1. Prvi ključni moment: odnos Crkve prema Svetom pismu

Govor o korištenju Svetog pisma za sveto i plodonosno vršenje svećeničke službe po sebi može biti veoma širok i uključivati mnoge momente. Očito je kako se u pristupu ovoj temi nužno mora izvršiti izbor i izdvojiti one ključne, a ostale po mogućnosti više ili manje detaljno dovesti u vezu s prvima. Prvi ključni moment svakako jest odnos Svetog pisma i Crkve. Imajući u vidu da Crkva svoj izvor ima u Bogu i u samom Svetom pismu, njegovo adekvatno korištenje kao svoj prvi preduvjet ima živu svijest o tom odnosu i posljedicama koje za sobom povlači.

Odnos Svetog pisma i Crkve može se promatrati u dva smjera. Prvi jest descendentni jer sve počinje Božjim „silaskom“, tj. objavom kojom sebe otkriva čovjeku. Budući da se njegova objava ne ograničava na iznošenje informacija, nego kao krajnji cilj ima ostvarenje punog zajedništva s čovjekom, Crkva kao narod okupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga (usp.: LG 4), zahvaljujući Božjoj riječi, jest narod na putu sve dubljeg ostvarivanja tog zajedništva. To je ascendentni moment u kojem prihvaćanjem i življenjem Riječi Crkva „uzlazi“, tj. doživljava uzdizanje u svojem povijesnospasenjskom trenutku jer on je promijenjen djelovanjem Božje riječi spasenja (Dj 13,26) koju prihvaća i živi.

1.1. Descendentni moment: Bog putem Pisma komunicira s čovjekom

U ovom odjeljku želimo Sveto pismo promatrati pod njegovim najodličnijim vidom, tj. u njegovoj povezanosti s Bogom. Sveto pismo svoj izvor ima u Bogu. Naime, „Sveto Pismo sadrži riječ Božju i – jer je nadahnuto – zaista i jest riječ Božja…“ (DV 24). Dakle, Pismo jest jedan od privilegiranih načina Božje descendentne akcije, tj. „silaženja“ i ulaženja u ljudsku povijest kako bi prišao i uspostavio komunikaciju s čovjekom.

Božja riječ čovjeku objavljuje istinu o njemu samom, o Bogu, o sveukupnoj stvarnosti i povijesti koju Božja blizina pretvara u povijest njegove djelatne prisutnosti, tj. povijest spasenja. Promatrana u tom kontekstu, riječ Pisma ne donosi samo informacije i Božje odredbe nego je u funkciji trajnog Božjeg dijaloga s čovjekom: „Pismo je nastalo iz navještaja i ponajprije je namijenjeno navještaju (…) Kršćanstvo nije religija knjige, kao recimo Islam, već je religija žive riječi, riječi koja se ovdje i sada naviješta, u kojoj otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara (DV 21).“ 

Za razliku od Prvog vatikanskog sabora koji je naglasak stavio na govor o Božjoj objavi u prirodi, u želji progovoriti o mogućnosti razumske spoznaje Boga preko stvorenog svijeta, Drugi vatikanski sabor u prvi plan stavlja ovu Božju prijateljsku inicijativu dijaloga s ljudima: „Božje prijateljsko komuniciranje s ljudima kulminira u punini objave u Isusu Kristu (DV 4) i dobiva svoj trajno dostupni oblik u Svetom pismu, tako da Bog svoj razgovor (dijalog) s ljudima kao prijateljima nastavlja po Svetom pismu odnosno po svetim knjigama (…).“ 

