Prethodno smo pratili pojavu Ivana Krstitelja, riječi njegova prvog nastupa i njezin značaj za Evanđelje po Luki te za povijesni kontekst 1. stoljeća. Sada ćemo pažnju posvetiti načinu na koji Ivan najavljuje nastup Isusa Krista i njegov značaj (Lk 3,15-20). Potom ćemo analizirati događaj Isusova krštenja (3,21-22) te, nakon toga, komentirati njegovo rodoslovlje, kako ga donosi evanđelist Luka (3,23-38).

Ivanovo svjedočanstvo o Isusu (Lk 3,15-20)

Ivanove riječi o djelima koja treba činiti pred blizinom Gospodinova dolaska (Lk 3,1-14), koje smo već razmatrali, nisu jedino što je potrebno. On u sljedećim recima okupljenim ljudima počinje govoriti o krštenju. Prvo konstatira da ih on krsti vodom (3,16ab) na otpuštenje grijeha (3,3).

Ovdje susrećemo važnu novost. Naime, Izraelci su i ranije poznavali obred krštenja kao čin čišćenja, ali su se njemu podvrgavali prozeliti, tj. pogani koji su htjeli pristupiti židovskoj zajednici vjere. Ivan ide dalje i na krštenje poziva punopravne židove, koji su već članovi Izabranog naroda. To je velika novost jer upravo zbog tog statusa Izraelci su tradicionalno smatrali da im krštenje i drugi oblici obreda odricanja od grijeha i čišćenja nisu potrebni. U godinama u kojima se pojavio Ivan situacija se ipak izmijenila. Poradi teške situacije koja je obilježavala život većine naroda na svim planovima, u njemu je značajno porasla svijest o prisutnosti i razornom djelovanju grijeha na svim razinama. Dakle, oni su svoj težak položaj shvaćali kao posljedicu osobnih i kolektivnih grijeha, kako njihova tako i drugih naroda. U takvu kontekstu, Ivan proročkom smjelošću istupa i otvoreno govori ljudima da im je – iako su pripadnici Izabranog naroda – ipak potrebno krštenje. Jer biti Abrahamov potomak nikoga neće samo po sebi učiniti prikladnim u času nastupa Onoga koji ima doći. Pripremljeni težinom povijesnog trenutka i poraslom sviješću o ukupnoj grešnosti, narod će prihvatiti njegove riječi i prionuti uz krštenje.

Njegov otvoren i energičan nastup mnoge je naveo na pomisao: nije li on možda obećani Pomazanik, Krist (3,15)? Međutim, Ivan je svjestan svoje uloge pripremanja narod na veliki događaj nastupa Očekivanoga kroz vjekove. Zato im jasno daje do znanja da iza „njega dolazi jači od njega kojemu nije dostojan odriješiti remenje na obući“ (3,16cd). Štoviše, najavljuje kako će ih jači „krstiti Duhom Svetim i ognjem“ (3,16e). Dakle, krštenje obraćenja za oproštenje grijeha po sebi jest važno, ali Ivan jasno razgraničava svoj period krštenja od Isusova koji će biti kvalitativno superiorniji.

Među svim evanđelistima, Luka najviše nastoji prikazati jasno odvojenim vrijeme djelovanja Ivana Krstitelja od vremena kad svoje javno djelovanje započinje Isus. Iako su, prema izvješćima drugih evanđelista, obojica djelovali istovremeno kroz neki period (moguće je kroz samo nekoliko mjeseci, usp. Iv 3,22-24), Luka će u svom prikazu događaja ići za tim da početak Isusova djelovanja veže uz njegovo krštenje na kojemu neće biti Ivana: Herod ga je utamničio poradi prijekora povodom Herodijade (usp. 3,19-20). Na taj način odvojen od trenutka nastupa Isusova javnog djelovanja, Ivan je smješten u starozavjetni period iščekivanja Obećanoga. Isusovo krštenje odvijat će se bez djelovanja ljudskog čimbenika. Dalekosežna teološka posljedica ovakve rasporedbe jest da čak ni najveći među rođenima od žene (7,28) nije po sebi prikladan ući u završnu etapu povijesti spasenja koja započinje s Isusom.

Kasnije će Isus usporediti Ivanovo sa svojim djelovanjem: Ivan nije ni jeo ni pio a govorili da đavla ima, Isus jede i pije govore da je izjelica i vinopija te prijatelj carinika i grešnika (Lk 7,31-34). I jedno i drugo su djela Mudrosti Božje i oni koji je usvajaju moći će razumjeti vrijednost na jednoj strani Ivanova asketskog života a na drugoj novu epohu radosti koja nastupa Isusovim dolaskom. Mi smo u najkraćim crtama predstavili značaj Ivanova djelovanja, na koji načine je pripremao put Gospodinu koji ima doći. Sad ćemo našu pažnju usmjeriti Isusovu krštenju kojim započinje svoje javno djelovanje.

