Knjiga Ponovljenog Zakona u isto vrijeme označava i završetak i početak. Ona prepričava i analizira prošle događaje (obećanja patrijarsima, izlazak iz Egipta, sklapanje Sinajskog saveza, hod pustinjom itd.), a u isto vrijeme gleda unaprijed prema ulasku u Obećanu zemlju (a i dalje). Ona pruža kriterije za valjano promatranje onoga što se događalo prije ulaska u Obećanu zemlju a i onoga što će se događati nakon toga. Sam naziv knjige upućuje na to da se radi o ponavljanju Zakona (u 17,18 hebr. tekst govori o mišne, kopiji Zakona, lat. Deuteronomium na bazi grč. prijevoda hebr. izraza kopija): doista zakoni i u ovoj knjizi prepričavaju prošle događaje i zakone i pokazuju da Božji zakon ne smije biti okamina nego pokazuje kako Božju riječ treba tumačiti u skladu s novim situacijama u kojima se zajednica Božjeg naroda nalazi.

UBSZ #15 17012011 – Knjiga Ponovljenog zakona – audio, mp3

15. Knjiga Ponovljenog Zakona – pdf

Danas istraživači smatraju da je ova knjiga nastala pod snažnim teološkim utjecajem tzv. deuteronomističke škole u periodu 8-6.st.pr. Kr. Nju bi sačinjavali predstavnici tadašnjeg religioznog Izraelovog vodstva tako da se u samoj Knjizi Ponovljenog Zakona očituje naglasak na duhovnoj izgradnji, pouci u vjeri a prisutni su i proročki momenti, posebice u socijalnim temama tog postegzilskog vremena. Cijela knjiga jest pokušaj primjene tadašnjih teoloških spoznaja na konkretan život da bi djelovala na srce i um slušatelja. U središtu pažnje stoji Izraelov odnos prema Bogu jer o njemu Izraelu ovisi život.

Kratki pregled sadržaja

Do sada je u Petoknjižju Božji Zakon uglavnom prikazivan kao riječ koju Bog upućuje Mojsiju. U Knjizi Ponovljenog Zakona dolazi do promjene: Božji zakon je riječ koju Mojsije proglašava naraštaju koji će ući u Obećanu zemlju. On sada postaje riječ koja je javno dostupna. Dakako, to uzdiže Mosijevu važnost među Izraelcima, ali i općenito ulogu čovjeka u prenošenju i tumačenju Božje riječi jer nakon Mojsija nastupit će generacije drugih prenositelja i tumača.

Mojsijevo prvo obraćanje Izraelcima (1,1-4,10) podsjeća Izraelce na hod kojeg su prevalili od Sinaja do Transjordanije (…s onu stranu Jordana…) gdje se sada i nalaze. Njegov govor realistično oslikava narod koji je po pitanju odanosti Gospodinu duboko podijeljen. Zaključuje govor pozivanjem na vrednovanje vjernosti Božjim zapovijedima i njegovim obećanjima (4,1-40). Ovaj govor toliko je poosobljen da Mojsije sebe promatra članom Izabranog naroda i govori u prvom, eventualnom u drugom licu množine (mi/vi).

Drugo Mojsijevo obraćanje (4,44-5,33) daje do znanja da će novi naraštaj koji će ući u Obećanu zemlju ostati u trajnom kontinuitetu sa prethodnim: to znači da Izraelci koji uđu u Obećanu zemlju nastavljaju biti dionici istog Izraelovog identiteta kojeg je Bog objavio i u nj postavio njihove očeve. Stoga im Mojsije ponavlja Deset riječi/zapovijedi Božjih (5,1-21) koje i dalje ostaju biti orijentirom, temeljnim kriterijem za shvaćanje svih drugih zakona i odredbi koji su uz njih donesene. Oni su temelj Izraelove sretne budućnosti: da uzmognete živjeti, imati sreću i dug život u zemlji koju ćete zaposjesti (5,33).

Poglavlja 6-11 su poticaji koji naglašavaju središnju važnost prve Božje riječi (zapovijedi). Ona počinju riječima Slušaj, Izraele (Šema Jisrael…): Slušaj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom (6,4-5). Njezina pozitivna formulacija u 5,6 (Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva) naglašava Božju vjernost i osloboditeljsku akciju. On je onaj koji je vjeran i koji oslobađa. Vjerno oslobađa, tj. vjeran sebi uvijek oslobađa – Bog osloboditelj! Ovakav Božji stav, koji proizlazi iz njegove dobrohotnosti i milosrđa (ljubavi) prema praocima kao prirodni odgovor treba imati to da Izraelac uzvraća na takvu ljubav svojom ljubavlju. Izraelac onog naraštaja na svojoj je koži doživio Boga osloboditelja na djelu pa mu ne bi trebalo biti teško otvoriti mu se i stupiti s njim u Savez. Svim srcem svojim, svom dušom, svom snagom – izrazi su koji govore o stavu cijele osobe – biti sav Božji. Cijelim životom! Jako zahtjevno? Onome koji je slobodu dobio iz Božje ruke, a potom i zemlju kojom teče med i mlijeko, jasno je da i svoj život dobiva iz njegove ruke. Onome tko je svjestan da diše zapravo Božjim dahom nije teško to priznati i uz njega prionuti svim srcem.