Descendentna putanja Božjeg silaženja i prilaženja ljudima vrhunac doseže u teologiji sv. Ivana koji u svojem evanđelju potanko razlaže veliku novost: vječni Logos, Riječ utjelovljuje se u ljudskom mesu, tj. tijelu (usp.: Iv 1,14). Njegov odnos s Bogom evanđelist u 1,1 izriče izrazom pros ton theon, kod Boga. Taj izraz naznačava nepojmljivo zajedništvo s Ocem koje svoj temelj ima u onome biti kod Boga prije negoli je svijeta bilo (17,5.24). To je tema za koju se može reći da prožima evanđelje jer će Isus kasnije na više mjesta progovoriti o svojem jedinstvu s Ocem (usp.: 10,30) ili o svojemu biti u Bogu ili u Ocu (usp.: 14,10). Slikovito je taj odnos najavljen u 1,18 gdje Ivan kaže da Jedinorođenac Bog jest u krilu Očevu čime ustvrđuje da je Sinovo prebivanje u najvećem mogućem zajedništvu s Ocem (usp.: Lk 16,22; Izr 8,30; Br 11,12; Rut 4,16).  Time sugerira ne samo jedinstvo njihovih misli nego kompletno jedinstvo bića.  Dok je Mojsije Boga mogao vidjeti samo straga (usp.: Izl 33,18-23), Jedinorođenac ga gleda licem u lice  jer grčki termin kolpon označava grudi (usp.: 13,23), odnosno vanjski dio tijela.  Temeljem tog jedinstva Sin ima neusporedivi kapacitet u odnosu na sve druge načine i događaje objave Boga; on – jer je Logos, Riječ – ulaskom u svijet omogućuje dia-log s Bogom (usp.: Iv 17).  U tom kontekstu glagol exēgeomai (1,18), koji inače znači potanko prepričati,  ovdje poprima novo značenje. Sin će – zbog svojega zajedništva koje ide do potpunog, čovjeku nedokučiva jedinstva s Ocem – svojom objavom ponuditi više od informacija i običnog dijaloga.  Jer je jedno s Ocem (usp.: 10,30), njegove riječi su duh i život (6,63; usp.: 6,68), i stoga omogućuju novo iskustvo Boga. Štoviše, s pomoću njih se ulazi u zajedništvo života s Bogom (usp.: 14,15-23; 15,1-11). Kao što riječ koja u sebi nosi informaciju onome komu je komunicirana pruža mogućnost zajedništvovanja na kognitivnom planu, tako Isusove riječi koje komuniciraju život onomu tko ih primi daju mogućnost zajedništvovanja na iskustvenom planu, i stoga komuniciraju novu razinu života (usp.: 6,63).  Sve je to najavljeno već u Proslovu: u Riječi jest život koji se ljudima manifestira, tj. objavljuje kao svjetlo (1,4): oni koji su primili svjetlo u 1,12a, zapravo su primili život o kojem govori 1,4. Ako su primili novi život, to znači da su se rodili, tj. da su postali djeca Božja (1,12b). Naracija Evanđelja, koja slijedi iza Prologa, razvija i „ostvaruje“ njegov smisao kao što i Prolog najavljuje smisao ostatka Evanđelja koji iza njega slijedi.  Prolog je stoga poziv na novo iskustvo u koje čitatelji, ako se odazovu dinamici Isusove riječi, mogu ući – iskustvo postajanja djecom Božjom.

U ovoj točki postaje jasno da ivanovsko shvaćanje uloge Logosa ide znatno dalje od svakog pa i najšireg pojma objave te se prelijeva u soteriologiju. Krajnji smisao objave Oca po Sinu nije samo objavljivanje istine kao skupa određenih informacija nego ima jasnu svrhu soteriološke naravi: spasiti čovjeka, tj. omogućiti mu ulazak u zajedništvo s Bogom. Ovdje, jasno je, descendentno kretanje Božje objave otvara mogućnost ascendentnog kretanja za čovjeka. Ako bismo se nastavili izražavati u terminima Proslova, status djece Božje ne dobiva se tjelesnim rođenjem ili čistim darom, nego kombinacijom zasluge i milosti tako da je on istovremeno i nešto darovano i nešto potignuto. 

