Misna čitanja ove nedjelje govore nam da je naš korizmeni hod stigao na korak do vrhunca. Moglo bi se čak reći da je ovo u neku ruku i vrhunac jer Isus se očituje kao uskrsnuće i život.

Starozavjetni prorok Ezekiel dijeli nevolje svog naroda. Nakon kazne, u Babiloniji su bez nade. Što im sada još preostaje osim propasti, išćeznuća s lica Zemlje? Iskustveno spoznaju kamo vodi put ljudske mudrosti, odnosno bezumnosti u kojoj su odbacili Božju mudrost – vodi u raspad i smrt. To je put bez nade. Njima, sad duboko osvjedočenima u ljudsku nemoć, Ezekiel treba najaviti preokret. Ono što je ljudskom umu neshvatljivo, Bogu je sasvim normalno: ondje gdje je praznina, pustoš smrti, On će usaditi život. Za Njega je to nešto poput obične sjetve.

Dok su stoljeća kršćanstva zauzeto razmatranjem božanske ljubavi, Stari zavjet divio se životu i Bogu, njegovu izvoru. Stoga je Njegova najvlastitija oznaka život – On je Bog živi! S proljeća kad se sve budi, mlad čovjek – u naponu snage – misli da je život sveopća pojava, da ga ne može nestati. Stariji, iskusni ljudi koji pamte mnoge jeseni, osjećajući u svom tijelu blizinu zime sve više su svjesni krhkosti i ograničenosti života. I tu, usred tog tegobnog, dramatičnog iskustva u svoj svojoj grandioznosti pred njima izranja spoznaja: samo je jedan koji je doista živ u punini te riječi – živi Bog!

Zato će prijatelji Sina Božjega reći: da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro! Kao kada se malom čamcu približi velika lađa koja ga posvema zakrili i uvuče u krug valovlja koji se oko nje kovitla, tako je utjelovljenjem Vječne Riječi u našu stvarnost ušlo nešto od Vječnosti. Život je iz Isusa zračio neiscrpnom snagom. To isijavanje svjetla i snage dat će novu dimenziju svakoj Njegovoj riječi i djelu. I kad sve bude prošlo, očevici će se još uvijek diviti: „da, Život se očitova“ (1 Iv 1,2)!

Hodeći za Isusom, i nas korizma dovodi do velebnog trenutka. Kako je to veliki dar Božji kad mi ljudi, robovi od straha pred smrću (Heb 2,15), možemo stati pred neizrecivo otajstvo Života koji nam se očitova. Štoviše, darovao nam se utjelovljenjem, javnim djelovanjem riječju i djelima Sina Božjega te darom Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca.

Isusov stvarateljski povik „Lazare, iziđi!“ jest oživljavanje umrla prijatelja, jest čudo za nazočne… Ali ono je za sve vjekove otvoren prozor u vječnost. Mi smo u vremenu koje nam brzo istječe i zato nam kronično nedostaje života. Isusov čin nam govori da je u Vječnosti Bog kod kojega nema vremena, nema prije i poslije. Nema nestajanja i propadanja. Ima samo život, točnije – njegova punina. Sva su Njegova stvorenja kod Njega živa – ta „On je Bog živih a ne mrtvih“ (Lk 20,38). Lazarovo uskrsnuće jest dodir u vremenu kada su se dodirnuli Božji i naš svijet. Kada je dašak vječnosti obasjao i okrijepio djelić našeg ljudskog  prostora i vremena.

I zato možemo reći da je u neku ruku ova nedjelja korak do vrhunca ili čak u nekom smislu vrhunac korizmenog hoda. Preostat će još da nam Sin Božji otvori put u čudo života svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Ako oglušiti se Njegovu pozivu znači ostati u tami i smrti, tada za svakog od nas poziv „Lazare, iziđi“ ima posebnu vrijednost. Zove nas izići iz ropskog i frustrirajućeg iskustva prolaznosti i propadljivosti te već sada, u Kristovu Duhu, uzimati prve darove novoga života kojeg nam pruža.