Nije l’ gozba život čovjekov na zemlji? (usp. Job 7,1)

Prethodne nedjelje smo vidjeli da nam je povjeren vinograd. Gospodin nam je dao cjelinu svoga djela. Sve što imamo i jesmo, Njegov je dar. Kojim urodom mu treba uzvrati na toliku ljubav, ako ne prije svega ljubavlju. Potom će svako konkretno djelo, svaki dar dobiti svoju vrijednost i smisao.

Zbog tolike množine darova koje je teško sagledati, možemo reći da je naša stvarnost zapravo gozba. A mi smo – pozvani na gozbu.

Već je Stari zavjet prikazivao stvarnost ovog svijeta kao sudjelovanje stvorenja na darežljivosti Boga koji sve uzdržava, podržava i hrani:

Oči sviju u tebe su uprte, ti im hranu daješ u pravo vrijeme.

Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo.

(Ps 145,15-16; usp. Ps 104,27)

No, ta istina nije svima očevidna. Čak ni pravedni Job toga nije bio svjestan dok mu Bog nije objavio putove svoje providnosti (Job 38,39-41). A pogotovo toga nije svjestan grešnik koji ne proniče putove Gospodnje.

Gospodin Isus, koji je sebe nazvao istinom, ovom pripodobom svraća pozornost na tu dimenziju trenutne stvarnosti i nadolazećeg Kraljevstva, a što Sotona-Otac laži uspijeva čovjekovim očima vješto potamniti. Bog je oduvijek bio onaj koji sve daje, sve pruža da bi svekoliko stvorenje postalo i opstalo, da bi živjelo. Ipak, neki mimo te kraljevske gozbe za sebe pronalaze neke svoje gozbe i gozbice kojima misle hraniti svoj život.

Na kraljevsku svadbenu gozbu će se odazvati onaj tko priznaje Kraljevo dostojanstvo, tko vidi vrijednost Njegove gozbe. Na njoj će susresti svu lepezu bića koja je Gospodin pozvao u postojanje. Tamo treba moći sa svaki sjesti za stol, dijeliti zajedništvo sa svakim koga je nebeski Otac milosrdno pozvao na gozbu – i sa dobrima i sa zlima.

Možda će trebati susjedu dodati tanjur da bi se mogao pogostiti, možda pomoći posluživati? Za sudjelovanje u takvoj gozbi treba doista biti privržen Kralju, treba se moći radovati (s) ostalim uzvanicima.

Na svadbu se dolazi u svadbenom ruhu. To ne predstavlja problem onomu komu je ta gozba važna, tko je sretan da je uopće pozvan. Takav neće krzmati da se odazove na doličan način. To mu je životni događaj – ta Kralj ga zove! Doći u svadbenom ruhu znači pojaviti se s onim ponajboljim što čovjek ima. Biti urešen i biti ures gozbi.

Sveto pismo kaže da je gozba u nekom smislu već u tijeku a kraljevsku svadbenu gozbu u najodličnijem smislu najavljuje kao neposredno blisku stvarnost. Je li moguće da itko može ne odazvati se? Ostaje pitanje istine: čujem li poziv pravog Kralja i odazivam li se pravoj, kraljevskoj svadbenoj gozbi?

Ili?