Ono što smo natuknuli govoreći o prethodnom odlomku, u ovom je posve očevidno. Učenici smatraju da sa Isusom kreću prema slavoluku pobjede. Nije im bilo jasno što Učitelj želi reći navješćujući predstojeću mu muku i smrt (9,22.43-45).

I dok oni ne znaju kamo bi, On odlučno ide prema ispunjenju muke i smrti – time ujedno i prema uskrsnuću. Učenici, naprotiv, nisu svjesni blizine Isusove smrti, a time im i uskrsnuće ostaje sakriveno.

Ništa im nije izvjesno, osim Njegovih prijekora: stalno su u sukobu s putem života. No, to je bila njihova privilegija. Današnje kršćanstvo jest zbunjeno djelomice i stoga jer ne vidi jasno puta. Nakon što odbacimo zahtjevnost Isusovih riječi i ozbiljnost Pavlovog življenja crkvenosti, što ostaje?

Ostaje naša pamet. Ista ona koju smo mogli imati i da se nismo nazvali kršćanima. Upravo ona nam ne dozvoljava iskoračiti u kršćanstvo koje jest novo i radikalno, ali je stoga sol svijeta, grad na gori. Ako počnemo živjeti Crkvu – to čudo Božje – ništa više neće biti isto.