Ova zapovijed će obilježiti povijest Izraela koju opisuju knjige koje slijede iza Knjige Ponovljenog Zakona. Vidjet ćemo kako stručnjaci smatraju da su napisane upravo pod snažnim duhovnim utjecajem Knjige Ponovljenog Zakona. Doduše, te kasnije knjige nisu Zakon, ali one pokazuju što Zakon znači u konkretnom životu, u povijesti Izraelovih predaka. Zato što historia magistra vitae est, Izrael iz svoje povijesti uči što to znači biti saveznik Božji; povijesni uspjesi i neuspjesi svojevrsni su priručnik za življenje Zakona. Nije čudo da će se kasnije i Gospodin Isus, naglašavajući ljubav, koncentrirati upravo na ovu središnju liniju unutarnjeg smisla starozavjetnog Zakona (usp. Lk 10,27). Upravo kao što i ova sekcija Knjige Ponovljenog Zakona svoj vrhunac i zaključak ima u 10,13-22: Dakle, Izraele, što od tebe traži Gospodin, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Gospodina, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom; da držiš Gospodinove zapovijedi i njegove zakone što ti ih danas za tvoje dobro dajem. Evo, Gospodinu, Bogu tvome, pripada nebo i nebo nad nebesima, zemlja i sve što je na njoj. Ali Gospodinu samo vaši oci omilješe i poslije njih izabrao je vas, potomke njihove, između svih naroda, kako je i danas. Srce svoje obrežite; šiju više ne ukrućujte! Jer Gospodin, Bog vaš, Bog je nad bogovima, Gospodar nad gospodarima, Bog velik, jak i strašan, koji nije pristran i ne da se podmititi; daje pravdu siroti i udovici; ljubi pridošlicu, daje mu hranu i odjeću. Ljubite i vi pridošlicu, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj.

    Boj se Gospodina, Boga svojeg; njemu služi; uza nj se priljubi; njegovim imenom priseži. On je tvoja slava, Bog tvoj, koji je radi tebe učinio velika i čudesna djela što su ih vidjele tvoje oči. Tvojih otaca, kad su se spustili u Egipat, bješe samo sedamdeset, a sad je Gospodin, Bog tvoj, učinio te vas ima kao zvijezda na nebu.

Sekcija 12,1-28,68 sadrži razne odredbe koje detaljnije opisuju sržne vrijednosti Dekaloga (10 riječi/zapovijedi) i njihovu primjenu u Obećanoj zemlji (vodstvo Izraela, religiozne i socijalne institucije, vođenje ratova, hrana i odijevanje, vlasništvo i životinje, brak i obiteljski život itd.). Naglasak stavljaju na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ovaj poveći skup odredbi počinje i zaključuje se odredbama o bogoštovlju – to znači da odnos ljubavi prema Bogu predstavlja temelj a i konačni smisao ovih odredbi. Tako Izraelac biva uveden i zahvaćen božanskom pedagogijom: željeti živjeti i voljeti život, znači približavati se Bogu i voljeti Boga, a Boga se ne štuje i ne voli ako nema ljubavi prema bližnjemu, pa čak i strancima i pridošlicama, posebice prema nezaštićenijima (siročići, udovice…). Znači, u život se može ići samo ljubeći sve ljude u Izraelu. Pnz 12 naglašava potrebu centraliziranja Izraelove liturgije kako bi se osigurala njegova vjernost, a Pnz 26 poziva na to da život u Obećanoj zemlji bude zdušni odgovor na Božja spasenjska djela

Sekcija se u poglavljima 27-28. završava blagoslovima i prokletstvima – oni zorno odražavaju Izraelovu poziciju izbora – pred Izraelom je i jedno i drugo, a što će ga zadesiti, ovisi o njegovim odlukama. Time je naglašena ozbiljnost situacije i važnost pravilnog odabira. To pretpostavlja Izraelovu slobodnu odluku. Tako je Izrael, iako mlad kao nacija, zarana učio o važnosti i najmanjih detalja svakodnevnog života jer davati mjesta neredu i nepravdi bilo koje vrste, znači potkopavati miran i skladan život i davati prostora razornim vihorima pobuna, bolesti i demoraliziranosti. Iako ga Bog želi voditi i bit će mu pri ruci, Izrael treba biti svjestan da o njemu sve ovisi – on je onaj koji bira život ili smrt.

