjem javnog dokaza o Isusovu mesijanstvu“. Kvalifikacija znaka s neba znači da bi trebao biti takav da bi nedvojbeno trebao potvrditi Isusovu opunomoćenost od Boga. Očito da sva djela koja je do sada Sin Božji učinio – egzorcizmi, ozdravljenja, uskrsnuće – za farizeje nisu dovoljna, pa ni dva čudesna umnoženja kruha. „Mora sâm Bog intervenirati kako bi posvjedočio za vjerodostojnost svog proroka“. No, nije li nakon optužbe da Isus izgoni đavle pomoću poglavice đavolskoga (3,22) jasno dano do znanja da svaki znak može biti odbačen? Za promatrača koji im umjesto istinoljubivošću pristupa s nekim drugim namjerama u krajnjoj liniji nijedno Isusovo djelo ne posjeduje apsolutnu uvjerljivost? O kakvim se namjerama ovdje radilo, može se zaključiti iz činjenice da će nakon ovog posljednjeg u nizu farizejskih istupa (usp. 3,6.20-30; 7,1-13) Isus uskoro početi naviještati svoje odbačenje u Jeruzalemu (usp. 8,31-33). Dakle, temeljem dosadašnjeg iskustva Gospodin je zaključio kakav stav prema njemu imaju predstavnici religiozne elite i što su spremni učiniti.

On uzdahnu iz sve duše i reče: Zašto ovaj naraštaj traži znak?.. Isus odgovora ne skrivajući osobnu pogođenost ovakvim stavom farizeja. Uzdah iz sve duše, kao kada se suočio s bezizlaznošću položaja gluhog mucavca (7,34), izraz je njegove uključenosti u dramu koja se pred njim odvija. U biblijskoj tradiciji ovakav uzdah shvaćan je kao priprema za poduzimanje proročke akcije ili izricanje prosudbe (usp. 2 Mak 6,30; Iz 21,2; Ez 21,12; Iv 13,21).

Umjesto odgovora na zahtjev farizeja, Sin Božji izriče pitanje. Ono otkriva da osobna pogođenost Sina Božjega ne dolazi zbog njegove osobne neprihvaćanosti nego poradi načina na koji farizeji, kao predstavnici ovog naraštaja, percipiraju kraljevstvo Božje koje se približilo (1,14). Isus je blizinu Kraljevstva manifestirao mnoštvom čudesnih djela i znakovitih čina poput stišavanja oluje i čudesnog umnoženja kruha. Koji bi razlog mogao biti da bilo tko traži još neki dodatni znak? Preko čudesnih ozdravljenja Isus se predstavio kao Mesija obećan od Staroga zavjeta, preko egzorcizama dao je do znanja da je se približilo kraljevanje Onog Jači od sotone (usp. 3,27), stišavanjem oluje objavio je svoj božanski identitet a čudesnim hranjenjem mnoštva u pustinji započeo je okupljanje svih sinova i kćeri Božjih na eshatološku gozbu (usp. Iz 2,2-3; 19,25; 26,6-8; 66,19-21; Dn 7,14; Am 9,12 itd). Oni koji poznaju obećanja Staroga zavjeta – a farizeji su ih izvrsno poznavali i druge poučavali – dobili su dovoljno uvida u značenje Isusove osobe i svrhu njegova poslanja. Istina, bilo je i prijepornih pitanja, npr. Židovima važna težnja za oslobođenjem od rimske okupacije, no ovdje nazočni farizeji nisu došli raspraviti nejasnoće. Ljudima koji iskreno traže istinu iskušavanje u smislu propitivanja nije uračunato kao grijeh (usp. Suci 6,36-40; 2 Kr 20,8-11; Iz 7,11-17). Ovdje, naprotiv, zahtjev Isusu upućuju ljudi koji nisu u stavu iskrenog traženja istine jer njegova su djela već pripisali Sotoni (Mk 3,22). Iz toga logično proizlazi pitanje: kakav bi to mogao biti znak koji će biti snažniji od svih djela koja svjedoče za Sina Božjega? Ako ona nisu dobronamjerno prihvaćena, otkud bi se mogao promijeniti stav Isusovih oponenata prema znaku s neba? Ne prihvaćajući značaj i poruku Gospodinovih brojnih čudesnih djela, očito je da farizeji polaze s očekivanjem kako ni njihovu zahtjevu za znakom neće biti udovoljeno na apsolutno uvjerljiv način kako bi ga konačno mogli tretirati kao lažnog proroka.

