Vjerovati nije lako. Čovjek vjeruje u običnim stvarima ako ima neko jamstvo. ako mu nešto pomaže vjerovati. Ako vidim kod prijatelja da ovaj ili onaj uređaj lijepo funkcionira, bit ću ga spreman kupiti. Mi taj korak nazivamo vjerom, ali on je ipak plod istraživanja, razmišljanja i donošenja zaključka. Ali bez dobrog svjedočanstva odnosno samo na riječ prodavača, jako teško bismo se odlučili na kupovinu, zar ne?

U Starom zavjetu vjera znači oslanjanje na Boga. Ponekad čovjek da bi se odlučio na taj korak nema nikakvih jamstava, ponekad ima. Abraham kad je čuo Božji poziv i krenuo iz svoje domovine, ništa nije znao tom tajanstvenom Bogu (Post 12). Ali njegova vjera ga nije prevarila. Izraelci u pustinji – u prvom čitanju (Izl 17) – već su doživjeli Božju vjernost: izveo ih je iz Egipta, proveo kroz Crveno more, hranio u pustinji… I odjednom im je ponestalo motiva temeljem koji će vjerovati Bogu. Objektivno, imali su itekako temeljem čega vjerovati, ali nešto se u njima usprotivilo.

Sad im je mrska hrana koju im daje Bog, mrsko im je gledati pustinju kroz koju hode, nestrpljivi su – kad će konačno stići u tu Obećanu zemlju? Sve su to momenti koje možemo nazvati napastima. I oni su im podlegli.

A imali su priliku uživati u čudu: svaki dan živimo od riječi Božje! Ništa ne radimo, samo pokupimo hranu. Nije loše zar ne? No, nije to najveće čudo. Najveće je čudo jest: On brine za nas? On, Svemogući Bog, svaki čas misli na nas! Mi smo mu važni! Ništa nam se loše ne može dogoditi jer On je za nas! Nisu im takve misli bile na pameti. Iz toga vidimo tko je i kakav je čovjek.

Zašto Bog čovjeka muči zahtjevom: vjeruj!? Tako rado, čovjek bi sve volio vidjeti, sve pratiti, sve kontrolirati… A Bog ga susreće uvijek istim: vjeruj!

Dok je to čovjeku veliki problem, Sveto pismo nam na drugoj strani iz cjeline svoje poruke želi reći: Bog nema drugog načina. Kao Neizmjerni, Vječni, uvijek će ostati našim očima nevidljiv, umu nespoznatljiv. O Njemu možemo spoznavati samo iz Njegovih djela, iz Njegove riječi. Drugog puta nema.

Poput Izraelaca, i mi smo primili mnoga dobročinstva iz Njegove ruke. No, i mi možemo poput njih reći: dosta mi je, ne mogu više vjerovati. Tada, poput njih, činimo jednu groznu stvar o kojoj oni nisu mislili a ne mislimo ni mi danas. Kad mi je teško vjerovati i kad odlučujem odustati, što zapravo činim? Mi tada to promatramo kao našu osobnu borbu i osobnu stvar, pravo na vlastito opredijeljenje. Međutim, Izraelci nisu vodili računa – a ne vodimo ni mi – da već stavom sumnje a pogotovo odustajanjem od vjere, mi zapravo Bogu kažemo: OK, puno si mi toga dao, ali ipak nisi dostojan moga povjerenja; Tebi se ipak ne može vjerovati. Ja ne mogu. I time presijecamo svoju vezu, kidamo svoj odnos s Njim. Time smo sebi zatvorili mogućnost daljnjeg hoda, novih spoznaja i darova, blagoslova koje smo mogli primiti.

Iz susreta Isusa i Samarijanke u evanđelju (Iv 4), u nekoliko kratkrih, majstorskih poteza vidimo što je vjera. Žena se prvo opire Isusu kad joj je ponudio žive vode. Ma, otkud bi je ti meni mogao dati – pa maločas si iskao da ti dadem piti jer nemaš čime bi zahvatio vode! Razum joj je govorio: nema ti on što ponuditi, ne može ti ništa dati. Ali želja da se riješi dolaženja na zdenac i vučenja teškog krčaga s vodom (tko zna koliko puta na dan?), ipak ju je navela na ključni korak. Odustavši od slušanja svoje pameti (logika u stranu!), kaže mu: Gospodine, daj mi te vode da ne moram dolazi ovamo…

To je presudni moment. Ne zato što je načas ostavila po strani razum i logiku. Oni nisu protivni našem odnosu s Bogom, oni se samo ne snalaze u onom što je iznad njihovih mogućnosti. Presudno je to što je sada mogla reći Isusu: hajde, tu sam…povedi me kamo hoćeš. Vodi me u predjele kojih razum i logika ne poznaju. To je stav otvorenosti za odnos. Pristanak na pruženu Isusovu ruku. Sada nastaje novo životno zajedništvo. Sad Bog može u životu te žene činiti svoja djela. Od sada ništa više neće biti isto.

Iz misnih čitanja 3. korizmene nedjelje vidimo da vjera nije stvar toga sviđa li mi se ovo ili ne? Ona nije stvar toga što mislim o ovom ili onom iz kršćanstva? Ona ne ovisi o tome što na nju kaže moj razum ili logika? Vjera je puno, puno više. Ona je moj iskorak iz sadašnje životne pozicije. Ona je moje širenje ruku i predanja u Božji zagrljaj! Bog me čeka i ja mu se odazivam! Od sada idem dalje s Njim – sve drugo u mom životu ima se uskladiti s tim! Sve će biti podređeno tome.

Tko to napravi, Bog je rekao iskrenu dobrodošlicu. Odriješio mu je ruke da može ući u Njegov život i ondje djelovati na svoj, božanski način. Moj čin vjere jest stvaranje zajedništva s Bogom koje više nitko i ništa neće moći dovesti u pitanje. Moje potpuno predanje Onomu koji me čeka, brine za me i toliko dugo mi se nada. Sve što je manje od toga još nije vjera. Može eventualno biti priprema za vjeru. Ali ako ne dođe do momenta o kakvom ovdje govorimo, još nismo ušli u vjeru kakvoj nas uči riječ Božja, o kakvoj nam On govori.

Zašto ne bismo, sa Samarijankom, i mi rekli: daj mi, Gospodine, te vode…daj mi svoje darove…evo tu sam. Za Tebe. Kao nikad do sada.