Iz Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.« (22,34-40)

Najveća zapovijed…ona koja je od najveće važnosti. Presudne. Jer stvari zahvaća u najvećoj dubini, u samim temeljima.

Smjšno je što pitanje o tome postavlja smrtan čovjek Sinu Božjemu da Ga iskuša. Kao da bi mogao bolje znati što je najvažnije i najtemeljnije.

Ljubiti Boga.

Da, sigurno ima puno tema o kojima je lakše progovoriti negoli o ovoj. Odakle početi a da bude najbolje utemeljeno?

Ono što znamo o Bogu jest da je u sebi ljubav. U Duhu Svetomu, tom zagrljaju Oca i Sina ljubav znači potpuno predanje…i više – jedinstvo osoba: ja i Otac jedno smo, kaže Isus.

Previsoko za nas ljude. Ima li neki lakši pristup, nešto dovoljno humano a da nije čovjeku previsoko?

Na više mjesta Stari zavjet govori o odnosu Boga prema svijetu kojeg je stvorio. Ti, Gospodine, ljubiš sva bića… Proroku Joni, koji se nije radovao što će se neprijateljska Niniva spasiti, Bog kaže da bi mu bilo žao da poginu ljudi, ali i životinje. Stalo mu je svih koje je stvorio. Jer svog je duha stavio u njih da bi živjeli. Ono Njegovo je u svemu što živi. Što to znači?

On nam je odlučio ostati nedokučiv…nevidljivi Bog. I odlučio je između sebe i nas staviti svijet svojih stvorenja. Od kojih bezbrojna nose u sebi Njegova duha. Mi znamo reći da npr.. životinje nisu osobe. No, i one – pa čak i divlje – reagiraju na dobro. Vuk, lav, slon i toliki drugi pamte dobročinstvo i dobočinitelja će uvijek prepoznati, čuvati… U njih je svojim duhom stavio orijentaciju na dobro. Jer sve Njemu živi. Na neki otajstveni način gleda nas i doziva iz svega svoga djela.

Stavi ga u vrt da ga obrađuje i čuva – to je tako jednostavno, a znači sve. Ako ljubi Boga, čovjek će čuvati sve ono što u sebi nosi Božji dah…jer to mu je jedini stvarni, konkretni Božji trag u njegovu svijetu. Tu mu je najbliži. Ljubiti čovjeka koji je na sliku Božju…ali i životinje. Ljubiti znači njegovati i čuvati kao najveću dragocjenost jer su dar u kojemu titra nešto od preobilja Njegova života. Njegove dobrote.

Možemo prema nebu dizati ruke, molitve…nadahnute riječi. Ali to ne znači da smo krenuli ljubiti Boga. Jer Njemu ne trebaju naši blagdani, ne mogu Ga obradovati naši rituali jer u njima možda tetošimo sebe i svoju samodopadnost, zbrinjavamo naše nesigurnosti.

Njemu smo najbliži, dodirujemo Ga kad Njegov vrt njegujemo i čuvamo. Kad Njegovu djelu pristupamo kao On. Što bliskije Njemu. To znači da usvajamo Njegova duha. Idemo putem sjedinjenja s Njim. Preko svijeta svih bića koja je stavio između sebe i nas.

Put širok i dubok koliko je široka i duboka Božja briga za čovjeka, koliko su zahtjevna opraštanja, mukotrpna davanja novih prilika… Jer tako Bog njeguje i čuva. Tako će i onaj tko je na Njegovu sliku. Zadatak je golem, ali vodi čovjeka njegovu izvoru. Do samih temelja postojanja svega što vidi, svega što jest.

Ali u jednom trenutku čovjek osjeti: da, to je mogao samo On! To što je u početku bio golemi zadatak, teška škola postupno se ispostavlja kao – nagrada! Kako je divno kad život postane neizrecivo dubok. Kako je divno kad sjedinjenje s duhom Božjim počne snažiti dušu, dizati je svojim visinama.

Da, pa tko bi smio i pomisliti da je ljubiti Boga samo težak zadatak? Ono je – kao i svaka prava ljubav – slast i strast. Ono je punina. I zato, umjesto da nas straši, Gospodin hrabri: svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim!