Farizeji nisu po sebi bili družina, duhovna struja koja je za program imala hipokriziju ili niske ciljeve. No, bio netko farizej ili ne, što ostane od njegovog odnosa s drugima ako traži sve a ne daje sebe? Što ostaje od nas – ili bilo koga drugoga – ako u odnosu sa Svemogućim traži sve a unosi samo sitniš, vanjštinu čaše?

Onaj tko ne želi dati sebe nema drugoga izbora nego davati sitniš. I, da bi se „osigurao“ pred Bogom, razraditi čitav rigorozni sistem religioznog žongliranja sitnišem! I k tome još druge tako učiti, uvjeravati ih da je to jako važno i da o tome ovisi njihov duhovni život.

Interesantno je uočiti kako je zakonoznanac u posljednjem odlomku osjetio da Isus govori i o njegovom staležu. Vrijeđaju ga Isusove riječi, a ne vrijeđa ga tragikomična „ekonomija sitniša“ kojom se „ozbiljno“ bavi. Prava slika iskrivljene, oboljele religioznosti.