Čovjek sve rješava. Ili barem želi riješiti. Svatko od nas ima svoje ciljeve i prema njima pravi plan: ovo ću ovako, ono ću onako… I s Bogom mi tako radimo: ovo ću ovako, ono ću onako… Ali, kao što to biva inače u životu, ne ide sve po planu. Štoviše, upravo s Bogom mnogi imaju najviše problema.

Nikako ne uspijevaju stvari naštimati kako bi htjeli. Nikako ne uspijevaju postići što bi htjeli. Nije čudo da mnogi nakon nekoliko pokušaja odustanu. Ah, Bog – ma tko bi na to gubio vrijeme, to mu možda samo priče?

Bogato evanđelje ove nedjelje priča priču o dvojici Isusovih učenika. Ali to nije samo njihova priča. To što se njima događalo, događa se i nama. Tako otprilike ide i naš odnos s Bogom.

Dok su bili Isusovi učenici, slušali su… Nisu sve razumjeli, sad to vidimo. Zapravo, nisu razumjeli najvažnije. No, ipak su se smatrali Njegovim učenicima. Tko bi im tada smio reći da u tome nisu uspješni? E, to se ne smije reći!

Isusov život došao je kraju, tu su muka, smrt… Učenici su se pogubili. Ovo je strašno, tragedija! Sve je propalo… Više ne vide ništa ispred sebe. Nema više Isusa, ni oni više nisu Njegovi učenici. Prekid… Crna praznina. Tražili bi oni Njega, ali ne znaju kamo poći, odakle početi?

U toj točki završava čovjek. Do sada su oni određivali kako će Ga slušati, što će prihvatiti a što ne… I sada bi odredili gdje Ga tražiti, ali više ništa ne vide. Njihovim mogućnostima sada je kraj – dalje ne mogu.

Ali ipak nije kraj jer – On je tu! On kojeg do sada nisu pravo razumjeli jer se nije uklapao u ono što su oni odredili. On kojeg ne prepoznaju jer postoji i izvan našeg načina života. On koji je cijelo vrijeme tu – i kada oni nisu prisebni.

Tu je kao stranac. Riječ po riječ i u njima se počinje odmotavati zapetljano klupko…počinje buktjeti vatra! On prisutan u svojoj riječi, u lomljenju kruha dok se izriče zahvala Bogu.

Sinulo im je ono što treba sinuti i nama! Mi jesmo tražitelji Boga. Čovjek to jest po svojoj prirodi. Ali i Bog nas traži. Ne manje! Traži nas moćnije, upornije. Na bezbroj načina jer On to može. A mi sve to uspijevamo ne vidjeti. Jer smo zauzeti – našim traženjem! Mi tražimo Njega, ali i mnoge druge stvari. Mi raspoređujemo naše teme, određujemo planove. I toliko u to gledamo da smo na kraju u stanju doći do nemogućeg rezultata: Boga tražimo i nismo Ga pronašli, nismo uspjeli. A On je tu. Pronašao nas je i kuca na prozor našeg razuma, na vrata našeg srca.

I ondje Njegovo traženje može u našem životu pronaći ono što smo tražili nesebično, gdje smo bili spremni radi Boga, istine, pravednosti, ljubavi ići mimo ili čak protiv sebe – tu ćemo se susresti. Tu će Njegovo traženje probiti našu gluhoću, našu užurbanosti i zagledanost u sebe same.

I naše će srce gorjeti dok nam bude tumačio Pisma, dok bude prepričavao naš život…dok bude s nama u nekom poznatom ili nepoznatom liku pregledavao naša nadanja, planove.

I tada ćemo se, sva je prilika, probuditi u nekoj novoj stvarnosti. Koja više ne počinje sa mnom nego s Njim. Dan više nećemo počinjati u ime svojih planova nego u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Jer tada ćemo znati koliko je duboka istina da od Boga sve počinje, sve od Njega ovisi i sve k Njemu vodi.

Tada će se promijeniti i naš život. Jer će prva Isusova riječ „obratite se!“ sada značiti da je u našem životu došlo do preokreta u kojemu je sve izokrenuto u novom smjeru. Ranije bismo rekli da je sve okrenuto „naopačke“, ali sada znamo da baš tako treba biti – tek sada stvari ne stoje više naopako kao što je bilo ranije. Sada, kad se sve obrnulo i došlo na svoje mjesto, tek sada Isusovo „obratite se“ pokazuje svu svoju širinu i dubinu. Tek sada možemo reći da smo ga uzeli za ozbiljno i da mu dajemo prostora.

Sada će naš tihi pratilac, koji nas dan i noć očekuje u svetohraništu, moći postati naš najvažniji sustolnik. Novi plamen u našim srcima, novo svjetlo u našim noćima.