Isus najmanje govori o molitvi. Zapravo, o njoj je govorio samo kad su ga učenici zamolili da ih uči moliti. Da nisu, vjerojatno ne bi ni tada progovorio. Zašto je to tako? On govori o Bogu, o kraljevstvu Božjemu… Govori o tome što Bog želi od čovjeka. I jaso kaže da se u kraljevstvo Božje ulazi vršenjem Njegove riječi.

Očito to je najvažnije. A je li molitva nevažna, odmah će upitati netko? Za onog tko ne kreće vršiti volju Božju, nema ni molitve. Što bi takav mogao u molitvi reći da je istinito i dobro? Može skupiti nekih lijepih riječi, ali one nisu istinite jer nisu njegove – on ne ide za vršenjem Božje riječi. Ne može živjeti na jedan način a u molitvi se pred Bogom pokazivati na drugi način. To bi bilo lažiranje.

Onaj tko ide za tim da vrši volju Božju – ako mu je to stvarno na srcu – on stalno razgovara s Bogom. Kad vidi neku situaciju i pita se što o tome misli Bog, već Ga je zazvao. Potom razmišlja kako postupiti, koja Božja riječ je tu prikladna da je se sjeti i da je sada vrši? I kada krene vršiti, opet pazi, provjerava je li sve ide po Božjem. Takav čovjek svako malo u svom danu razgovara s Bogom. Toliko je puta sebe podvrgnuo Božjoj volji, toliko puta sebe „slomio“ da bi činio djela Božja, toliko puta se se Bogom pripremao da u tome uspije – koja mu još molitva nedostaje? Živjeti svoje dane s Bogom znači sebe podložiti Njemu, mijenjati se prema Njemu i iz toga činiti nova djela, pjesmo novu zapjevati Njemu. A to je najviše što čovjek može – vršiti Njegovu volju više je nego li sve žrtve, to je najviše što Bogu mogu dati. I ne mogu Mu davati ako se s Njim ne pripremam na ta djela, ako s Njim nisam razgovarao i rastao.

Očito, Isus – jer stalno govori o tome kako ćemo djelovati a ne kako ćemo moliti – želi reći da ćemo molitvu učiti kroz vršenje volje Božje. Na koncu, te riječi su kralježnica jedine molitve koju nas je učio: Oče naš…budi volja tvoja.

Po ovom što sada govorimo razlikuju se prava i lažna religija. U pravoj religiji čovjek se veže na Boga, Njega stavlja na prvo mjesto i prema Njemu se ravna. U lažnoj religiji u središtu nije Bog nego čovjek. Čovjek, „vjernik“, prema sebi podešava sve ono što zna o religiji. Sve što pripada u religiju on je sebi tako podesio da mu odgovara, da ga ništa ne uznemirava i da pomoću svega toga može postizati neke svoje ciljeve. Često puta ovi iz lažne religije više pričaju, maštovitiji su, u svemu bogatiji…to može zbuniti neupućenog promatrača. No, uvijek im nedostaje jedno: kod njih Bog i Njegova riječ nisu na prvom mjestu, oni se ne pitaju kako vršiti Božju volju nego traže način da – služeći se religijom – izvrše svoju volju.

Ovo je veoma blizui  podudarno je s onim što smo govorili prethodne dvije nedjelje, a važit će nam i za ovo evanđelje.

Isus govori kako se farizej moli u hramu. Uspravan, uvjeren u svoju ispravnost: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem“. Nakon što je izrekao hvalu Bogu, sve drugo pogrešno govori. On je došao pred Boga, ali ne traži Njega, ne stoji pred Njim. Njegove misli ne idu prema Bogu nego prema sebi samomu. Razmišlja o svojim dobrim djelima, kolio ga to diže iznad drugih… Umjesto da ispred sebe ima Boga kao veliko Ti, on se vrti oko samoga sebe. I Bog i post i zapovijedi – sve je u službi uzdizanja njega samoga.

Dakle, on je oličenje, pravi primjer lažne religije. Čovjek koji čini dobra djela, u njima je doista prestigao mnoge…ali… „Slavi sam sebe, ne uspijeva izgovoriti najvažniju riječ u svemiru: Ti“ (E. M. Ronchi). Najsvečaniji trenutak u danu jest kad stanem pred Boga i kad mi je – makar samo na nekoliko minuta – On najveće Ti pred koje uopće mogu stupiti…kad sve pred Njim utihne. Kad sve pred Njim nestaje. Tad rastem samo ja…ne zato što sam sebe uzdižem nego zato što sam sebe zaboravio i upijam Njega. A On me iz tog susreta neće pustiti praznih ruku. Pa makar koliko kratko trajao susret ako doista nisam imao više vremena.

Kod farizeja toga nema. On je u hram došao proslaviti sebe. Nije došao susresti se s Bogom, dopustiti da On u njegovu životu doista bude Bog. Ne, Bog je tu samo da opravda farizejeve želje, da mu dade za pravo. Farizej ne stoji pred Njim kao pred najvećim Ti, nema susreta. U konačnici, to je gotovo ateistički stav: ne dopustiti Bogu da u tvom životu bude Bog.

Carinik, naprotiv, iako svjestan da svoj život nije upravljao prema Božjoj volji, došao je u hram drugačijeg stava. Kakav god život imao iza sebe, u hramu je došao stati pred najveće Ti. I ne samo to: došao je suočiti se s Njim i priznati da se nije pitao o Njegovoj volji, nije za nju mario a kamoli da bi je vršio. Umjesto da pokušava pronaći nešto čime bi se pohvalio ili barem pokušao opravdati, umjesto sebe on na prvo mjesto stavlja Boga, kao Ti, i ispred sebe stavlja Božju volju – barem sada priznaje da su oni važniji nego li je njegovo Ja.

Nije nam rečeno što će potom uslijediti, ali ako Isus kaže da je carinik otišao kući opravdan to znači da ovaj njegov nastup u hramu nije bio radi reda, nešto prolazno. Ovaj njegov stav i ovo gledanje na Boga i Njegovu volju početak je novog smjera u carinikovu životu, smjera kojeg do sada nije imao.

Pokušali smo prethodnih nedjelja, dragi prijatelji, promatrati razliku između vjere koja na prvo mjesto stavlja Boga i one koja gleda na druge stvari. Promatrali smo to na primjerima 10 gubavaca i udovice koja moli nepravednog suca. Evanđelje ove nedjelje posebno nam je dragocjeno jer u njemu Isus pokazuje da je ta razlika toliko važna da ulazi i u molitvu. Čak može molitvu učiniti neplodnom, može je uništiti – kao u slučaju farizeja u hramu. Na nama je stati pred sebe i priznati tko/što mi je na prvom mjestu. Ako nije živa, ako moja vjera umire, to je zato što u svoj život nisam pustio živoga Boga. Što životu više treba od Boga koji sve oživljuje? Bez Njega život nije živ, vjera ne oplođuje, molitva ne mijenja. Bez Njega Crkva umire.