Kakav je život u izobilju?

Koja to djela veća od Isusovih mi ljudi možemo činiti?

To su pitanja koja s kojima su se susreli oni koji su čitali misna čitanja prethodnih dana. Nedjeljna čitanja nam otvaraju pogled na te stvarnosti.

Isus se u evanđelju oprašta od učenika. Govori da im ide pripremiti „stanove u kući Njegova Oca“. O kakvim se stanovima radi? Radi se o „prebivalištima“. Treba znati da u Evanđelju po Ivanu ne postoji sveto mjesto na kojem Bog prebiva. Ni jeruzalemski hram više nije prebivalište Božje. Ali zato se od početka Evanđelja govori o prebivanju posebne vrste.

Isus već u prvom poglavlju pozva učenike da vide gdje „stanuje“ odnosno „prebiva“ (grč. menō). No, izišavši od Njega, oni znaju da je On Mesija. Dakle, nisu vidjeli samo Isusovu adresu – vidjeli su gdje On „stoji“ u odnosu na Boga. Dao im je uvid u Njegov odnos s Ocem: On prebiva u Ocu i Otac u Njemu! Zato su oni oduševljeni i odmah počinju govoriti svojim bližnjima da su našli Mesiju-Pomazanika.

Sada Isus obećava da će i svojim učenicima pripremiti ovakva prebivališta: svaki od njih moći će ući u ovakvu blizinu Božju. Biti u Bogu i imati Boga u sebi, to je najviše što čovjek može u ovom povijesnom postojanju, obilježenom ograničenošću i grijehom.

S obzirom da Isus ovo obećanje daje pred dane svoje muke, smrti i uskrsnuća, netko bi mogao pomisliti ovdje govori o onome što će se događati nakon njihove smrti, odnosno da je riječ o vječnom životu. No, dar Duha Svetoga učinit će da se ovo obećanje počinje ostvarivati uskoro po Isusovu uskrsnuću. Jer kad Isus tumači otajstvo Duha, govori da će On i Otac doći i nastaniti se u učeniku. Dakle, darom Duha započinje život u izobilju – Bog u čovjeku. Ujedno, to je jedno od onih čuda koja su veća od Isusovih. Zašto? Zato što Isus iz Nazareta jest Sin Božji, bezgrješan je tj. nema nikakvih zapreka ili distanci u svom odnosu prema Bogu. Čovjek – svaki od nas – naprotiv jest grešan i ima zapreka, živi distancu prema Bogu. Stoga i prebivanje Boga u čovjeku, i kad čovjek čini pokoru, obraća se, propovijeda, čini čudesa itd. – to su čudesa veća od Isusovih jer čovjek k Bogu dolazi iz neizmjerno veće udaljenosti u odnosu na Isusa iz Nazareta. Zato se Isus čudio kad je kod nekog čovjeka susreo iskrenu, istinsku vjeru. Ona je također čudo jer pokazuje da čovjek nadilazi sebe kad se posvema izručuje Bogu. Poradi istočnog grijeha puno se toga buni protiv Boga, no ovakva vjera znak je da čovjek svega sebe daje Bogu. To je ono što fascinira Isusa. Za Njega je to silno čudo. Mi smo to u prilici činiti svaki dan, ali na to ne gledamo tako.

Kakav će se život razvijati u onima u kojima počinje prebivati Bog? Vidimo u prvom čitanju što se događalo kasnije nakon što su apostoli primili Duha Svetoga. Oni će ne samo propovijedati o Isusu. Oni izgrađuju zajednicu. Ona nije samo zajednica vjere, ne bavi se samo duhovnim temama. Oni izgrađuju zajednicu života. „Sve im bijaše zajedničko“, kažu Djela apostolska na jednom mjestu.

U današenjem prvom čitanju riječ je o brizi o udovicama. U ono vrijeme nije bilo socijalnih institucija, socijalne pomoći i sl. Apostoli su organizirali zajednicu u kojoj se dijele i duhovna i materijalna dobra. Netko će reći: pa mi danas imamo bolju socijalnu skrb. To može biti točno, o tome nećemo raspravljati. Ono što treba uočiti nije standard koejg je zajednica mogla pružiti potrebitima. U prvom planu je nešto drugo. Nama ovakvim recima Božja riječ želi reći: Crkva je zajednica u kojoj ljudi pobjeđuju svoje nagone – sebičnosti, pohlepu, proračunatost, skeptičnost itd. – i žive ljubav koja ide prema nesebičnosti. Ljubav je kada je tvoje TI važnije nego moje JA. Je li to moguće? Da, moguće je onomu tko u sebi ima Boga, u kome se događa prebivanje Božje – tko je svoj „stan“ pronašao u Bogu. Zvuči čudno, zar ne? Mora zvučiti čudno jer to je također jedno od onih čuda koja su veća od Isusovih. Ako je Isus „prošao zemljom čineći dobro“ (Dj 10), to nije toliko čudo jer On je bezgrešan, ali ako čovjek počinje živjeti nesebičnost i sebe, svoja dobra dijeli s drugima – to je onda veće čudo! Pokušajmo pa ćemo vidjeti kako stvari funkcioniraju!

Za one koji žele više

U našim crkvenim krugovima često se može – i s najviših mjesta – čuti da se Crkva ne treba baviti politikom, socijalnim i ekonomskim pitanjima itd. Svakako, mi nismo politička stranka, socijalna organizacija ni privredna komora, to je sigurno. Ali kao Crkva i kao vjernici dužni smo brinuti o pitanjima dobra i zla. Dužni smo. Zašto? Kao građani uplaćujemo porez i već s tog naslova imamo pravo pratiti kamo ide taj novac, kako se riješavaju društveni problemi itd. Imamo pravo. A zbog toga što smo vjernici, imamo dužnost! Jer to je pitanje ljubavi. I angažirati se u svojoj crkvenoj zajednici, ali i u društvenoj odnosno državnoj. Umjesto pustih riječi, možemo si zamisliti ovo: što ako na vječnom sudu budem pitan – zašto nisi nikad izišao na ulicu, demonstracije? Zašto nikad nisi potpisao nikakvu peticiju, a mogao si čak iz svoje tople sobe online? Zar ne da nisi imao ljubavi? Što ću tada odgovoriti?

Vidimo, imati život u izobilju ne znači samo imati punu trpezu. Znači imati u sebi Boga, znači osjećati zov dobra, glad za dobrom kod bližnjega. I ako se odazovem Bogu koji želi prebivati u meni, ako bude išao kamo me On zove, počet će čuda veća od Isusovih. Iako naočigled ne mora biti ništa spektakularno. Ali veličini borbe koju sam vodio sa sobom i veličanstveni rezultat – da grešni čovjek nadilazi svoje granice – vidi Bog, a pruženu ljubav osjetit će ljudi. To je put, to je paša na koju nas izvodi Dobri Pastir…na obilne pašnjake…tamo, pokraj tihih izvora krijepi dušu moju.