8. kroz godinu

Iz 49,14-15

Znajući da prema Zakonu Izraelac može otpustiti svoju ženi i nema je više pravo uzeti nazad, babilonskim sužanjstvom kažnjen izraelski narod pita se nije li ih Gospodin zauvijek napustio kao muž ženu? Odbijanjem Izraelaca zasužnjenih u Babilonu da prihvate ulogu sluge koju im je Gospodin namijenio (usp. Iz 49,1-4), nju preuzima perzijski kralj Darije koji će uvesti politički i ekonomski red u Palestini i tako nastavlja ono što je započeo Kir (usp. 49,5-12). U toj situaciji, punoj strepnji i pitanja, Jeruzalemci se osjećaju napušteni pa im Gospodin preko proroka Izaije upućuje ove riječi utjehe.

Obećava nastavak obnove Jeruzalema, unatoč odbijanju babilonskih Židova. Njegove su misli iznad naših i njegovi puti nisu naši puti. Ne napušta se žena mladosti (usp. Iz 54,6-7). Da bi izrazio kako Njegova ljubav za Izrael nadilazi po ljudsku shvaćene odnose između supružnika, prorok Izaija uvodi kategoriju majčine ljubavi: majka ljubi neovisno o zaslugama i kvaliteti ponašanja svoga djeteta. Tako i Bog ljubi Izraela.

 

1Kor 4,1-5

Pavao počinje sumirati dugo izlaganje izazvano pojavama podjela i elitizma u korintskoj zajednici (usp. 1Kor 1,10-16). Svodeći stvari na ono bitno, pokazuje im kako kršćanski život nikomu ne daje prostora za uznositost. Još manje razloga mogu imati oni koje poučavaju vjeri. Zbog toga ih poziva neka prestanu suditi tj. prosuđivati pojedine crkvene osobe (Pavao., Apolon, Kefa) po kriterijima mudrosti ovoga svijeta (usp. 1,17-2,16). Prema mudrosti Božjoj, oni su službenici Kristovi i upravitelji Božjih otajstava. Najveća kvaliteta koju mogu imati jest – vjernost. Jedino Bogu može prosuditi njihovu vjernost kojom se ostvaruju kao ljudi i kao apostoli. Ostali to ne samo da ne mogu nego donošenjem pogrešnih prosudbi počinju svoje živote kreirati u skladu s njima te tako nastaju razdori u zajednici i druge štetne pojave. Koliko god se nekim Korinćanima ove riječi mogu učiniti restriktivnima, Pavlu su izvor slobode: nije ovisan o tuđim prosudbama pa čak ni o svojoj – ni ona ga ne smije sputavati! Jedini sudac jest Gospodin. A vjerniku ostaje ljubiti i tako ići prema pohvali od Boga (usp. 4,5).

 

Mt 6,24-34

M. Heidegger kaže da je čovjek biće brige, onaj koji brine, skrbi: život je briga! Postojati na ovom svijetu znači brinuti se za svoju egzistenciju.

Ona je s jedne strane dobra jer čovjeka potiče da radi, rješava probleme i unapređuje sve oko sebe kako bi živio mirno i sigurno.

Problem mnogih ljudi jest što ne mogu obuzdati svoju brigu: njihova brižnost im nikad ne da mira. Umjesto da im bude energija koja ih podiže da čine dobro, ona postaje njihov nemir koji ih ne napušta i ne da im počinuti, odahnuti.

Evanđelje nam pruža specifičnu sliku čovjeka. Za Isusa čovjek nije onaj koji prije svega brine, nego onaj koji se pouzdaje. U tom pouzdanju umije se uzdići k Ocu koji za njega brine. Isus nas poziva: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; niti za tijelo svoje: u što ćete se obući… Tko od vas zabrinutošću svom stasu može može dodati jedan lakat? (Mt 6,25.27).

Što je Isus htio ovime reći? Grč. riječ za brigu, koju On spominje, jest merimna; ona znači brigu za nešto, tjeskobno iščekivanje nečega, strah…što lako prelazi u zabrinutost i patnju zbog nečeg. Na koncu, velika ili dugotrajna briga uvijek je povezana sa strahom. Ponekad se ispostavi da čovjek djeluje značajan dio vremena djeluje iz straha; njegova briga postaje prakticirani strah za život (U. Luz).

Isus, dakako, ne želi nikome reći da ne radi. No, slikama o pticama koje ne siju i ne žanju te o ljiljanima koji ne predu, On prije svega želi istaći slobodu i mir onoga koji živi i radi. Umjesto da radi s pouzdanjem, čovjek radi pun straha jer misli da sve ovisi o njemu samom. Strah da će dobiti manje i da neće dovoljno posjedovati (za razliku od straha da mogu nastradati u automobilskoj nesreći koji je realniji ako brzo vozim, ali se puno rjeđe javlja) kvari čovjekov rad – spriječava ga da se raduje svome poslu, da bude pun volje i kreativan. Posao se pretvara u brigu i strah, u trajni nemir.