Gospodin stoga postavlja razložno pitanje: zašto ovaj naraštaj traži znak? Time sa sadržaja i važnosti samog znaka pažnju usmjerava na motivaciju svojih sugovornika kako bi im dao do znanja da problemi koji opterećuju njihov međusobni odnos upravo tu imaju svoje izvorište. Da je njihov stav prema njemu drugačiji, drugačije bi bila tretirana djela koja je činio i ne bi bilo potrebe za dodatnim znakom s neba. Pokušaj Isusa prilagoditi vlastitim kriterijima, postavljati uvjete pod kojima se treba dogoditi Božji zahvat u osnovi predstavlja pokušaj iskušavanja, upravo kao što je evanđelist Marko opisao njihov nastup (8,11). Od ove opasnosti nisu izuzeti ni Isusovi učenici jer već u sljedećoj zgodi opomenut će ih neka se čuvaju kvasca farizejskoga (8,15).

Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak… Sin Božji odlučno odbija udovoljiti zahtjevu za znakom. To čini koristeći svečani oblik zaista, kažem vam, amēn, legō hymīn. On, kao uvod, ima ulogu pojačati kategorično odbijanje zahtjeva za znakom koje slijedi. Odbijanje je izraženo semitskim oblikom zakletve u kojemu se nakon protaze (Ako…) ne pojavljuje apodoza (neka onda Bog…). Poradi toga ima notu neopozivosti u smislu: nek’ sam proklet ili nek’ mi Bog učini ovo ili ono ako ovom naraštaju bude udijeljen znak.

Osim kategoričnosti kojom odbija zahtjev, treba uočiti da Isus u svom odgovoru vrši značajno proširenje izraza. Njime želi reći da farizeji nisu usamljeni primjeri nego su predstavnici vladajućeg mentaliteta koji smatra da preko preko čudesa i znakova može početi vjerovati; no, pri tom prelaze kritičnu liniju jer sebe smatraju mjerodavnima za izbor kriterija tko je vjerodostojan prorok a tko ne. Stoga, odgovarajući im Sin Božji ih ne oslovljava s farizeji nego govori o ovom naraštaju. U biblijskoj tradiciji taj izraz se u pravilu koristi kada se želi izraziti nevjernost i buntovnost naroda (Post 7,1; Ps 95,10; Jer 8,3), a u Evanđelju po Marku Gospodin će kasnije govoriti da je taj naraštaj preljubnički, grešan (8,38) i nevjernički (9,19). Stoga ovdje upotrijebljenim izrazom ovaj naraštaj, u kontekstu odbijanja znaka, Isus ujedno izriče sud nad svojim suvremenicima. U grčkom izvorniku glagol kojim se izražava odbijanje znaka jest u pasivnom obliku futura (dothēsetai), što predstavlja passivum divinum: Bog je onaj koji neće pristati udovoljiti zahtjevu za znakom!

Ovakvim ishodom sukob s farizejima dodatno se intenzivira: odbijanjem zahtjeva za znakom Isus ide još jedan korak naprijed te poručuje da poznaje volju i plan Božji, a farizeji sa svoje strane ne pokazuju znakove odustajanja od do sada ispoljavanog stava neprihvaćanja njegove osobe i djela koja čini. Iako evanđelist to ne ističe izrijekom, činjenica da će Sin Božji uskoro započeti s tri navještaja muke, smrti i uskrsnuća (usp. 8,31-33; 9,30-32; 10,32-34) daje notu rezolutnosti ovom susretu pri kojemu su potvrđene nepromjenjive pozicije obiju strana.

Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko… Izrekavši energično odbijanje bilo kakvog daljnjeg razgovora o znaku s neba, Isus svoj stav potvrđuje vanjskim činom: bez da je farizejima uputio još jedan pogled, odmah se udaljava s toga mjesta. Na vidljiv način pokazuje da su mu jasni njihovi stavovi prema njemu i poslanju koje vrši. Nemoćan je pred ljudima koji ni nakon svega što je učinio nemaju volje istinoljubivo istraživati ono što se događa, nego – da bi ga eliminirali – čak i njegove čine kojima svladava zloduhe pripisuju Sotoni (usp. 3,22-30). Kratki postupak kojim se smjesta udaljuje od farizeja jasno govori što misli o njihovu načinu razmišljanja i prosuđivanja o kraljevstvu Božjemu koje se približilo po njegovu djelovanju (1,14). No, R. H. Stein upozorava da ovom žustrom napuštanju ne bi trebalo pridavati predimenzionirano značenje jer evanđelist Marko grčki izraz apheis, koji je opisao Isusovu gestu, nigdje ne koristi u smislu posvemašnjeg napuštanja niti poslanja niti odbacivanja naroda. Čitatelj će kasnije uočiti kako se doista bliži konac javnog djelovanja u Galileji jer će Gospodin uskoro početi poučavati učenike nasamo (9,30), no to ne znači da je donio odluka o njezinu odbačenju. Naprotiv!

Nakon što je početkom ovog odlomka napustio poganske krajeve – u kojima je bio lijepo primljen – i njihovu obalu Galilejskog jezera (8,10), Isus je s učenicima stigao na izraelski teritorij na kojem je upravo dovršio sukob s farizejima (8,13). Paradoksalno, ovdje na domaćom terenu nije bio lijepo primljen od farizeja pa kreće ploviti na sjeveroistočnu obalu jezera, prema Betsaidi (usp. 8,22) odakle će se usmjeriti prema području Cezareje Filipove (usp. 8,27).

II

Evanđelist Marko je već od prvog poglavlja svoga Evanđelja opširno prikazivao kako Isus čini čudesna djela egzorcizama, ozdravljenja pa čak i uskrsnuća pred svojim učenicima, mnoštvom koje ga je slijedilo te pred predstavnicima religiozne elite. Prvo od tih djela zabilježeno je u kafarnaumskoj sinagogi (1,21-28), izliječena gubavca Isus je poslao svećeniku (1,40-45), pismoznanci su nazočili ozdravljenju uzetoga u kući (2,1-12), farizeji iscjeljenju ruke u sinagogi (3,1-6), a nadstojnik sinagoge Jair vidio je svoju kćer podignutu od mrtvih (5,35-43). U ovim moćnim djelima zrcali se identitet Sina Božjega koji je opunomoćen navijestiti i realizirati blizinu kraljevstva Božjega. On je ova djela činio kako u područjima koja obitavaju Židovi, tako i u onima gdje žive većinom pogani. Međutim, unatoč obilju čudesnih djela koja uprisutnjuju spasenje Božje, odgovor na njih nije proporcionalan porast vjere, čak ni kod Isusovih prvih učenika. Ovaj i sljedeća dva odlomka (8,14-21.22-26), kojima se zaključuje prvi dio Evanđelja po Marku, to zorno prikazuju.

Ovakav Markov prikaz ima za cilj čitatelju jasno dati do znanja kako čak ni oko povijesnoga Isusa obilje čudesnih djela nije pomoglo ni očevicima, kao ni onima koji su o njima slušali, izići iz okova nevjere. U tom kontekstu zahtjev za znakom s neba kojeg su uputili farizeji očituje jedan od specifičnih korijena nevjere: zahtjev da čovjek propisuje kriterije po kojima će prosuđivati ono što pripada božanskoj objavi i Božjem djelovanju u povijesti. Sa svoje strane Stvoritelj je u svojoj slobodi i mudrosti čovjeku udijelio i svoju riječ i čudesna djela kako bi onom tko je otvorena srca pružio dovoljna svjetla. Očito, oni koji nisu otvorena srca neće moći ići naprijed. Njihova nevjera će gledati, ali neće vidjeti (usp. Iz 6,9-10; Mk 4,12). Poradi zatvorenog srca ona će tražiti samo ono što će je dodatno potvrditi u njezinu nevjerovanju. Njezini argumenti smjeraju utvrđivanju bedema u koje se takvo srce zatvorilo pa je čak ni Isusova čudesa ne mogu odande izvući.

