Prvi javni nastup Ivana Krstitelja, Isusova preteče (Lk 3,1-14)

U prva tri evanđelja, kod sinoptika Ivan Krstitelj predstavljen je kao prorok koji djeluje u pustinji (Mk 1,3). Njegov izgled i način ishrane čine ga asketskom pojavom (Mt 3,1-6), što će suvremenike navesti da ga smatraju oličenjem proroka Ilije koji treba doći i sve obnoviti (Lk1,17; Mt 17,10-13; usp. Mal 3,23; 4,4-6). Evanđelist Luka ga predstavlja kako poziva na pripremanje puta Gospodinu (Lk 3,4). Ivanova poruka kod sinoptika, u najkraćim crtama, koncentrira se na najavu skorog nastupa kraljevstva Božjega koji će biti praćen danom suda i gnjeva nad grešnicima koji će pročistiti Izrael (Mt 3,12; Lk 3,9.17; usp. Jl 2,1-3; Ob 18; Mal 4,1). Za Ivana taj dan je blizu a inaugurirat će ga Onaj koji dolazi iza njega (Mk 1,7-8; Mt 3,11-12 : Lk 3,16). Kao pripremu za nastup ključnih događaja povijesti spasenja, Krstitelj poziva narod na odricanje od grijeha i obraćenje. Vanjski izraz kojim narod pristaje uz njegovu poruku bio je ulazak u obred krštenja koje je Ivan prakticirao na Jordanu (Mk 1,4).

Nakon što je evanđelist Luka naveo niz imena moćnika koji su ravnali kraljevstvima ovoga svijeta (car Tiberije, upravitelj Judeje Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, Lizanije tetrarh Abilene, veliki svećenici Ana i Kajfa), na scenu uvodi Ivana Krstitelja koji najavljuje kraljevstvo Božje. Kako ga Ivan zamišlja obraćenje, kojim smjerom treba krenuti? Svoje viđenje otkriva u razgovoru s mnoštvom:

Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.” Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: “Učitelju, što nam je činiti?” Reče im: “Ne utjerujte više nego što vam je određeno.” Pitahu ga i vojnici: “A nama, što je nama činiti?” I reče im: “Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom (Lk 3,11-14).

Adventski hod uvijek s velikom čežnjom i nadom gleda prema božićnoj noći, nada se njezinu sjaju. U tom hodu od velike su važnosti ove Ivanove riječi. Prije njih pozvao je slušatelje da Gospodinu pripremaju put. A sad govori kako činiti djelima. Onima koji su dublje u vjeri kaže da onaj tko ima treba dijeliti svoja dobra s drugima. Onima koji su tanki u vjeri ili su tuđinci kaže neka postupaju pravedno, po propisima i to će biti dosta – za njih je dovoljno da krenu živjeti pošteno. Mnogi ove riječi preskoče, ne smatraju ih važnima. Misle da su samo priprema za Isusov pojavak. Nešto uvodno i stoga manje bitno – kao predgrupa na koncertu. No, to je velika greška!

Ove Ivanove riječi nisu „nešto prije Božića“. One su početak Božića, njegovi prvi koraci. Tko ne napravi prve, neće napraviti ni sljedeće. Zašto? Ovdje Ivan, dok navodi riječi proroka, govori o onome što je za Izraelca srž jubilejske godine. Jer prorok Izaija upravo na to misli dok poziva na pripremanje puta Gospodinu (Iz 40,3-5). Stari zavjet je najavio da kada kraljevstvo Božje bude nastupilo, ljudi će jedni drugima davati slobodu, oprostiti dugove i uvrede, dijelit će dobra oni koji imaju onima koji nemaju (usp. Lev 25). Luka evanđelist nam u konačnici želi reći: to je stvarnost koja se događa u noći rođenja Božjega Sina. Tada je nebo podijelilo sa zemljom svoje najveće dobro: Bog se do kraja daje čovjeku! Započinje velika godina milosti Gospodnje.

