Iz Evanđelja po Mateju:

U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«
Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!«
Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.« (Mt 17,1-9)

***

Korizma, vrijeme za koje smatramo da treba teći u znaku pokore, odmah na početku izvodi nas iz takta evanđeljem punim sunca i svjetla! Nakon 40 dana na pustinje vodi nas na Goru preobraženja; iz žute vreline svjetlucavog pijeska prema licima ogrnutim suncem!

Korizma korača korakom godišnjih doba. Započinje zimi a završava proljećem kada život pokazuje svoju duboku istinu:

„Ti si za mene ono što je cvijeću proljeće“ (G. Centore);

„Istina je cvjetanje bića“ (R. Guardini);

„Kraljevstvo nebesko doći će s procvatom života u svim njegovim oblicima“ (G. Vannucci).

I stvarnost i duh imaju istu putanju: procvat života.

Isus uzima sobom tri najpažljivija učenika, ponovo poziva prvopozvane. Vodi ih na visoku goru…u osamu. Evanđelje sada priča jezikom svetog zemljopisa: vodi ih u visinu, onamo gdje se zemlja uzdiže u svjetlo, onamo gdje plavetnilo nježno mijenja boju u snijeg, gdje se rađaju vode koje oplođuju zemlju.

„I preobrazi se pred njima“. Isusovo lice postaje kao sunce a haljine sijaju poput svjetlosti. Svjetlost je toliko obilna da ne ostaje na tijelu nego se širi prema van, obuzima materijal odjeće i preobražava ga. Isusovo lice i odjeća su pismo, štoviše krasopis njegova srca!

Petar je oduševljen, zapanjeno kliče: kako je ovdje lijepo!  Vjera da bi postala kruhom koji hrani, mora izvirati iz čuđenja. Mora se rađati iz zaljubljenosti – iz onog „kako je lijepo!“ kojim viče puno srce. Žurna zadaća kršćana jest prebojati sliku Boga: trebamo osjećati i pripovijedati o Bogu koji sija, koji je pun sjaja kao sunce. Koji nije bogat prijestoljima i moćima nego čiji istinski tabernakul jest svjetlost njegova lica. Bog neizrecivo sjajan, kakvog su motrili učenici na Taboru (…)

Poput Petra, i mi smo prosjaci svjetla. Želimo vidjeti svijet u drugom svjetlu. Želimo izići u svjetlo a ne roditi se samo napola. Cio život će nam trebati da bi smo se potpuno rodili. Glas iz oblaka otkriva prvi korak: slušajte Ga! Bog nema lica, ali ima glas. Isus je Glas koji je postao Lice i tijelo. Preko Njegovih očiju i ruku Bog na vidljivi način govori.

I mi, kao Gospodin Isus, imamo ne srce od tame, nego u nama je sjeme svjetlosti. Kršćanski život nije ništa drugo nego radosni napor osloboditi svu svjetlost i ljepotu koje su u nas posijane.

(slobodni prijevod razmatranja E. M. Ronchia)

***

Gospodine,

odbio si Sotonin prijedlog da skočiš s Hrama i pokažeš veličinu.

Na Gori si se zaodjenuo svjetlom radi učenika.

Ono nije tu radi Tvoje veličine nego da njima bude put.

Tada na Gori nisi dobio ništa novo što već nemaš u svom srcu.

U njemu je sjaj, u njemu odvijeka ori Očev glas.

Ti si onaj koji jest prije Abrahama.

Koji odvijeka razgovara s njim, Mojsijem, Ilijom…

Ne mogu a da ne mislim: blago Tvojim apostolima!

Obasjani svjetlom koje je novi život.

Toliko lijep da ne žele s ovog mjesta.

Znam, ne bih smio sebe stavljati u istu rečenicu s njima.

Jer oni su sve ostavili i krenuli za tobom.

Oni su bili često zbunjeni, smeteni Tvojom riječju.

A to je zato jer su je slušali.

Nisu kao ja s nje brzo prešli na drugu temu, pustili glazbu, slušali viceve…

Ne, dopustili su da ih pogodi, da je ne mogu podnijeti…i da pod njom malakšu.

Ali nisu odustajali.

Ni kada su čuli da je odlučeno se Tebe treba ubiti.

Nisu odustali ni kada si im nedavno sam rekao da ćeš biti ubijen.

Da, svjetlo Gore preobraženja Tvoj je dar, ruka, zagrljaj koji grli i čuva njihovu slabost…njihovu odluku da uvijek i potpuno budu Tvoji.

Daj mi, Gospodine, doći do ovakve predanosti.

Da i moju odluku preobrazi Tvoja svjetlost.

Da osjetim kako je uz Tebe lijepo biti.

Toliko lijepo da i ja poželim tu sagraditi svoj dom.

U čijim temelji ori Očevo: slušajte Ga!