Ljudi znaju napraviti komedije. I vesele a i one tužne. Bog, kao Stvoritelj, izvor je svega pa i komedije. Sigurno je sa ozbiljnim stvarima i On ozbiljan. Međutim, ljudi u svojoj zloći pred Njim znaju nesvjesno plesti prave komedije. On ih ne prekida a Sveto pismo ih ne krije.

Što ćemo reći za čovjeka koji iz hira razbije vazu vrijednu nekoliko tisuća eura? A što za Heroda koji nije pravi nego samo fiktivni kralj – „fikus“ – ali u svojoj gluposti si umišlja da zbog svog visokog položaja smije ubiti. I ubije najvećeg među rođenima od žene!

Usprkos svojoj „veličini“, opet je u strahu! Što ako se zaista pojavio Mesija a on, Herod, ne drži do njegova dolaska? „Veličina“ mu je stalno izvor problema. Da nije morao biti „velik“ živio bi puno skromnije a time sigurnije i mirnije.

On, „kralj“, stalno se mora boriti da ga ljudi uvažavaju, a tko je ovaj koji polazi od nule – tesar – a stalno se o njemu govori? To „kralju“ izmiče…

Tajnu Isusove osobe i uopće pravih veličina koje snobovi samo zbog svoje zloće ne mogu dokučiti, zna Njegov učenik. U žamoru glasina, u vrtlogu zbivanja on zna prepoznati Sina Božjega (9,18-20).