Izišavši iz Egipta, prošavši pustinju i ušavši u Obećanu zemlju, Izrael počinje dug period u kojem se treba ukorijeniti na tlu nove domovine i učvrstiti joj granice. Međutim, zbog ponavljanih iznevjerenja Zakonu Božjem, počet će gubiti svoju zemlju i ponovno doživljavati dramu ropstva. Biblijske knjige Jš; Suci; 1-2Sam; 1-2Kr, koje hebrejska tradicija naziva ranim (prednjim) prorocima, katolička povijesnim knjigama, u znanstvenim se krugovima nazivaju deuteronomistička povijest. One obrađuju dug period od ~1200-587.g.pr.Kr., dakle znatan dio Izraelovog povijesnog hoda.

.

UBSZ #16 24012011 – Deuteronomisticka povjest – audio, mp3

16. Deuteronomistička povijest – proročko čitanje povijesti – pdf

Hebrejski naziv prednji proroci nagovještava da ove knjige nisu u prvom redu socio-politička kronika, nego proročka interpretacija povijesti: promatraju (ne)vjernost Izraela Savezu s Gospodinom, tema koja je snažno naglašena već u Deuteronomiju (Pnz). One su meditacija nad povijesnim događajima, traženje Božje prisutnosti u njima, odgonetavanje utjecaja pojedinih postupaka ljudi na daljnji tijek povijesti Izraela te pokušaj iz svega toga izvući indicije za aktualni povijesni trenutak u periodu kada su te knjige nastale – da budu riječ Božja za njihov „sadašnji“ trenutak. U mnoštvu spoznaja visoko uzdignutom stoji svijest o trajnoj Božjoj vjernosti na povijesnom putu izraelskog naroda. Ovu meditaciju povijesti izvršili su pripadnici deuteronomističke škole, nadahnuti na Deuteronomiju tj. Knjizi Ponovljenog Zakona, pa se zato ona u znanstvenim krugovima zove i deuteronomistička povijest.

Povijesni okvir

Povijesna pozadina ovih knjiga počinje ulaskom Izraelaca u Kanaan. Prema povijesnim nalazima osvojenje je teklo puno sporije i složenije negoli je prikazano u Jš 10-11; smatra se da čak nije ni završeno za Jošuina života, arheološki nalazi pokazuju da je ipak u 13.st  (1250-1230.g.) došlo do nasilne provale u Palestinu. Neki su Izraelci u Palestini već bili i prije ratnih pohoda, a Amorejci, koji su činili znatan dio pučanstva, iako su poprimili jezik i kulturu kanaanaca, pripadaju istoj semitskoj skupini naroda kao i Izrael pa vjerojatno nisu pružali gotovo nikakav otpor. Sklapanje Saveza u Jš 24 vjerojatno podrazumijeva integraciju svih domicilnih elemenata u novu društvenu zajednicu.

Savez-amfiktionij.

Do sklapanja Saveza kakvog opisuje Jš 24 vjerojatno je došlo već i prije ulaska radi lakšeg osvojenja (možda na Sinaju?). On je udruženje-konfederacija 12 plemena bez središnje vlade, pojedina su plemena neovisna i njima upravljaju patrijarsi. Rješavanje ključnih pitanja se temelji na Savezu s Gospodinom. Zborno mjesto je stoga bilo u Šilu, gdje je prebivao Kovčeg saveza (Jš 18).

Razdoblje sudaca

Nakon Jošuine smrti, uslijed nedostatka centralne vlasti, starješine su teško mogli održati jedinstvo (Suci 17,6). Uz to, čini se da su Izraelci potpuno vladali jedino gorskim krajevima dok su ravnicom harala brza kola Filistejaca i Kanaanaca. Za razliku od sjevernih plemena koja nisu potpuno zaposjela dodijeljeni im teritorij, Šimun i Juda su uspjeli, ali nakon toga su se i distancirali od sjevera – klica budućeg raskola! Suci su u tom periodu (1200-1025.g.) vodili uglavnom pojedina plemena u lokalnim ratovima; oni su bili karizmatici odabrani i obdareni od Boga moralnom snagom i fizičkim sposobnostima (Samson, Otniel, Ehud, Debora, Gideon…). No, uslijed jačanja Amonaca na istoku (1Sam 11) i Filistejaca na zapadu (1Sam 4,1-11), koji su predstavljali preveliku opasnost za obranu po plemenskom principu, ukazala se potreba za ujedinjavanjem plemena u čvršću zajednicu.