Već ovdje u Proslovu evanđelist Ivan dovodi u jasan suodnos objavu Božju putem Riječi, njezino primanje/odbijanje i soteriološki ishod koji iz toga slijedi. Naime, nakon govora o odbijanju Riječi u 1,11 sljedeći redak uvodi kontrapoziciju: nasuprot onima koji nisu, postoje oni koji prihvaćaju Riječ (usp.: 12,37-43). Oni su primili svjetlo i povjerili mu se, priznali njegove zahtjeve i ispovijedaju ga.  Nakon onoga što je rečeno u 1,5.10-11, ovi koji ga primiše predstavljeni su kao ljudi koji su išli protiv dominantnog načina na koji svijet razmišlja, živi i djeluje; oni su ga prihvatili zbog onog što jest i kako im se očitovao. 

Glagol primiti (1,12a) znači isto što i vjerovati (1,12c; usp.: 5,43-44),  a to podrazumijeva prihvaćanje Logosa u punom opsegu njegove objave.  Takav stav jest ono što zahtijeva svrha Evanđelja izrečena u 20,31: da ljudi vjeruju i da vjerujući imaju život u njegovu imenu. Gore smo ustvrdili da primiti svjetlo zapravo znači primiti život koji jest u Logosu jer u Logosu jest život koji se ljudima manifestira kao svjetlo (1,4); stoga oni koji su primili svjetlo u 1,12a, zapravo su primili život (1,4). A primiti život koji bijaše u Riječi (1,4), nadalje znači primiti u sebe dinamiku onoga što Riječ jest i što živi. Njegov život jest odnos, komunikacija, ljubav s Ocem jer u Njemu prebiva Otac i Očeva ljubav za svijet (usp.: 3,16; 14,10). Stoga vjerovati znači ući u sinovsku komunikaciju s Ocem. Nadalje, to znači da vjerovati nije moguće onome tko ostaje u dosadašnjem, „starom“ životu. Potrebno je novo rođenje! Ono koje dolazi primanjem Logosa, Riječi i života koji iz njega izvire.

Takva vrsta rođenja nije nešto izvanjski pridodano ljudskom biću. Božja objava i svrha kojoj ona želi privesti čovjeka, kongenijalna je dubokoj bîti ljudske naravi, a biblijski jezik izriče je kao općenitu čovjekovu bliskost ili srodnost s Bogom (usp.: Post 1,26-27; Dj 17,24-28) ili kao skrovitu prisutnost Božje riječi u srcu svakog čovjeka (usp.: Pnz 30,11-14; Rim 10,4-9).  Stoga će važan segment crkvenog poslanja biti pomoći vjernicima i ljudima u potrazi za istinom da na ispravan način tumače biblijske tekstove uz pomoć pogodnih metodologija i prikladnih hermeneutičkih pretpostavki. Spoznaje o biblijskoj poruci „trebaju postati život u liturgijskom slavlju, u teološkoj refleksiji, u službi Riječi, u svakodnevnom čitanju Biblije i u duhovnom životu vjernika“.  To je put kojim Crkva i oni kojima naviješta Božju riječ mogu, da se još jednom poslužimo ivanovskom terminologijom, ići prema novom rođenju od vode i Duha (usp.: Iv 3,3).

Iz ovoga je razvidno u kojoj je mjeri adekvatan stav pred Božjom riječju značajan element koji priprema i omogućuje ascendentni hod crkvene zajednice prema zajedništvu s Bogom, njezinim izvorom.

1.2. Ascedentni moment: ispravan stav pred darom Pisma

Konstatirali smo koncem prošlog odjeljka da spoznaja koju pruža Sveto pismo treba postati život njegova čitatelja kako bi mu omogućila hod prema novom rođenju i novom životu djeteta Božjega (usp.: Iv 1,12). Takav stav znak je prihvaćanja Božje ponude, pristajanja uz njegovu objavu i prihvaćanja zajedništva s njim. Sveto pismo jest, također, jedan od privilegiranih načina koji čovjeku omogućuju hod prema Bogu. Iz ovoga se nazire veličina dara Božje riječi koju čitatelj susreće u riječi Pisma.