Isusovo krštenje (Lk 3,21-22)

Ivan je u svega nekoliko rečenica koje je izgovorio o Isusu naznačio njegove temeljne značajke. One će se ponekad na ugodan i trijumfalan, a ponekad na iznenađujući i dramatičan način, očitovati u ključnim događajima njegova života. Iz tih riječi proizlazi također i suštinska razlika između njih dvojice: Ivan je poslan pripremiti put i najaviti stvarnost kraljevstva Božjega koje ima nastupiti, a Isus će odmah na početku javnog djelovanja obznaniti da se danas ispunilo Pismo (Lk 4,21) jer Kraljevstvo je tu – pri ruci (Mk 1,15). Veličanstvene najave o njegovoj osobi i službi kojima je obilovalo „evanđelje djetinjstva“ (Lk 1 – 2), događajem krštenja te inauguracije javnog djelovanja Sina Božjega počinju postajati povijesna stvarnost koju će Luka po kazivanju očevidaca „po redu“ unositi u svoj evanđeoski izvještaj (usp. 1,2-4).

Prorok Izaija nekoć govoraše: govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča (Iz 40,1). Kada se ropstvo dokonča, počinje sloboda. Taj dar Bog je namijenio svojemu narodu. Izraelcima je dao kraljevstvo, ali prošla su stoljeća otkako je ono propalo a oni su u Isusovo vrijeme po rimskom okupacijom. Osjećali su da nema izgleda za skoru promjenu i za oslobođenje. Kad je Ivan Krstitelj pozivao narod na pripremanje puta Gospodinu i na Isusov dolazak, navodio je riječi Izaije proroka (Iz 40,3-5) koje slijede iza gore spomenute radosne vijesti da se Izraelcima ropstvo dokončalo. Na kakvo okončanje ropstva misli Ivan, kakvu slobodu želi navijestiti?

Bog je u davnini dao Izraelcima slobodu kada ih je oslobodio iz egipatskog ropstva. Potom im je podario i kraljevstvo kako bi bili slobodan i siguran narod. No, postavši slobodni od drugih, ipak nisu ostali slobodnima. Počeli su jedni druge porobljavati, iskorištavati… Tada su naučili da je jedna stvar biti slobodan od drugih, a druga stvar jest biti slobodan u sebi, slobodan za dobro. Slobodan za ono najbolje. Tijekom svoje duge povijesti – kako nam je prenosi Stari zavjet – naučili su da ako čovjek nije u sebi slobodan za dobro, nastupit će teška vremena kao da je rob nekomu drugomu.

I nakon mnogo stoljeća Bog pohađa svoj narod upravo radi slobode. Iako može biti iznad sviju, njegov Sin silazi u najdublje dubine Zemlje (jer krstio se u Betabari, jednoj od najdubljih točki na kugli zemaljskoj). Slobodan je od svega – pa i od uživanja božanskog statusa jer „nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom“ (Fil 2,6) – da bi prošao zemljom čineći dobro (Dj 10,38). Slobodan je od sebe da bi živio za tebe i za mene! Da bi nas oslobodio od zla oko nas i u nama. da bismo bili slobodni za dobro. Za Boga.

Za razliku od našega vremena u kojemu proroka ima, ali nema ih tko slušati, u ono vrijeme vladalo je veliko iščekivanje. Ivan Krstitelj razgorio je u narodu od ranije živ plamen želje da dočekaju dolazak obećanog Mesije. Ako je Ivan ovako moćan, smatrali su, kako će tek biti moćan onaj tko je još jači, koji krsti Duhom Svetim i ognjem (Lk 3,16)? U takvoj situaciji nastupa Sin Božji: silazi u najdublju depresiju na Zemlji. Ne samo u zemljopisnom smislu. Stoji u redu grešnika u jordanskoj vodi. S njima čeka da bude kršten. Ušao je u grešnost naroda, do kraja poistovjećen i solidaran s grešnicima oko sebe. Evanđelist Luka ne donosi pojedinosti o Isusovu krštenju, ali evanđelist Matej nam prenosi dramu koju je proživljavao Ivan: kako ću ja krstiti onoga komu nisam dostojan odriješiti remenje na obući (Mt 3,11.13-15)? Iz tog detalja jasno se vidi u kojoj je mjeri Isusovo stajanje u Jordanu i čekanje na red za krštenje bio neočekivan, za promatrače neshvatljiv čin.

