„Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“.

Tu je ljepota Isusove osobe i svega što nam je ostavio.

Ali tu je i drama: kako je moguće da ovo nije promijenilo svijet?

Isus nije ništa tražio za sebe. Ili skoro ništa. Za sebe je tražio samo da Ga se prizna Sinom Božjim. A i to je radi našega spasenja. Sve drugo je bilo u potpunosti radi nas. Sve drugo dao je nama. Čak i svoj život. Zemaljski nam je predao u krvi na križu. Život Uskrsloga također nam daje u Presvetoj Euharistiji.

Svaka Njegova riječ i djelo tu su da daju život. Da ga podižu, krijepe i čuvaju. Pa i onda kada govori oštro, opominje, prijeti. I unatoč tome Njegovi Ga ne primiše, većina Ga ne želi kroz 2000 godina.

„…tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas“. Biskupi i svećenici pastiri su koji kroz Isusa i po Njemu dolaze. Ovce slušaju njihov glas. Koje ovce? Očito, sluša manjina. Ona manjina koja u njima može prepoznati Dobroga Pastira koji kroz njih pruža život u izobilju. No, takvih je sve manje i manje.

Zato danas, umjesto slavljeničkih hvalospjeva, o Nedjelji Dobroga Pastira i Danu duhovnih zvanja treba staviti ruku na srce. Treba stati pred istinu.

Osobno sam iznenađen kad čujem kolege svećenike koji u medijima govore o uspjesima. Bogu hvala ako pastoralne brige i napori daju ploda. Međutim, rijetko se govori i problemima, o onom lošem. Kao da su to rubne pojave, kao da su male kao ono crno pod noktom. I tako se stječe dojam da je sve divno, da Crkva ne znam koliko napreduje, raste i razvija se.

Kao čovjek i kolega radujem se svakom dobrom iskustvu svakog kolege. Sigurno da ima duša koje prihvaćaju Evanđelje. Radujem se kad čujem da su takvi ljudi prihvatili ovog ili onog kolegu koji im nosi Evanđelje. I da zajedno rastu kao dio Crkve.

No, nisu li to ipak rijetke pojave? Nisu li zapravo one rubne? Jer mi smo narod koji nestaje, izumire. Već to dovoljno govori o duhu kojim diše većina članova Crkve. Ako tome pribrojimo drastičan pad broja novih duhovnih zvanja, što dobivamo? Dobivamo sliku stare Crkve, zajednicce koja polako odumire. Dobivamo sliku, trag kojeg ovom zemljom za sobom ostavljaju umorni kršćani.

Što bolje oslikava istinu, intervjui svećenika i redovnika/redovnica u kojima sve blista i sve je 5+, ili sumorni tonovi kakve nalazimo na društvenim mrežama i kakvi se mogu čuti u povjerljivim razgovorima na kavi među prijateljima? Svi mi koji želimo dobro svojoj Crkvi voljeli bismo da lijepi tonovi koji hvale pastoral i crkveni život budu istina. Ali brojke, naši iskreni razgovori i opća klima ipak govore nešto drugo, zar ne? Bogu hvala da ima zajednica u kojima je drugačija klima i događaju se dobre stvari. No, očito su one – u odnosu na opće brojke – više izuzeci negoli pravilo.

A Isus nam je donio život, u izobilju da ga imamo…

Očito je da trebamo stati pred ove riječi i pitati se: koji život uzimam? Koji su mi životi, Gospodine, draži od Tvoga? Je li mi Tvoj doista privlačan ili se samo time tješim?

Sve dok nisam u stanju dijeliti, opraštati, kretati uvijek iznova graditi Tvoje kraljevstvo očito je da ne uzimam Tvoj život. Sve dok ne živim u zahvalnosti za dobra koja primam, nemam Tvoga života u sebi. Sve dok sam razočaran što ih nema više, iz mene progovara moj život. Ako nisam spreman dijeliti ta dobra, iz mene ne progovara Tvoj izobilni nego moj, sebični i uskogrudni život.

Ako u riječi i životu Tvojih pastira vidim samo ono loše, onda ne prepoznajem Tvoj život koji mi iz njih dolazi. Tada su mutne i mračne oči moga srca.

O, da…puno toga bismo još trebali iskreno reći.

Umjesto da se ili hvalimo svojim radom ili kukamo nad stanjem, najbolje je danas pred Tvojim evanđeljem reći sebi: od danas idem novom iskrenošću tragati i uzimati život u izobilju kojeg mi, Gospodine, daješ. To je najmudrije što mogu učiniti. I to je možda i najveći znak moje ljubavi prema Tebi: uzeti od Tebe ono za što si živio i umro da bi mogao meni pružiti.

Daj nam, Gospodine, život u izobilju kroz svoju riječ, svete sakramente, kroz ljubav koju dijelimo s braćom i sestrama.