Međutim, praksa pokazuje da Sveto pismo kao riječ Božja ima udioništvo ne samo u snazi i istini utjelovljenog Logosa nego i u njegovoj nemoći, ne samo u njegovu autoritetu nego i u njegovoj neshvaćenosti, odbačenosti. Riječ Božja može naići na zapreke ne samo kod onih vani nego i unutar Crkve; one se odnose na neshvaćanje, nepovjerenje, ignoriranje, zapostavljanje…. Da se i ne govori o iskustvima iz povijesti kad je ono bilo čak i instrumentalizirano da bi se opravdali ratovi, pogromi i mučenja, ropstvo, nepravedni i nasilni oblici društvenih uređenja i sl. A tko bi tek mogao kvantificirati štetu od nemara prema riječi Božjoj u Pismu ili od formalističkog stava prema njoj koji generiraju indiferentizam spram njezine poruke? 

Zbog toga je neobično važno posvetiti pažnju pitanju odnosa Crkve prema Svetom pismu. Imati jasnim taj odnos u praktičnom radu s riječu Božjom, jamac je kvalitetnih stavova i odluka koje će iz te aktivnosti proizaći. To se ponajprije tiče onih koji u Crkvi obnašaju službu povezanu s tumačenjem i naviještanjem Riječi. O njihovu stavu ovisi hoće li na osobnom i crkvenom planu otkriti te u svoj život i djelovanje pustiti dinamizam riječi Božje. A to je jedan od osnovnih uvjeta ispravnog korištenja Svetog pisma za sveto i plodonosno vršenje svećeničke službe.

Nakon što smo u prethodnom odjeljku fenomen i domašaj Božje objave promatrali u optici ivanovske teologije, traganje za ispravnim stavom pred darom Svetog pisma nastavit ćemo u također bogatoj pavlovskoj baštini.

U Poslanici Rimljanima sv. Pavao govori o evanđelju. Kod njega se taj izraz ne odnosi na izvještaj o Isusovu životu na način kako ga prikazuju sinoptička evanđelja ili Evanđelje po Ivanu. Pavao ovdje želi razmatrati evanđelje kao Radosnu vijest o onome što je Bog učinio za čovječanstvo po svojemu Sinu Isusu Kristu. Apostol u 1,16 u grandioznoj litoti tvrdi da se evanđelje ne stidi propovijedati ni u tadašnjoj prijestolnici civiliziranog svijeta (usp.: 1 Kor 2,3-6). Razlog tomu jest što ga Pavao smatra snagom Božjom. Dakle, ono nije samo poruka, filozofija ili sustav misli koje bi trebalo naučiti; ono je pripovijest o križu (1 Kor 1,18). Štoviše, ovdje se Apostol približava starozavjetnoj misli da se radi o sili (grč. dynamis) kojom Bog zahvaća u tijek ljudske povijesti (usp.: 1 Kor 2,4; 4,20). Valja istaknuti kako za tu snagu Pavao ovdje tvrdi da je namijenjena ne na opravdanje, nego na spasenje svakomu koji vjeruje. Sōtēria u biblijskom smislu znači „izbavljenje, spas“ od zla raznih vrsta ugroza i nije ograničena samo na duhovno područje nego podrazumijeva i povijesni vid izbavljenja. 

Zahvaljujući ovakvu shvaćanju evanđelja, Pavao nam daje dragocjen uvid u nedokučivo dostojanstvo Božje riječi jer naučava da se ona – kao i navještaj križa (usp.: 1 Kor 1,18) – može okarakterizirati istim oznakama kojima naziva samog Krista: on je također sila, tj. snaga Božja (usp.: 1 Kor 1,24).  Iz toga proizlazi da su članovi Crkve pozvani Sveto pismo držati u najvišoj časti i ući u iskustvo snage Božje kojom je ono ispunjeno. Jedno od njezinih važnih dohodišta jest preobrazba stvarnosti. Stoga ćemo snagu pohranjenu u Pismu u sljedećem odjeljku razmatrati pod vidom preobrazujuće vizije Božjeg djelovanja na svekoliko stvorenje koju u sebi nosi. Riječ Božja ne samo da izvještava i slavi njegove prošle spasenjske zahvate nego ujedno poziva sve generacije čitatelja da uđu u to iskustvo božanskog preobrazujućeg djelovanja.