Nakon kratke i jednostavne napomene da se Isus krstio, Luka nam opisuje događanja koja prate njegovu molitvu. Za razliku od naših molitava – koje se nadaju uglavnom dobiti nešto s neba – Isusu se otvara nebo. Nestaje uobičajena granica između ljudskog i božanskog. Nebo je sada tu, blizu kao nikada do tada. Njemu, koji se prema mišljenju Ivana Krstitelja, previše zbližio s grešnicima – čak dotle da se skupa s njima krsti – nebo iskazuje neslućenu blizinu. Štoviše, njega – koji je došao obgrliti čovjeka u njegovoj grešnosti – nebo će obgrliti iznad svih očekivanja.

Sva četiri kanonska evanđelja govore da je na Isusa sišao Duh Sveti u liku goluba. Duh Sveti – zajedništvo Oca i Sina! Postoje svakakva zajedništva. Čak i u Crkvi danas postoje papirnata, formalna zajedništva iza kojih ponekad nema ničega stvarnoga. Duh Sveti, taj plamen na Isusu nešto je sasvim drugo. On to zna i živi dubinom svoga bića. A nama Luka prenosi riječ neba: „ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina“(Lk 3,22)!

Sve to se događa dok Isus moli. Na taj način evanđelist Luka nastavlja visoko uzdizati temu molitve, koja jedna od najvažnijih u njegovu dvotomnu djelu. Prosvjetljenje, kako je ranokršćanska tradicija rado nazivala jedan od podova krštenja, užiže se i rasplamsava molitvom. U njoj se ostvaruje odnos Sina i Oca (10,21s; 11,1ss). U molitvi se dolazi do iskustva Duha Svetoga, koji je život i ljubav Božja (usp. 11,13). Moliti znači vratiti sebe pred Boga jer u njoj Adam, koji se poradi grijeha krio od Boga, sada u Isusu biva vraćen ondje gdje kao biće na sliku Božju pripada – k Bogu (S. Fausti).

Primijetili ste: u evanđelju Otac govori Isusu da je Sin ljubljeni, a crkvena predaja to primjenjuje na svakog čovjeka. Naime, krštenje Sina Božjega vodom i Duhom upućuje na dvije stvarnosti. Prva se odnosi na složenu dvostruku identifikaciju: s jedne strane – jer stoji među grešnicima u vodi i čeka na krštenje – Isus je jedan od nas ljudi i mi grešni smo jedno s njim; u ovo je uključen cio Izrael i cijelo čovječanstvo. Primajući na sebe krštenje za oproštenje grijeha i na obraćenje, Isus se predstavlja Izraelovim sinom koji, kao i svi drugi, potreban Božje milosti. Zbog toga je Ivan, kako gore rekosmo, burno reagirao jer nije mogao otprve prihvatiti da Onaj jači, koji krsti Duhom, stoji među grešnicima i poput njih prima od njega krst. Isusov odgovor da upravo to „dolikuje kako bi se ispuni sva pravednost“ (Mt 3,15) ne ostaje na razini bogoštovnih pravila nego stremi krajnjoj stvarnosti – nastupu Kraljevstva. Njegov nastup zahtijeva od svakog ljudskog bića obraćenje, odnosno priznavanje Božjeg kraljevanja u sebi i oko sebe. Božje kraljevstvo je svuda gdje stvari idu po Božjemu. Ono je svakom čovjeku koji priznaje Boga za svoga kralja, tako razmišlja, govori i tako se ponaša. Očigledno, nastup Kraljevstva zahtijevat će i kozmičku, ali i suštinsku preobrazbu cijelog čovječanstva, svakog čovjeka ponaosob. Kad će se ona ostvariti, za nas ostaje otvoreno pitanje. Ali Isus, Sin Čovječji i Sin Izraelov je već tu, u jordanskoj vodi i on se krsti – on je cio uložio sebe da kao prvi od nas ljudi po krštenju bude potpuno predan nastupu Kraljevstva. Prema tome, obraćenje Izraela i čovječanstva već se počelo događati – u Isusu. U njemu se već sveti Ime Božje, u njemu već dolazi kraljevstvo Božje, u njemu se vrši volja Božja i na nebu i na zemlji. No, na drugoj strani, s obzirom da je Isus Sin Svevišnjega (Lk 1,32), njegovo krštenje na obraćenje jest i Božje djelo, izraz je Božje pravednosti, njegove sućutne pravde (koja je već u Starom zavjetu bila sinonim za spasenje) poradi koje traži izgubljene – i one doma Izraelova i cijeloga čovječanstva.

Jer „u Isusu prebiva sva punina božanstva“ (Kol 2,9), svaki čovjek koji primi krštenje pritjelovljuje se Kristu (1 Kor 6,15; 12,12) te i sam postaje hramom Božjim, prebivalištem Duha Svetoga (3,16; 6,19; Ef 2,21; 1 Pet 2,5). I on postaje nositeljem prisutnosti Božje – teofor – jer postaje sin u Sinu (usp. Rim 8,15).