Sučeljenje farizeja, uzora nevjere, sa Sinom Božjim koji uprisutnjuje kraljevstvo Božje (usp. 1,14) na Markov teološki horizont postavlja još jedan međaš. U ovom kratkom razgovoru – dok pitaju za znak s neba – farizeji istovremeno na drugoj strani stavljaju pod znak pitanja vrijednost i značenje djela što ih je Isus do sada činio. Jesu li ona „zadnja riječ“ kojom Bog obećava Izraelu spasenje i istovremeno ga poziva na obraćenje (usp. 1,15)? Je li razložno očekivati neki drugi zahvat koji bi zadovoljio zahtjeve onih koji s dosad viđenim nisu zadovoljni? Može li se, u svjetlu viđenoga, odgađati zauzimanje stava prema Isusu? Njegove riječi i odlučno udaljavanje od farizeja pružaju kratak i rječit odgovor.

Duboki razlog ovako rezolutnom Isusovu stavu očito leži u tome što farizeji – i onaj dio naroda tj. ovog naraštaja čiji stav utjelovljuju – znak traže jer odbijaju povući zaključke iz Isusova javnog ministerija kojemu imaju prilike svjedočiti. Oni bi htjeli putem znaka s neba prosuđivati identitet Sina Božjega, no već su se očitovali kompromitiranima u prosuđivanju jer nisu istinito, iskreno i dobronamjerno posuđivali njegova dosadašnja djela. Dakle, radi se o neiskrenom i nedobronamjernom traženju znaka, za razliku od potpuno suprotnih starozavjetnih primjera u kojima Bog nije odbio udijeliti znak (Suci 6,36-40; 2 Kr 20,8-11; Iz 7,11-17).

Poradi toga što ovako izražen stav farizeja predstavlja novi korak u kontinuitetu protivljenja Isusu i njegovu djelovanju (2,1-12; 3,1-6.20-35; 7,1-23), smatramo s R. H. Steinom da je ovdje riječ o rastućem neprijateljstvu prema Sinu Božjemu kojim se počinitelji dovode u stanje neoprostivog grijeha. Naime, neprihvaćanje njegova djela ne samo da se ne smanjuje nego priprema teren za odlučni čin Isusova odbačenja te osude i egzekucije (usp. 8,31-33). Time farizeji potvrđuju orijentaciju koju je Gospodin prethodno kvalificirao kao neoprostivi grijeh hule protiv Duha Svetoga (3,22-30). Iako su se i u ranijem tijeku Isusova djelovanja farizeji protivili Isusu, ova posljednja etapa njegova djelovanja u njima je probudila vrhunac protivljenja. Nije slučajno, kako primjećuje R. Pesch, da je Isusovo djelovanje među poganima (7,24 – 8,9) uokvireno odlomcima u kojima farizeji Gospodinu postavljaju pitanja i zahtjeve (7,1-23; 8,11-13). Za razliku od pitanja o izostavljanju pranja ruku s početka 7. poglavlja, sada nakon čitave etape Isusova djelovanja među poganima farizeji traže znak kojim će legitimirati za njih neshvatljiv presedan. Evanđelist Marko, na drugoj strani, smatra da dva čudesna nasićenja mnoštva u pustom kraju te hod po vodi predstavljaju ne samo dovoljnu legitimaciju nego i urgentan poziv farizejima i ovomu naraštaju na obraćenje i vjeru (usp. 1,15; 4,40; 6,52).