Ustanova monarhije.

Prvi kralj Šaul kraljuje (1030~1010.g.); nakon poduhvata kod Jabeš Gileada (1Sam 11), potvrđen je vojnim vođom. Kao i suci, bio je karizmatik ispunjen Duhom Božjim. Uspijevao je kroz 20-ak g. držati na kontroli Filistejce. Nakon pobjede nad Filistejcima kod Mikmasa, počeo je uređivati granicu i prema ostalim narodima, osnovao stalnu vojsku. Za pohoda protiv Amalečana, popušta volji naroda i krši Božju naredbu; zbog toga je odbačen. Tu je naznaka konstatnog sukoba između svjetovne politike i Božjeg prava koji će obilježiti period monarhije.

Davidovo kraljevanje

Nakon Šaulove pogibije u boju sa Filistejcima kod Afeka, David je pomazan za kralja Hebrona 1010.g. Nakon pobjede u građanskom ratu – jer je Šaulov vojskovođa Abner na sjeveru pomazao za kralja Šaulovog sina Išbaala – David je bio 7 godina kraljem Judeje a nakon toga prihvaćaju ga i sjevernjaci te postaje kraljem Izraela, oko 1000.g.

Davidovo kraljevstvo se sastojalo zapravo od južnog i sjevernog kraljevstva a Jeruzalem postaje prijestolnica, Davidov grad; uskoro je u njega prenesen i Kovčeg Saveza. Filistejci su, uvidjevši opasnost od ujedinjenog kraljevstva, napali i osvojili čak i Betlehem. David je otpočeo dugotrajni rat i na koncu pobijedio zauvijek slomivši moć Filistejaca, a uskoro pokorava i Moabite i Amonce, Edom i Damask (interesantno je da su unutar kraljevstva ostala poput otočića još neka neosvojena područja). Time je Izrael, zahvaljujući povoljnoj međunarodnoj situaciji (mirovanje Egipta i Mezopotamije), postao lokalna supersila.

Salomonovo kraljevanje (970-931)

Za vrijeme Salomonovog kraljevanja nastupa zenit i, ali i početak slabljenja kraljevstva. Odmah po Davidovoj smrti nezavisni postaju Damask i Edom; on se nije bavio toliko vojnim pitanjima koliko trgovinom, osnovao je i trgovačku flotu. Godine 969. počinje graditi Hram, za koji je građu skupljao još David. Nakon Hrama, Salomon je uz njega napravio još i kraljevsku palaču te stan za svoju suprugu-faraonovu kćerku. Otvara škole za dvorske službenike. Ovi radovi su donijeli neviđeni sjaj izraelskom kraljevstvu, ali su značili i nametanje velikih poreza i njegovu unutrašnju destabilizaciju. Dopustivši poseban administrativni položaj Judeje, uveo je protekcionaštvo i time priredio teren za skori razdor. Umro je oko 931. 1-2 Sam; 1 Kr 1-11; 1 Ljet; 2 Ljet 1-9.

Rascjep kraljevstva.

Salomonov sin Roboam nije olakšao namete i došlo je do pobune i rascjepa. Kroz dva stoljeća dva će kraljevstva postojati jedno pokraj drugoga.

Nakon rastućih tenzija sa Aramom i Asirijom, Izrael i Juda su uvučeni u ratove. Zajedno se 738. bore protiv Asirije, ali gube; 734. Izrael je nasilno uključen od Arama u siroefrajimski rat protiv Jude. Juda gubi i postaje vazal Asirije. Asirija će 722. osvojiti i potpuno anektirati Sjeverno kraljevstvo. Asirija je toliko ojačala da 671. pravi invaziju čak i na Egipat; u to vrijeme Juda proživljava teške dane. Na vjerskom području dolazi do sinkretizma jahvizma i lokalnih religija (Ilija, Hoš, začeci deuteronomskog Kodeksa). 1 Kr 12-22; 2 Kr 1-17; 2 Ljet 10-28; Am, Hoš, Iz, Mih.

Jošijina reforma.