Ne može ući u snagu božićne noći onaj tko ne upije ovoga duha. Ne može osjetiti njezine boje i ne može iskusiti njezine blagoslove i njezin sjaj onaj tko za ovoga duha dijeljenja i dobrote ostaje zatvoren. Nužno će ostati izvan njezine suštine, nedodirnut od njezine snage. Jer svoj život upravlja u nekom drugom smjeru. To se dogodilo mnogima i zato je Isus rekao: „dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim“ (Mt 11,18)! Ove Isusove riječi govore zašto mnogi nisu prihvatili Ivana i njegovu poruku. Zašto neće prihvatiti ni Sina Čovječjega. I zašto su mnogi promašili čaroliju prve božićne noći, i Isusovu odraslu dob i veliku godinu milosti Gospodnje koju je otvorio…i sjaj svih drugih božićnih noći. Jer o drugima loše misle, neće im uputiti dobru riječ, neće dati, oproštenje, novu priliku. A kamoli da će svoja dobra krenuti dijeliti s drugima. Možda će od viškova ubaciti neki sitniš da prođe red jer – „sad je vrijeme darivanja“. Ali duhu dijeljenja kojim Nebo pohađa zemlju u božićnoj noći neće se otvoriti.

Što dobivamo? Dobivamo mnoštvo ljudi koji će ostati zatvoreni u svojim srcima, u svojim sobama. Njima je nedostupan sjaj i čarolija božićne noći koju su doživjeli pastiri kada su pohitali prema Betlehemu i čuli kako anđeli pjevaju pjesmu radosti: slava Bogu na visini, mir na zemlji ljudima dobre volje. Postoji božićna bajka. Postoji sjaj od neba i zemlje stariji (kako kaže naš crkveni himan), ali njega se ne može nalijepiti izvana kao naljepnicu, ne može ga se namazati odozgor kao što se na isti način ne može usjajiti ni blatnjavu cipelu. Zato je pruženi prst sv. Ivana Krstitelja velika pomoć i orijentir. On kazuje u kojem pravcu treba stvari stavljati na svoje mjesto. Kazuje gdje su prepreke koje Isusova učenika zatvaraju od duha dijeljenja, od bajke i sjaja božićne noći. I godine milosti Gospodnje koja treba osvijetliti cio život.

Ivanove riječi u evanđeoskom i širem povijesno-spasenjskom kontekstu

Na razini Evanđelja po Luki Ivanove riječi predstavljaju i smjernice za obraćenje pred skorim nastupom Kraljevstva, ali su ujedno i njegova anticipacija. To je moguće jer one upućuju na vrijednosti pravednosti, jednakosti i sućutne solidarnosti koje su već u Starom zavjetu izražene u propisima o jubilejskoj godini – koja daje prve obrise kraljevstva Božjega – te u kasnijim proročkim razradama tog ideala. Tko će živjeti ove vrijednosti? Govoreći o Marijinom „Veliča“ istakli smo da Božja spremnost uzvisivati neznatne i na slobodu puštati potlačene treba odgovarati raspoloživost naroda da ide Božjim putem mira (1,79). Ivan stoga ovdje želi reći da oni koji idu putem zacrtanim u propisima o jubilejskoj godini već ostvaruju početke Kraljevstva. Standardi na koje poziva mnoštvo zapravo su sadržaj i onoga što na što Isus smjera kada poziva na obraćenje (Mk 1,14-15; Mt 4,17). Sud kojim Ivan prijeti suvremenicima nema drugi cilj nego ih privoliti na vršenje starozavjetnih jubilejskih ideala koji su im bili dobro poznati. Da, Kraljevstvo je sasvim blizu – od njega Izrael dijeli samo odluka na vršenje odavno poznatih Božjih riječi. Snaga kojom Ivan izgovara ove riječi te smjer kojeg one označuju slušatelji doživljavaju kao poziv na radikalan zaokret u odnosu na dosadašnji način razmišljanja i postupanja. Ako se već starozavjetni ideal jubilejske godine nije organizirano prakticirao, neposrednost promjena koje Ivan proročki stavlja pred slušatelje u njima budi novi osjećaj i uzbuđenje: „narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist“ (Lk 3,15).

