Svetkovina Presvetoga Trojstva priča o Bogu pričom koja neizbježno postaje priča o čovjeku. Jer dogma o svetoj Trojici nam kaže da život zapravo jest su-život. Neka bude kako na nebu, tako i na zemlji.

Stoga ne začuđuje da prvo zlo o kojemu govori Sveto pismo nije grijeh pod zabranjenim stablom. Ne. Prije njega Bog je najavio: nije dobro da čovjek bude sam. Zlo je da Adam bude sam, prvo apsolutno zlo jest samoća. Ni Bog ne odabire biti sam nego jest Trojstvo – vez ljubavi, čvorište zajedništva.

U prvom čitanju Mojsije uzlazi na brdo s dvije kamene ploče. Kani na njih upisati Zakon, nešto što je definitivno i bez mogućnosti opoziva. Ali Bog prolazi ispred njega.

Bog prolazi i ne može ga se zatvoriti u riječ kamena. Prolazi i naviješta pet imena, jedno ljepše od drugoga: milostiv i milosrdan, spor na srdžbu, bogat dobrotom i bogat vjernošću. Naviješta prvu među svim objavama: milost i nježnost. Naviješta ih prolazeći kao vjetar koji miluje Mojsija s njegovim pločama koje ostaju prazne.

Jer kako zapisati sućut i dobrotu u kamenu ploču? Mojsije počinje shvaćati i više ne traži Zakon nego jednostavno da Gospodin hodi među njima. Moli za sve, za cio narod – tȁ što bi uradio s Bogom koga bi zadržao samo za sebe?

Na kraju krajeva, možda nisi nikada mislio na Boga, nikada izgovorio Njegovo ime. Ali ako si darivao dobrotu, ako si bez naplate pružao pomoć, ako si radio za pravdu i mir – ne moraš toga biti svjestan, ali učinio si najljepšu ispovijest vjere u Trojstvo.

U evanđelju Isus razgovara s Nikodemom, s čovjekom koji je u strahu i dolazi mu noću. Isus govori o ljubavi. U evanđeljima se „ljubiti“ uvijek prevodi konkretnim, praktičnim i snažnim glagolom „dati“. „Ljubiti“ se ne događa ako ostaje samo u osjećajima, ono se neće ostvariti ako ostane emocija nego ako prijeđe u „dati“ – čovjek ljubi tek kad počnu ljubiti njegove ruke, njegova djela.

Bog nije poslao Sina da osudi svijet nego da svijet po Njemu spasi. Od čega? Od jedinoga teškoga grijeha: ne-ljubavi. Ono što tumači cio Isusov život nije čovjekov grijeh nego ljubav za čovjeka, ne nešto što treba odstraniti nego nešto što treba dodati: da svatko tko vjeruje u Njega ne umre nego da ima više života.

Bog je tako ljubio svijet – dakle, nije ljubio samo ljude nego sav svijet: zemlju, usjeve, biljke i životinje…

Ako Bog tako ljubi, to ću činiti i ja: želim čuvati i uređivati svijet u svoj njegovoj ljepoti, želim raditi da život procvate u svim njegovim oblicima. Nek govori o Bogu, nek bude ulomak Njegove Riječi.

Pred Trojstvom se osjećam malen, ali u naručju kao dijete: obgrljen dahom-Duhom koji nosi sve stvoreno i u sebi jest zajedništvo.

(prema E. M. Ronchi)