Zahvaljujući toj snazi Božjoj, prema Pavlu, učinkovitost Božje riječi ne ovisi o osobnosti ni o odlikama nastupa pojedinog navjestitelja (usp.: 1 Kor 1,17). Osobna ograničenja ne mogu umanjiti snagu evanđelja koje naviješta jer po vjeri riječ Kristova silazi u dubine čovjekova srca (usp.: Kol 3,16), a Duh Sveti ga, ako je otvoreno, uvodi u dubine Riječi. Isti Duh daje život i riječi Pisma i onome tko je prima.  Iz toga razloga potrebni su navjestitelji da bi slušatelji mogli čuti evanđelje i povjerovati (usp.: 10,14-17). Čak i ono ludo Božje mudrije je od ljudi pa ludost propovijedanja spašava one koji uzvjeruju (usp.: 1 Kor 1,21-25). Slušanjem riječi Božje, vjernik prima Duha Svetoga (usp.: Gal 3,2) i puni se božanskim životom (usp.: 2,20). 

Pastoralne poslanice odražavaju brižljivost oko čuvanja i prenošenja Božje riječi. Zato što je slavno evanđelje, koje je povjereno Pavlu, evanđelje spasenja (Ef 1,3) jer sljedbenike uvodi u božanski život, ono je od vitalne važnosti za Crkvu koja ga treba čuvati i dalje ga predavati. Da bi se osigurao taj cilj, te poslanice predstavljaju Pavla, Timoteja i Tita kao uzore crkvenih pastira od kojih kasnije generacije trebaju učiti.  Timotej se treba posvetiti čitanju Pisma, poticanju i poučavanju (usp.: 1 Tim 4,13). Apostol mu je povjerio poklad (6,20): evanđelje Slave blaženog Boga (1,11) u čijoj je službi kao propovjednik i apostol.  Da bi poklad očuvao čistim, Timotej će morati pobijati krivovjerja izlaganjem pravog nauka (usp.: 4,1-11). Insistiranje na trudu oko čuvanja, prenošenja i tumačenja poruke života upozorava da bi popuštanje na tom planu vodilo njezinu zanemarivanju, a time u pitanje dovelo i spasenje kojemu vodi.

To je u skladu s cjelinom novozavjetne poruke te potvrđuje ono što je već bilo zasvjedočeno i u Starom zavjetu (usp.: Pnz 6,1-25; 11,26-28; Izr 1,20-33; 8,33-36; Ps 1): Božja riječ je događaj, poziv koji se ne može tretirati ignoriranjem ili prešućivanjem jer će, u konačnici, biti ili prihvaćena ili odbijena (usp.: Mt 7,24-26 par. Lk 6,47.49; Iv 12,48; Heb 4,12-13). Dakle, dva su moguća stava pred njom: prihvatiti je i život urediti prema njezinim standardima ili je odbiti, što se ne događa uvijek otvoreno, nego često uz eventualne prigodne izgovore. 

Iz gore kratko naznačenog dostojanstva i uloge riječi Božje proizlazi važnost njezina prihvaćanja i slijeđenja. Iako Sveto pismo obiluje izrazima koji upućuju u tom pravcu, za daljnji hod u analiziranju njegova korištenja za plodonosnost svećeničke – a i svih drugih službi u Crkvi – pažnju ćemo nakratko posvetiti još novozavjetnom tekstu koji je veoma znakovit i sadržajem i načinom na koji je izrečen.