Uslijed slabljenja Asirije, mladi kralj Jošija (640-609.g.) započinje sveobuhvatne reforme na unutrašnjo-političkom, vojnom i religioznom planu. Vjerska reforma se sastojala od odstranjivanja asirskog kulta. U to je doba na vidjelo izišla i Knjiga Zakona (Pnz 12-26) koja je u međuvremenu donešena sa Sjevera, ali je zanemarena i zaboravljena. Reforma je prekinuta Jošijinom pogibijom. Sef, Jer.

Pad Jeruzalema i babilonsko sužanjstvo.

Egipćani su držali slijedeća dva judejska kralja Joahaza i Jojakima kao svoje vazale. U međuvremenu ojačalo babilonsko carstvo potuklo je faraona i potisnulo ga do Egipta. Nespretno se postavljajući na stranu Egipta, Izrael postaje metom nekoliko vojnih pohoda Babilonaca koji osvajaju Jeruzalem 598.g. i odvode u deportaciju Jojakina, sina u međuvremenu preminulog kralja Jojakima, te kraljevsku svitu i dvorjanike. Jojakinov stric Sidkija (597-587), koga su postavili za kralja, protivno savjetima proroka Jeremije podliježe utjecajima proegipatske struje i sklapa savez s Egiptom i Amonom. Nabukodonozor reagira na urotu i 587. osvaja Jeruzalem, razara zidine, spaljuje Hram i plijeni sveto posuđe. Skupa sa kraljem ovoga puta i dio stanovništva je deportiran u Babilon. Nakon smaknuća Gedalije, kojeg su za namjesnika postavili Babilonci, došlo je i do treće deportacije 582g. Ukupno je odvedeno oko 20000 najznačajnih ljudi (zanatlije, umjetnici, intelektualci). 2 Kr 18-25; 2 Ljet 29-36; Sef, Nah, Hab, Jer, Ez.

Nastanak deuteronomistička tradicije

Na duhovnom planu, babilonsko sužanjstvo je imalo nemjerljivu ulogu u razvoju hebrejske religije. Nacionalna katastrofa postala je pravom pustinjom koja će uroditi plodnim iskustvom i sazrijevanjem vjere. Eliminirane su sve sigurnosti, idoli, sinkretizmi… Ostao je samo pogled prema Gospodinu i pitanje: da li je, nakon toliko Izraelovih nevjernosti, On još uvijek vjeran svojim obećanjima? U kakvom je odnosu Gospodin prema bogovima pobjedničkog naroda, posebice Marduka? Čemu se može Izrael sada nadati?

Kao jedan od odgovora na ovo pitanje, između ostalih (Ez, Dt-Iz, P) nastaje deuteronomistička tradicija. Deuteronomij (Pnz), zaključujući Pentateuh, snažno je naglasio Gospodinovu savezničku vjernost (dar blagoslova, zemlje, mira i prosperiteta), ali i obaveze Izraela: obdržavanje Zakona, kult, obveza bratskih odnosa u okviru „Gospodnje obitelji“. Pod tim kriterijima biva promatrana i povijest nakon ulaska u Kanaan pa do babilonskog sužanjstva. Time se željelo sve događaje sagledati u svjetlu onih uputa koje je Mojsije dao u Pnz, da li su one poštovane ili ne. Deuteronomij s jedne strane zaključuje Pentateuh, predstavljajući njegov vrhunac i sumarij, i istovremeno s druge strane kao snažan reflektor baca teološko svjetlo na buduće događaje kako bi mogli biti vrednovani upravo onim kriterijima kojima je nadahnut i on sam.

Tako je nastala deuteronomistička povijest (DtrH) koja obuhvaća Jš; Suci; 1-2Sam; 1-2Kr. Smatra se da je konkretni impuls DtrH dobila u pronalasku Knjige Zakona (=Pnz 12-26) za vrijeme Jošijine reforme (oko 625-610.g.pr.Kr.); on je potaknuo čitav pokret prikupljanja pojedinačnih te već gotovih zbirki predaja i redigirao ih u zaokružene književne cjeline. Za vrijeme sužanjstva i poslije njega doći će do novih redakcijskih zahvata koji su plod promatranja povijesti u svjetlu egzilskog iskustva; oni naglašavaju nevjernost naroda i njihovih kraljeva i Božju vjernost onima koji čuvaju njegov Savez i propise.