Temeljem onoga što smo u ovom odjeljku iznijeli, možemo zaključiti kako se Isusova odlučnost i energičnost kojom zaključuje susret ne odnosi samo na tegoban odnos s farizejima i onim dijelom puka koji dijeli njihova stajališta. Ch. Myers napominje kako evanđelist Marko uporno želi prikazati ispraznim očekivanja da će nastup kraljevstva Božjega biti praćen znakom s neba; ono se, naprotiv, uprisutnjuje putem zemaljske vizije novog društvenog poretka u kojemu će svi – i Židovi i pogani – pristupiti mesijanskoj gozbi, blagovati i svi biti nasićeni. Umjesto dizanja pogleda prema nebu, Evanđelje po Marku s velikom jasnoćom poručuje da se djelo Duha Svetoga ostvaruje putem preobrazbe zemaljskih stvarnosti: u nju je ušao Sin Božji koji mijenja odnose čovjeka i Boga te ljudi međusobno, utvrđujući nove oblike zajedništva. Umjesto naglašavanja dihotomije neba i zemlje, Markovi nam reci žele reći kako u Isusu iz Nazareta nebo pohađa zemlju i mijenja je, u njoj uprisutnjuje Božje kraljevanje. Uzalud je gledati u visinu k nebu jer ono progovara izmijenjenim licem zemlje (usp. Ps 104,30).

III

Pojavak farizeja i njihov stav evanđelist Marko koristi kao važno upozorenje kršćanskoj zajednici kojoj piše ove retke. Činjenica da će sâm Gospodin Isus u sljedećem odlomku upozoriti apostole neka se čuvaju kvasca farizejskoga (8,15) dovoljno govori koliko je ova opasnost realna i pogibeljna. Stav kojim farizeji pristupaju božanskim stvarima poput kvasca lako može prožeti srca apostola i mnogih u crkvenoj zajednici. Farizejsko traženje znaka s neba nije iščezlo protekom vremena. Kao i u Isusove dane, i danas mnogi traže znakove s neba i smatraju da je to ono što oni zaslužuju. Pri tome su uvjereni da se znak mora uklapati u očekivanja s kojima gledaju prema nebu. Na drugoj strani, Isus odlučno odbija zahtjeve za znakom s neba. Zašto? Zar on nije se neba sišao (usp. Iv 3,12-13)? Jest, sišao je s neba i utjelovljenjem postao čovjekom. No, znak u biti ne govori o sebi nego upućuje na stvarnost koja je veća od njega. Kada ona nastupi, znak više nema ulogu. Isus upravo to želi reći svojim povijesnim sugovornicima, farizejima, ali i učenicima svih vremena koji su spremni posegnuti za kvascem farizejskim. Bog koji je ljubav, po lomljenju kruha – kojim je Isus obdario i Izraelce i pogane – od sada je stvarno prisutan među nama. Čudo njegova darivanja, započeto lomljenjem kruha u pustom kraju, stremi svom vrhuncu – Isusovoj žrtvi na križu. Obilje njegovih plodova koji će hraniti crkvenu zajednicu, počeci su novog svijeta koji nastaju u njezinu krilu – to je nova stvarnost koja je oko nas, u nama. Srcu koje ovo ne želi vidjeti i povrh toga traži još i znak s neba, Gospodin odrješito obznanjuje – ovomu se naraštaju neće dati znak! Koji znak može biti vjerodostojniji od blizine Kraljevstva koje uprisutnjuje Sin Božji (Mk1,1.14-15)? Koji bi znak uopće mogao imati smisla nakon njega? Lomljenje kruha u pustinji hranilo je tijela ljudi u pustom kraju. No, u daru čudesno umnoženog kruha osjećali su stvarnost Božje ljubavi. Boga koji brine o njima, koji sada i ovdje želi u pustinji oblikovati novi narod. Tu je već nebo zagrlilo zemlju. A kada potom srce čisto shvati da će u lomljenje kruha ući i sâm Sin Božji kao Kruh s Neba! Koji znak ono, ili crkvena zajednica, može iščekivati nakon ovoga, nakon što je Nebo postalo zemaljska stvarnost? Svako traženje znaka s neba povrh ovoga pokazuje da čovjek ne razabire i ne cijeni Boga koji je postao dijelom zemaljske stvarnosti. Pokazuje da ne želi slijediti putove Gospodnje nego bi Bogu odredilo neki novi put, novi način djelovanja. Evanđelje je upravo po tome Radosna vijest jer govori o dolasku Sina Božjega, i njegovu silasku u zemaljsku stvarnost i trajnom prebivanju u njoj – s nama ostaje do svršetka svijeta (usp. Mt 28,16-20). Evanđelist Luka stoga će svojoj zajednici pokazati zbunjene apostole koji gledaju za Isusom kako uzlazi na nebo a anđeli im govore: ljudi Galilejci, što gledate u nebo (1,11), očito podsjećajući da im je maločas rekao kako nije njihovo znati trenutak nastupa punine kraljevstva Božjega nego im je krenuti svjedočiti po svemu svijetu (Dj 1,8). Gospodin – i u njemu nebo – od sada je neodvojivi dio naše zemaljske stvarnosti i u njoj čini velika djela. Koji znak još nedostaje?