Naime, kad sam čuo naslov predavanja koje mi je dodijeljeno na simpoziju u Sarajevu, prvo što mi je prošlo glavom kao reakcija na izraze korištenje Svetog pisma jest sjećanje na Dj 20,32 gdje Pavao, u oproštajnom govoru efeškim starješinama (što je jedini Apostolov govor u Djelima apostolskim upućen pripadnicima crkvene zajednice i stoga je veoma znakovit!), kaže: I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima. Dakle, „Crkva je povjerena Bogu i Riječi, a ne obratno“!  Apostol efeškim pastirima „zaviješta Logos ne kao posjed kojim mogu raspolagati, nego ih preporučuje riječi Božjoj kao otajstvenoj moći. Ona može izgrađivati (u pogledu zajednice) i udijeliti baštinu (misli se na nebesku baštinu) (…). Ali ne stoji na raspolaganju prezbiteru, nego je Božji instrument za izgradnju Crkve i za spas njezinih članova.“  Iz toga je razvidno da Lukin Pavao, koji je do sada nadzirao efeške starješine, sada ih predaje Bogu. Riječ im ne predaje na prvom mjestu kao čvrsti polog vjere, nego na prvom mjestu njih predaje Riječi kao spasenjskoj snazi Božjoj (usp.: Rim 1,16) koja djeluje u povijesti.  Na sažet način te Apostolove riječi mogu se staviti u širi kontekst Djela apostolskih te promatrati u trinitarnoj perspektivi:

„Već u 14,23, prije povratka u Antiohiju Pizidijsku, Pavao i Barnaba povjerili su Gospodinu starješine postavljene na čelo pojedine crkve (…) Ovdje (u 20,32, op. moja) obrazac povjeravanja jest širi i također diskretno trinitarni: spominje Boga, Riječ njegove milosti…i onome koji ima moć (…) Ne povjerava Riječ starješinama, nego njih Riječi (…) Bog Otac je onaj koji utemeljuje Crkvu, zajednicu posvećenih; Sin, tj. Riječ milosti, daje vlastiti život u službu Očeva nauma; Duh – kao svjedok Gospodina Isusa – gradi Crkvu postavljajući u njoj pastire koji bdiju nad njom (…) Predane Bogu i njegovoj Riječi, efeške starješine pozvane su pružati svjedočanstvo života konkretno izručenog milosti Božjoj.”

Iz pavlovske baštine, dakle, proizlazi da Crkva kao zajednica jest dobila poklad (1 Tim 6,20), ali on joj nije predan kao nekakav beživotni objekt na proizvoljno raspolaganje, nego je u pitanju živa riječ Božja kojoj se crkvena zajednica treba predati i staviti na raspolaganje.

Na tragu ove linije biblijske teologije jest i jasno izražen stav učiteljstva Crkve, poglavito u konstituciji Drugoga vatikanskog sabora Dei Verbum. U njoj je zasvjedočeno iznimno visoko vrednovanje Svetoga pisma. Tako DV 21 smatra kako zbog „velike sile i moći riječi Božje, koja je uporište i životna snaga Crkve, jedrina vjere sinovima Crkve, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života“ saborski oci „jasno ističu kako je „Crkva uvijek štovala božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo“, tj. presvetu euharistiju. Drugim riječima, za Sabor Sveto pismo stoga jest živa Božja riječ koja ima sakramentalno-spasenjsko značenje kao i euharistija.

Zbog svijesti o ovako visokom dostojanstvu riječi Božje pohranjene u Pismima, Sabor će na više mjesta jasno dati do znanja o tome kako shvaća odnos Crkve i Pisma. Pri tome nedvosmisleno utvrđuje podređenost Crkve i njezina vodstva riječima Pisma pred kojim stoje u stavu služenja:

“Već u proslovu (DV 1) Sabor opisuje svoju vlastitu zadaću kao služenje ovom cilju Božje objave. Naime, saborski oci nisu u prvi plan stavili autoritet Crkve i Učiteljstva, niti istine koje treba vjerovati, kao što je to bilo na Prvom vatikanskom saboru, nego se od prvog trenutka Sabor i Učiteljstvo Crkve podlažu autoritetu Božje riječi, njenom slušanju i naviještanju zajedništva vječnoga života kao Božjeg dara ljudima (1 Iv 1,2-3).”