Isus nam želi reći da bi naša briga trebala imati neke granice. I kao granicu, kao rješenje za brižnost, On svoje učenike zove: tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati (Mt 6,33).

Isus nas zove da prestanemo kružiti oko svog straha i okrenemo se nečem novom. Ako samo kružim oko sebe i svoga straha, sav svoj život bit ću iscrpljen brigom i pun nemira tražit ću uvijek nove putove osiguravanja. Mogu se na sve načine osiguravati protiv krađe, ali je ne mogu spriječiti; mogu još više uložiti u životno osiguranje, ali time ne mogu produžiti životni vijek niti njegovu zdravu fazu. Nitko mi ne može garantirati zdrav život i duboku starost. Zaključak: ja sam u Božjoj ruci!

Ako Bog u meni počne vladati, ako dođe Njegovo kraljevstvo, postat ću slobodan od mučne brige. Ono me oslobađa od lažnih bogova ovoga svijeta uz koje sam se do sada prilijepljivao a koji mi nikada ne daju mir; oni žele da im pripadnem a onda me tjeraju u još veći nemir – postajem njihov rob!

Isus nas želi osloboditi od tjeskobne brige jer ona potamnjuje duh; brineći tjeskobno, čovjek brine, ali ne brine razborito jer rasipa svoje snage i time postaje neodgovoran za sebe i svoje najbliže. Ako u sebi više nije u ravnoteži, neće moći biti ni prema svojim ukućanima.

Umijeće koje nam nudi Isus jest da se brinem, što i trebam, ali da se istovremeno i oslobađam od tjeskobne brižnosti.

Pogledajmo sebe: imamo neki problem, muči nas nešto; sklopimo ruke i što bude? – molimo Boga da nam ga riješi! Nigdje, pa čak ni u molitvi nismo slobodni od svog problema. Oni me progone i u molitvi. Ni kada sam s Bogom nisam slobodan progovoriti nešto drugo nego odmah iz mene progovara briga koja me iznutra zaposjela. Znači, na vanjskom planu imam brigu a na unutrašnjem sam pod pritiskom, neslobodan.

Isus nam govori da ne mora biti tako. Kad kaže tražite najprije Kraljevstvo nebesko želi reći neka u tvom srcu kraljuje Nebo, neka vlada Bog i njegov mir a ne tvoj nemir! Ako dopustim da u meni zaista kraljuje Njegov mir, ispočetka barem u molitvi, taj mir će se polako proširiti na cijelo moje biće, na sve moje djelatnosti. Cilj molitve jest otkriti unutarnju odaju u sebi gdje mogu biti sam s Bogom.

U nama je prostor tišine u kojem prebiva samo Bog, u njemu samo On vlada. Molitva i post nas uvode u ovaj prostor. Mi ga u sebi imamo, samo trebamo doći u doticaj s njim. U ovom nutarnjem prostoru tišine prestaju brige. Tu one nemaju pristup. Tada čovjek osjeti da se ni za što ne treba tjeskobno brinuti. Više ne moram ispunjavati očekivanja ljudi – oni ovamo ne mogu ući. U ovaj prostor ne može ući strah. To je prostor mira i tišine u kojem sam od svega slobodan, unutra me ništa više ne tišti. Mir i sloboda!

Ako čovjek siđe u nutarnju odaju svoje duše u kojoj prebiva Bog koji ga ljubi više nego majka svoje čedo, doživjet će duboki mir. Tu sam pred onim koji me je dao meni prije nego li sam išta mogao reći, prije nego li sam mogao sam sebe poželjeti, On me dao meni. Tu unutra me lijepo gleda i ništa ne traži; nudi mi svoj mir i slobodu. Opet mi nudi „novog“ mene!

Bog je u meni! I gdje Bog, otajstvo, u meni stanuje, tu sam ja „kod kuće“, tu sam usred nezaštićenosti i usprkos nesigurnosti svijeta, nošen i zaštićen. Bog je istinsko oslobođenje čovjeka od briga.

Kad promatramo nemirne ljude, vidimo da se nikada ne smiruju – neprestano su u brizi (za jelo, piće, za vitalan život, hoće li ispuniti sve svoje potrebe, da ne dobiju manje od drugih, za priznanje i potvrdu svoje vrijednosti i rada, hoće li ispuniti očekivanja koja ljudi imaju na moj izgled, duhovitost itd.). Neki se ljudi ne mogu smiriti nego se stalno moraju uspoređivati s drugima.

Tek kad pustimo brige i počnemo tražiti Kraljevstvo, nalazimo u sebi prostor u kojem Bog kraljuje u nama. A tamo gdje Bog kraljuje, tamo je radost, tamo je bezbrižnost, tamo je mir.

 

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.