Isusov postupak poziv je svakomu učeniku na preispitivanje. Povijest pokazuje da u svim vremenima u jednom dijelu kršćana postoji specifična sklonost prema kvascu farizejskom. Naime, umjesto da ga upoznaju preko evanđelja i Novoga zavjeta uopće, oni radije njeguju neku svoju sliku Boga. Ne samo tko je i kakav je, nego i što bi trebao činiti. Na momente se doimaju gorljivijima, ljudima jače vjere od većine, međutim njihova vjera hrani se čudima, čudesnim znakovima. Za njihovu vjeru važnije je ono što se negdje dogodilo kao znak Božji, negoli što Bog sam o sebi, ali i o nama govori u evanđeljima. Od Boga očekuju čudesne i moćne zahvate koji će razriješiti probleme svijeta u kojemu žive, da će uskoro doći suditi svijetu preko kozmičke katastrofe – već imaju spremnu čitavu kolekciju znakova koji na to upućuju. Žarko ga mole i iščekuju njegova moćna očitovanja. Sve drugo u vjeri im je preslabo, nedovoljno da bi u tome naslutili trag božanskoga. Takav „nebeski“ tip religioznosti u oštroj je opreci s onim na što nas upućuje riječ Božja kada govori o njegovoj aktivnoj prisutnosti u našoj zemaljskoj stvarnosti. Jasno je: Gospodin je i u Starom i u Novom zavjetu činio čudesna djela. Čini ih ponekad i ponegdje i u naše dane. Ali za sve nas ostaje redovitost života u kojoj ga trebamo tražiti u sebi i oko sebe. Sve dok ne sazrijemo da kao pojedinci i članovi naših zajednica Božjom snagom ne počnemo vidljivo mijenjati sebe i svijet oko sebe. Tada čuda Božja prolaze kroz nas i mijenjaju svijet. No, „nebeski“ tip duhovnosti stalno saznaje o čudima i znakovima koji su se dogodili negdje dalje, poduzima putovanje onamo i iščekuje nove; živi od toga da će uskoro opet biti nešto novo i moćno. U takvom slučaju doista vrijedi kritika da je religija opijum za narod. Jer takvo vjerovanje diže oči sa sebe i stvarnosti oko sebe i čeka čudo Božje koje će sve riješiti. I time propušta prigode, milosno vrijeme – kairos – u kojima se osoba mogla približiti Bogu jer je pažnju usmjerila na njegovu riječ koju treba upiti, na sakramente i na život u zajednici. Evanđelje nas nedvosmisleno upozorava da je jedini put živjeti u zemaljskoj stvarnosti u kojoj je s nama i naš Spasitelj do svršetka svijeta. U radostima i patnjama, u nadi kojom nas uvijek iznova podiže da imamo njegovu misao (1 Kor 2,15-16), da se preobražavamo (2 Kor 3,18) i obnavljamo svoje duhovno shvaćanje (Rim 12,2), kako bi skupa s nama i preko nas mijenjao lice zemlje. Onaj tko krene ovim putem uočit će nova područja Božjih čuda u sebi i oko sebe. Ne uvijek spektakularnih kakva očekuju predstavnici „nebeske“ religioznosti. No, dovoljno jasnih da hrane vjeru i potvrđuju – on je Emanuel, Bog s nama (Mt 1,21; usp. 28,20)! Da, Bog je s nama u sve dane, i kad nema spektakla.

Isusov odrješit čin kojim odgovara na traženje znaka upozorava na još jednu praksu. Moguće je, osim onih koji zabrinuto i žurno traže znake s neba, susresti i one koji se trude pokazati da taj znak postoji – a neki čak u tom slučaju predlažu i sebe kao znak. Često je u pitanju kako želja za trijumfom Crkve, tako i želja dati osobni doprinos crkvenom trijumfalizmu odnosno biti sudionikom pobjede „pod našom zastavom“. Često i oni koji inače budu zaprepašteni s kakvom lakoćom biva manipulirana žeđ za Bogom pod vidom ukazanja i čudesa zaodjenutih u pučku pobožnost, na drugoj strani ne primjećuju još suptilniju obmanu kada crkveni ljudi pokušavaju postaviti pobjedonosni znak koji nema nikakvu vezu s nebom nego je plod čovjekove želje i moći. Pod egidom „neka naša Crkva trijumfira“, zapravo cvate i širi se trijumfalizam ljudske samodostatnosti. Svaki od ovih trijumalizama prije ili kasnije će se pokazati kao alibi za neuzimanje osobnog udjela u poslanju krštenika kao pojedinca i Crkve kao zajednice koje imaju ovdje u na zemlji. Važnije od trijumfa i (nad)naravnih demonstracija moći, progresa i sl. jest prihvatiti da čovjek i Crkva žive od Kruha. I onoga koji hrani tijelo i onoga koji hrani duh. Oba nam daje dobrota Oca nebeskoga kako bismo ih dijelili među sobom. Živimo od stvarno lomljenog i podijeljenog Kruha s Neba koji pohađa zemlju i na njoj hrani, podiže kraljevstvo Božje. Smatrati kako ponad njega postoje neki jači i viši znaci znači ići ispod razine kršćanina i kršćanstva.

Zahtjev za znakom s neba postavljamo – odnosno važnost i snagu lomljenja kruha zapostavljamo – ne samo kada tražimo neka uvjerljivija čuda. To činimo i kada rješenje za probleme u crkvenoj zajednici (ili u njezinu odnosu prema društvu u kojemu živi) tražimo u zakonima ili u moći. Zato se događa da, dok govorimo o Bogu, poput farizeja uzdamo se u zakone, ili poput herodovaca u moć; na taj način kroz povijet preslikavamo njihove modele ponašanja. Štoviše, olako se odnoseći prema lomljenju kruha koje hrani življenje bratstva, zapravo Bogu poručujemo: „živjeti kao braća – mi to možemo sami, a Krist (koji nam u tome nije potreban) neka nam na druge načine iziđe u susret svojom božanskom moći“! Poput onih u Kuli babilonskoj, uvjereni smo da svojim silama možemo podići kulu do neba i uspostaviti jedinstvo ljudskog roda. Grijeh onih u Kuli očitovao je veličinu zla koje vlada čovjekom i poradi kojega se on zatvara Božjem spasenju. Onomu kakvo mu je namijenio Stvoritelj u svojoj svemudrosti i ljubavi. U sljedećem odlomku Isus stoga s razlogom upozorava svoje učenike neka se čuvaju kvasca farizejskoga. Jer on vodi i odbijanju čuda dijeljenja kruha i sprječava primanje spasenja Božjega.