Kako progovoriti o vječnosti iz koje dolazimo? O Vječnome koji je naš Izvor? Idemo za Ivanom evanđelistom, teologom orlujskih visina…

Stari zavjet počinje riječima „u početku…“ i govori kako Bog stvara nebo i zemlju. Ivan zna te retke, ta svaki Židov ih je znao napamet. No, kad on svoje Evanđelje počinje istim riječima, ipak ne misli na isto. Jer „početak“ nije samo u vremenu. Grčka riječ „arhe“, koju mi prevodimo kao „početak“, ne mora govoriti o vremenu. Latinski prijevod to razumije i zato je preveo s „principium“: in principio erat Verbum… U principu, u najdubljem temelju svega jest Logos, Verbum, Riječ! U najdubljem temelju svega jest: ona je s Bogom Bog. Tek kasnije Evanđelje kaže da je po toj Riječi sve postalo. Sve stvoreno u sebi nosi pečat vječnog Logosa!

I zato svaki stvor stremi vječnosti. Jer doziva ga Vječni. Njegov Izvor. I zato je sve oko nas sveto. Prvi kršćani su to jako dobro razumjeli. Ovim svijetom su hodali obzirno, kao kroz hram. Ni u Evanđelju ni kod njih još nije bilo podjele na svjetsko i sakralno, profano i sveto. Nikako ne bi mogli razumjeti kako bi neki kršćanin uz svoj vjerski mogao voditi i sekularni život? Otkud dva kad je život samo jedan? Kako kad sve izvire iz darežljive ruke Božje pa i naš dah kojim dišemo?

Ni zemljin prah više nije obična prašina. Već u Stvaranju, kad je Stvoritelj oblikovao prvog čovjeka od praha zemaljskoga, u njemu je bilo svjetla. Jer Stvoritelj ga je pogledao, uzeo i u njemu vidio čovjeka. Već tada je bio prikladan ući u sliku Božju. A sada sam Stvoritelj ulazi u prah zemaljski. Sebe oblikuje čovjekom u ženinoj utrobi, svetištu Marijina majčinstva.

„Svetost i svjetlo je u svakom ljudskom životu. I nitko više neće moći reći: ovdje završava zemlja a ovdje počinje nebo jer su se nebo i zemlja već zagrlili. I nitko neće moći reći: ovdje završava čovjek a ovdje počinje Bog jer Stvoritelj i stvorenje su se zagrlili. Barem u Novorođenomu Bog i čovjek su jedno. Barem u Betlehemu“ (E. M. Ronchi).

U valove ljudskog postojanja ušla je snaga koja nas nadilazi. Jer Logosov „život je ljudima svjetlo“. On prosvjetljuje svakog čovjeka kada mu daje da živi, da upija svjetlo s drugih života. Ponajviše kad mu Svjetlo od svjetla postane brat, sudrug.

Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Kao sjeme u tišini i tami zemlje… Nitko ga ne vidi, nitko ne zna što je s njim. No, pojavit će se jednog dana kao novi život, plodan novim životima. Moć postati dijete Božje jest snaga, nezadrživ vjetar, uz-duh koji vrtloži, diže i preobražava…mijenja lice čovjeka i lice zemlje. U svecima, u kojima se najjasnije vidjelo da Stvoritelj sve čini novo, ostavlja najjasniji trag. Tu sija istina da jedan život u sebi nosi mnogo života. Blago onima koji su tome izbliza svjedočili.

Činit ćete i veća čuda od ovih! Isus, čovjek iz Nazareta, bio je živa, hodajuća prispodoba Boga. Onima koji ga primiše podao je toliku moć da i njihov život može sijati svjetlom. Da svojim pogledom, riječju i bez nje, dodirom mogu učiniti da u lokvama ovoga života zasja svjetlo nebeske ljepote. Jer snaga nije u riječi ili u djelu. Njihova snaga jest u njihovu BITI DJECA BOŽJA. Tada i šutnja može govoriti, skromno bivanje pored nekoga može dizati, preobražavati. Jer primili su Svjetlo, primili su moć…

Primili su mir, ali ne kao što ga svijet daje. Primili su moć, ali ne kakvu svijet želi. Novorođeni u Betlehemu pokazao je svijetu nježnost Očevu (Evangelii gaudium). Bog bogat dobrotom, koji jest „neizmjerno Veliki, postaje neizmjerno mali“ (E. M. Ronchi). Od tada, od kad su se u Njemu isprepleli, nema više jasne granice neba i zemlje. One koji Ga primiše Njegovo će rođenje unijeti u preporođenje snagom neba. Zato su od Božića „kršćani počeli računati godine, pripovijedati povijest. To je živi čvor vremena koji razdvaja ono prije od onoga poslije. Oko njega plešu stoljeća i čitav moj život“ (E. M. Ronchi).

Zato jedimo, pijmo, feštajmo…ali znajmo: Lazarove su to mrvice prema gozbi koju Novorođeni nudi na božićnom meniju. Oko Njega plešu stoljeća. Sve je Njega čekalo, i sve će od Njega krenuti svojoj punini. Nek zapleše i moj život…

(Nadahnuto razmatranjem E. M. Ronchija)