Središnji dio posljednje sekcije (Pnz 29-34) jest poziv na obdržavanje Saveza u vidu ponavljanja Saveza, kao svojevrsni dodatak Sinajskom savezu (29-30). Iza njih (31-34) Knjiga Ponovljenog Zakona opisuje postavljanje Jošue za novog vođu Izraelaca te pripreme za Mojsijev odlazak sa čelne pozicije, njegovu smrt i njegov blagoslov kojeg će prije toga udijeliti Izraelu (32-34).

Svrha Knjige Ponovljenog Zakona

Stručnjaci danas raspravljaju o svrsi ove knjige kao cjeline. Iz nje je očito da se pojam Torah, Zakon ne odnosi samo na zakone i odredbe, niti samo na pouku nego obuhvaća još više: i pripovijedanje prošlosti, njezino tumačenje, pobudne govore i blagoslove novom naraštaju koji ima ući u Obećanu zemlju. On treba poslužiti da novi naraštaj, generacija koja će ući i započeti život u toliko željkovanoj zemlji, upozna srž prošlih događaja i riječ Boga Saveznika do te mjere da ih utisne u svoje srce kako bi mogao s odvažnošću i pouzdanjem, ali i vjernošću ići naprijed u budućnost.

U tom smislu Knjiga Ponovljenog Zakona može se shvatiti kao svojevrsni utemeljujući dokument – statut nove izraelske zajednice na njezinu hodu u Obećanu zemlju. Na neki način ona je katehetski materijal koji pokazuje pokušaj prenošenja vjere s jednog naraštaja na drugi. U njoj je vidljivo kako živjeti tradicionalne vrijednosti ne znači samo naučiti i obdržavati običaje, nego iznutra promatrati povijest i iznutra prihvatiti vrijednosti koje ona nudi. Stvari se toliko produbljuju, zapravo ogoljuju da se dolazi do temeljnog pitanja: želim li odnos s Bogom ili ne? Stoga možemo reći da si Knjiga Ponovljenog Zakona uzima u zadatak da ono što je izraelska zajednica tada imala na raspolaganju sagleda dubinski i da postavi najtemeljnije kriterije i pitanja. Ako budući naraštaj bude htio odgovoriti pozitivno na njih, onda će moći hoditi kao istinski saveznik Božji. Vidjeli smo kako su prvi ljudi nakon prvog grijeha izbjegavali pogledati u svoju nutrinu i Bogu govore o izvanjskim pojedinostima. Ova knjiga želi pomoći novoj generaciji Izraelaca da se ne zanosi sa nebitnim nego da im pomogne u mnoštvu misli i preokupacija s kojima se čovjek bori prepoznati ono najbitnije i na to pozitivno odgovoriti – ako se to dogodi, onda će sve krenuti u pravom smjeru, svi problemi su na najboljem putu da budu riješeni.

Zakoni i uredbe u njoj žele osigurati da sve institucije i odnosi potiču na ispravan odnos prema Bogu i čovjeku. Svatko u narodu zadužen je promicati ovaj cilj i nitko nema nevažnu ulogu. Koliko god kraljevi, svećenici, suci itd. bili društveno istaknute osobe i službe, najobičniji otac i majka temelj su svemu jer u svojoj kući žive i djeci prenose nove vrijednosti koje proizlaze iz Saveza s Bogom. Ako oni zakažu, neizostavno će stasati naraštaj koji neće osjećati Savez i neće ga čuvati, pa će zato krenuti u smrt. Stoga im moraju govoriti o riječima Saveza i kad idu putem, i kad sjede u kući, i prije lijeganja i poslije ustajanja…

Ovdje je snažno naglašena istina koju smo već isticali: Božji projekt, započet s Abrahamom, sada poprima novu kvalitetu u vidu Saveza s Izraelom i njegovog ulaska u Obećanu zemlju. No, pošto je to projekt ozdravljanja bolesnog, narušenog svijeta, on zahtijeva angažman – ne može postojati „spontani“ vjernik koji je, eto, po duši jako dobar i samo gleda svoja posla i da to bude dovoljno – takvo ponašanje predstavlja rušenje Božjeg projekta. To je kao kad gledate marljivog ratara koji kultivira svoju njivu, a drugi je dobar po duši, mirno ide svojim putem i ni sa kim se ne svađa – jest miran, ali njegova njiva ostade nekultivirana! Biti vjernik, biti saveznik Božji za Izraelca znači biti aktivan partner u projektu. Onaj tko nije na liniji projekta i njegovih vrijednosti, počinje mu biti smetnja. Ili, kao što se danas popularno kaže, ili aktivno rješavaš problem, ili si i sam dio problema. Trećeg nema. Zato se Mojsije u ovoj knjizi obraća Izraelcima većinom u 2. licu jednine ili množine kako bi doživjeli da su baš oni, svatko ponaosob, oslovljeni i da svatko pruži svoj osobni pozitivni odgovor. Sve drugo bi, to je već pokazalo prijašnje iskustvo nakon Egipta, vodilo u smrt.