Da bismo osjetili dramu koja stoji iza ovog Lukina izvještaja, moramo pred očima imati neke povijesne odrednice. Naime, Ivan je ove riječi izgovorio otprilike 30-ih godina 1. stoljeća. Sve do 70-ih godina život Izraela bit će obilježen lutanjima pred pitanjem: kako do slobode, kako zbaciti sa sebe rimsku imperijalnu vlast i ponovno ući u sferu Božjega kraljevanja? Bit će mnogo prijedloga, bit će konkretnih pokušaja ustanaka – sve do velikog židovskog rata koji će početi 66. godine i biti tragično okončan 70. godine pobjedom Rimljana. Nakon što su tada razoreni hram i Jeruzalem, mnogi postradali a rimska vlast postala još represivnija, postala je očevidnom dubina zabluda koje su vodile Izraelce u nacionalnu katastrofu. Luka ove retke piše barem petnaestak godina nakon tih tragičnih događaja. Sada razumijemo zašto mu je stalo naglasiti pojavu i riječi Ivana Krstitelja. Ogroman dio Izraelaca Ivana je smatrao autentičnim prorokom. A Ivan je kao soluciju za ulazak u kraljevstvo Božje ponudio riječi kojima svoje sunarodnjake poziva na življenje jubilejskih ideala. Sličnu situaciju Izraelci su proživjeli u povijesti. Prorok Jeremija pojavio se također u dramatičnim vremenima (usp. Jer 1,1-3) s pozivom Izraelu da se odluči za opciju mirnog prolaska kroz povijesne turbulencije, ali njegova poruka nije bila prihvaćena. Izraelovo vodstvo odlučilo se tražiti pakt s Egiptom; time su umjesto na temeljima mira rješenje počeli tražiti vojnim putem i došlo je do velike katastrofe – babilonske okupacije i odvođenja Izraelaca u sužanjstvo u Babiloniju. Očito, Luka želi reći da su Izraelci stojeći pred Ivanom i njegovim riječima opet stupili na povijesnu raskrsnicu na kojoj su se ponovo pogrešno orijentirali.

U osnovi, sadržaj ovih Ivanovih riječi podudara se s cjelinom Isusove pouke u odnosu prema bližnjima. Ivanov govor o sudu trebao je suvremenike u prvom redu, rekosmo, privoljeti na obraćenje i življenje Božjih zapovijedi, napose onih o jubilejskim vrjednotama. Međutim, poradi nepristajanja većine naroda i uzimanja suprotne orijentacije, dogodila se velika katastrofa u 66.-70. godinama koju će mnogi tumačiti kao sud Gospodnji. Iako ne možemo reći da je to u punom smislu bio sud Gospodnji, svakako jest bio sud povijesti koja je kaznila nepromišljeni čin izraelske pobune koja nije imala izgleda uspjeti. No, osim suda povijesnih zbivanja, Ivan je na umu imao Božji sud nad čovjekom, grijehom i poviješću. U tom smislu trebamo uočiti kako je tijekom razvoj događaja došlo do značajnog otklona kada se radi o sudu. Ivan najavljuje skori sud kojeg će izvršiti Onaj koji dolazi iza njega krstiti Duhom Svetim i ognjem (Lk 3,16-18 par. Mt 3,11). Isus, naprotiv, neće ni nad kim izvršiti sud. Štoviše, i osudu i srdžbu koja će je motivirati Sin Božji preuzet će na sebe – njegova će se krv proliti za mnoge (Mt 26,28). Na taj način oni koji su se krstili krstom obraćenja dobivaju priliku od sada živjeti ideale jubilejske godine – ušli su u godinu milosti Gospodnje. Sada mogu radikalno, kao nikada do tada, iskusiti milost koja im daje prigodu početi iznova primajući i dijeleći milost. Na taj način Jaganjac Božji odnijet će grijehe svijeta (Iv 1,29), neovisno o kasnijim tragičnim događajima rata 66.-70.-ih godina 1. stoljeća koji će uslijediti.

Evanđelist Luka, predstavljajući Ivana koji nastupa kao Isusov preteča, svojim čitateljima predstavlja ponudu Božjega kraljevstva koje je pred Izraelcima stajalo kao otvorena opcija. Međutim, umjesto za nju – koja je put mira i Božjeg blagoslova – narod se odlučio ići putem koji rješenje traži na političkoj i vojnoj razini. No, prvi primatelji Lukina Evanđelja – po svoj prilici Grci – ulaskom u nj započinju hod u godinu milosti Gospodnje, u stalnu ponudu kraljevstva Božjega. Ona je orisana već u propisima Staroga zavjeta o jubilejskoj godini a sada zahvaljujući Isusovu djelu spasenja stoji kao trajno otvorena mogućnost koju će Crkva živjeti i trajno svjedočiti do njegova slavnog povratka. I mi, u našem vlastitom povijesnom trenutku, stojimo na raskrsnici na koju nas je stavila jubilejska godina. I kada ona završi, Evanđelje po Luki nas uči da nam godina milosti Gospodnje drži trajno otvorenom opciju kraljevstva Božjega po vršenju jubilejskih ideala zapisanih u Starom zavjetu. Kakav će odnos prema njima imati Krist Gospodin? Što one znače za Crkvu, za svakoga od nas? Vrijedi hoditi Trećim evanđeljem i Djelima apostolskim prateći ovu tematsku nit. Valja nam poći tim putem.