„Sin, možda najljepša i najjača ljudska riječ; osvjetljava vezu koja traje zauvijek, korijen, brigu, radost, plodnu nježnost i ljubav koja nikada ne odustaje niti će ustuknuti. Ljubljeni, druga riječ; prije nego li odgovoriš, kažeš ‘da’ ili ‘ne’, za Boga ti si ljubljeni, bez klauzula ili uvjeta. Jesam li ljubljen srećom ne ovisi o meni nego o Njemu, o Njegovoj bezuvjetnoj ljubavi. Sva moja milina, treća riječ; daje proviriti u Božje srce: u Njemu titra uzbuđenje užitka; Bog koji kaže da je divno što postojiš! Činiš svijet ljepšim samim svojim postojanjem. Sine moj, gledam te i sretan sam. Sretan sam što sam ti otac. Prestanimo se osjećati kao da smo uvijek pod prismotrom. Nismo pod prismotrom, već pod zagrljajem. Nismo pod istragom, već pod bujicom najljepših riječi, pod beskrajnim zagrljajem“ (E. M. Ronchi)

Izaijin vapaj „o, da razdereš nebesa i da siđeš“ (Iz 63,19c; usp. 64,1-3) smjera na Božji apokaliptički čin milosti kojom se objavljuje i približava čovjeku. Otvaranje nebesa i izlijevanje Duha Svetoga najavljuje Božji definitivni čin suda i spasenja. Činjenica da će Duh ostati na Isusu obznanjuje na koji način i kroz koga će Bog od sada trajno djelovati. Za nas, Isusove učenike, značajno je što će kasnije nakon njegova uskrsnuća i uzašašća na nebo Duh Sveti biti darovan Crkvi (Dj 2). Time se potvrđuje kontinuitet Božjeg djelovanja u povijesti spasenja a Crkvu predstavlja kao onu koja nastavlja Isusovo djelo.

Isus je došao ostvariti godinu milosti Gospodnje. Njegovo krštenje jasno je dalo do znanja tko je on za Boga, tko je za čovjeka i tko je čovjek za njega i za Boga. Na praktičnoj, svakodnevnoj razini, svaki čovjek – svatko od nas ponaosob – ostaje pred ovim kao pred jednom od mogućnosti svoga identiteta. Da, ne zvuči kao teološki jaka izjava, ali to je istina koji svaki čovjek praktično živi. Jer svatko svoj identitet počinje graditi na temeljima odrednica koje prima od roditelja, obitelji, rodbine, obrazovnih institucija, područja u kojemu živi, radnog mjesta, ljudi s kojim se druži, šireg društvenog okoliša, ideologija i politika kojima je okružen, medija, svjetskih zbivanja, društvenih mreža itd. Cjelokupno naše životno iskustvo – i mnoštvo elemenata koji ga čine – utječu na naš življeni identitet, koji se ne mora podudarati s deklariranim. Poradi mnogih opcija čovjek se lako nađe u situaciji da se mora boriti kako bi razlučio koje su od njih značajne a koji nisu. No, sigurno je jedno: svaki puta kad se počne boriti, to je jasan znak – zaboravio je na identitet kojeg je primio krštenjem (K. F. Nickle)! Da je zadržao i razvijao identitet novog stvorenja pritjelovljenog Kristu – kojeg je primio na krštenju – ne bi ulazio u razlučivanja raznih opcija, njihovog značaja i dobrobiti koje iz njih mogu proizići. Identitet kojeg mu daje Kristovo djelo otkupljenja uvijek bila njegova temeljna opcija u čijoj optici se prosuđuje sve drugo.

———-

Činjenica da su u ovih nekoliko redaka stavljeni tako tijesno jedno pored drugoga proglas božanskog sinovstva i pripadnost grešnom čovječanstvu čitatelju prije njegovih prvih koraka daje jasnu spoznaju o dvostrukom identitetu Isusa iz Nazareta. On pripada Nebu jer je ljubljeni sin Oca nebeskoga, a u isto vrijeme pripada i koloni grešnika koji čekaju Ivanovo krštenje. Poradi nebeskog dijela njegova identiteta pripada mu slava Božja, a poradi solidarnosti s grešnicima snosit će kaznu za grijehe. Stoga su ga već evanđelisti a poslije njih i prva stoljeća kršćanstva rado vidjeli kao trpećeg Slugu Gospodnjega koji će izvršiti presudno djelo otkupljenja čovječanstva i zbog toga biti proslavljen (usp. Iz 52,13 – 53,12). Nakon što je u krštenju potvrđen Sinom Božjim, u rodoslovlju koje slijedi snažno će biti istaknuta njegova povezanost s čitavim čovječanstvom.