Činjenica da je u saborskoj konstituciji na ovaj način „istaknuto da je Pismo iznad Crkve“,  trebala bi imati veliko značenje za kreiranje ispravnog stava u najširim slojevima naroda Božjega spram velikoga dara njegove Riječi. Snaga spasenja (usp.: Rim 1,16) kojom se odlikuje Sveto pismo jest izvor plodonosnosti crkvenog života i djelovanja:

„Pismo mu (Saboru, op. a.) je norma normata vjere vjernika, razumljivo, u okrilju Crkve, ali ne na taj način da je Crkva iznad Pisma. Pismo je Crkvi konaturalno, ali je Crkva spasonosno djelotvorna upravo snagom spasonosne djelotvornosti Božje riječi. Koncil se, što je potrebno dobro naglasiti, prema riječi Božjoj postavlja najprije učenički, da bi nama progovorio učiteljski (usp.: DV 1 i 10).”

Iz toga proizlazi važna pouka da saborski oci, kao eminentni segment crkvenog učiteljstva, podređenost Crkve i vlastitu podređenost Pismu doživljavaju upravo izvorom svojeg autoriteta: „autoritet Učiteljstva temelji se na poslušnosti Božjoj riječi i na služenju“.  Ovakav stav magisterija pruža ponajbolje i najzornije tumačenje gore iznesenih pavlovskih motiva evanđelja kao snage na spasenje (Rim 1,16) te potrebe povjeravanja, tj. predanja Crkve Riječi milosti (Dj 20,32).

I ovdje nam prosijava zraka trinitarnoga svjetla jer radi se o prianjanju uz spasiteljsku i objaviteljsku inicijativu Oca koju ostvaruje po Sinu (DV 2), pri čemu

„…Sveta predaja,  Sveto pismo i crkveno učiteljstvo su tako uzajamno povezani i združeni te jedno bez drugih ne može opstati, a sve zajedno – svako na svoj način – pod djelovanjem jednog Duha Svetoga uspješno pridonosi spasenju duša“ (DV 10).

Kada se u svjetlu ovog zaključka vratimo na našu temu, nužno će izroniti pitanje: Možemo li reći da kao članovi Crkve trebamo koristiti Sveto pismo, tj. Riječ, ili ona zapravo treba koristiti nas? Iako to pitanje podrazumijeva razlikovanje značenja izraza korištenje (jer na jedan način čovjek koristi pisanu riječ, a na drugi Bog koristi čovjeka), jasno je da se odgovor ne može iscrpiti objašnjenjem ove jezične distinkcije. Iz gore iznesenoga proizlazi da se članovi Crkve Pismom trebaju koristiti tako da se svojim stavom i djelovanjem izručuju Riječi koja će u konačnici koristiti njih. Inače s crkvenim korištenjem Pisma nešto nije u redu. Dakle, da bi naše korištenje Pisma bilo ispravno i boguugodno, kao preduvjet ima to da smo mu se izručili kako bi ono – jer je snaga Božja na spasenje (Rim 1,16) – zahvaćalo i koristilo nas.

Kada smo ovako stavili u suodnos ljudskog korištenja Svetog pisma i, u isto vrijeme, izručenja crkvene zajednice tom istom Pismu, razložno je postaviti pitanje: Postoje li naznake u kojem slučaju će korištenje Svetog pisma za posljedicu imati izručenje korisnika Riječi, kako Pavao i preporuča u Dj 20,32, te će ono stoga uroditi svetim i plodnim vršenjem njegove crkvene službe?