Kad čitamo evanđelje o Lazaru i bogatašu, sve ide „normalno“ dok ne umru. Prije toga sve nam je poznato. I u našem svijetu ima bogatih i siromašnih. I u našem svijetu svi imamo neke pozicije, znamo tko kamo pripada i tako se ponašamo, zar ne?

Problem počinje kad su umrli: odjednom velika razlika među njima. Razlika koja je stala u jednu riječ koja strši i bode – provalija! Samo da je bogatašu tada jedna kapljica, ali ne može se prijeći provaliju! Kako evanđelje – Radosna vijest – može najaviti ovako grozne stvari? Provalija oko čovjeka koji nije nikome zla načinio, pa ni Lazaru. Štoviše, siromašak je skupa s psima živio od mrvica koje su padale s njegova stola.

Ipak, kad pogledamo prvi dio evanđelja – a tako je i u našemu svijetu – ako smo dovoljno hrabri i istinoljubivi, uvidjet ćemo: tu su velike provalije. Mi živimo okruženi velikim bezdanima i bedemima koje teško prelazimo. Ne zato što nam netko zabranjuje, nego zato što ih ne želimo prijeći!

Evanđelje kaže da se bogataš i Lazar barem u prolazu ponekad vide, ali nema susreta. Znaju jedan za drugoga, ali ne razgovaraju. Jedan uživa obilje a drugi je među psima…iako su građani istog grada. Jedan živi kao nadgrađanin, nadčovjek a drugi ispod razine ljudskog dostojanstva. Baš kao u našem svijetu. Podjele, provalije, bezdani, bedemi…ne samo između bogatih i siromašnih. Imamo mi mnogo vrsta provalija i prepreka između nas.

Takav svijet – ni ovaj iz evanđelja a ni naš – nije Bog htio. Za svoju djecu je planirao nešto drugo. Ali sad kad su već iskopane provalije i podignuti bedemi, gdje je Bog? Sigurno je s onima koji su gladni, žedni, bolesni, napušteni, prezreni i obespravljeni – s onima koji ne dobiju ni kruha ni ruke povjerenja ni riječi dobrodošlice. Kako će biti s onima koji imaju a neće pružiti ni kruh ni ruku ni riječ – to nije Njegov način gledanja i postupanja. Da, Bog ne prebiva u svijetlim dvorima nego u ranama siromaška Lazara (E. M. Ronchi).

I tako, već u našem svijetu, uobičajenoj svakodnevici, imamo provaliju golemu: na kolikim mjestima ljudi mogu, ali ne pada im na pamet zastati pred drugim s kruhom, rukom ili riječju. Ali, ne – drugi je za mene nevidljiv. Puni su gradovi i sela nevidljivih! A upravo njihovu „zaobiđenosti“ pohađa njihov Stvoritelj!

Bogataš nije udario Lazara, nije ga ni vrijeđao. Činio je još gore: koliko je do njega, ponašao se kao da siromašak ne postoji! Sveo ga je na nulu, na ništa. Uništio, ubio ga je u svom srcu. Svaki dan kad ga vidi ili kad ga se sjeti. I mirno živi dalje.

Istinski neprijatelj vjere nije ateizam nego narcisoidnost (K. Doria). Jer za narcisa ne postoji nitko vrijedan pažnje osim njega samog! Potpuno suprotno od Samaritanca koji je bližnjeg vidio, sjahao i prignuo se nad njim, pobrinuo se za njega…da, i izvadio iz džepa. Ali sve je počelo – gledanjem! Vidio je bližnjega! I tako je premostio provaliju, probio bedem (samo)izolacije. Prvi kojeg je spasio bio je on sam jer je sebe oslobodio za prelazak preko provalije.

I sada, kad je bogataš odvojen provalijom od oca Abrahama i Lazara, što učiniti za sebe, za svoju braću? Hoće li čudo potaknuti njegovu braću na promjenu? Ta pun je svijet svih mogućih čuda. Ali i njih treba vidjeti, pustiti da nam govore. I spram njih trebam ukloniti bedeme, provalije iza kojih se sklanjam.

U krajnjoj liniji amo jedno čudo spasava: „primijetiti za drugi postoji“ (S. Weil).

Ne postoji pojava ni na nebu ni na zemlji koja može nadjačati vapaj siromaha. Sin Božji je s neba sišao radi čovjeka, a sa siromasima se potpuno poistovjetio: što ste učinili jednome od ovih, meni ste učinili… Zato nema čuda ni sile koja Boga više zove od vapaja siromaha, od časova kad oni u nemoći zašute. Nema sile koja spaja nebo i zemlju kao što je briga o siromahu. I onom koji treba kruha…i koji treba riječi.

Zato čudo počinje time kad primijetim da drugi postoji…kada počinjem uklanjati provaliju i bedem koji sam imao ispred njega.

Sv. Vinko Paulski (jučer smo ga slavili) – čovjek koji je mnoge nadahnuo na služenje drugima – govorio je: kad te u molitvi prekine siromah, odmah ostavi molitvu i idi k njemu – Bog kojeg ćeš kod njega pronaći, sigurniji je od Boga kojeg si ostavio u molitvi.

Tu počinje svijet po Božjemu, svijet bez provalija, bez (samo)izolacija, usamljenosti, depresija i tolikih drugih zala od koji boluje svijet u kojemu živimo.

(Nastalo kao slobodna prerada homilije E. M. Ronchija iz 2022. g.)