Imaš neki grijeh ili neku grešnu sklonost? Želiš provjeriti je li među smrtnim grijesima i odeš, gledaš spisak smrtnih grijeha, gledaš druge opise i – odahneš! Tebe, odnosno tvog problema nema nigdje jer ti si samo – nestrpljiv. Ništa strašno, tješiš se…to je danas kod mnogih tako.

I onda dođe, iznenada, blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, slušaš prvo čitanje i zapanjiš se: „narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim..!“ I Bog će pustiti pustinjskim zmijama da ih krenu ujedati…

Ovo nije obična nestrpljivost, ona iz male, prolazne nervoze. Ovo je nešto veće. Putuju kroz pustinju, jedu jedno te isto iz dana u dan – dosadilo, brate, ne mogu više! Zašto ne mogu više? Jer ne mogu dočekati pune trpeze, obilje svega, lijepe kuće, spavanje u krevetu. To im se čine najvažnijim stvarima. I sad su nestrpljivi: kad će već jednom ući u takav životni standard? Dosta je bilo ovoga.

No, ova priča ima i drugu stranu: tek su oslobođeni ropstva! Nisu se mogli sami osloboditi. Bog im je darovao slobodu. Put prema njihovo Obećanoj zemlji vodi kroz pustinju. Bog brine o njima…hrana jest skromna, ali drži u životu. Obećao im je zemlju kojom teče med i mlijeko. Da, tijelu nije lako u pustinji, oči se zamorile, noge također, stomak jede stalno isto, mašta se muči – kakva će to biti Obećana zemlja, njome teče med i mlijeko!?

Ali srce, srce je već stiglo na cilj! Točnije, trebalo je stići! Bog kojeg nisu poznavali, zauzeo se za njih! Borio se za njih s faraonom i egipatskim bogovima. I za njih odnio pobjedu! Taj Bog je s njima ovdje u pustinji. Pazi na njih da nitko ne bude gladan, da nikome ne skoči žulj na nozi pa ne bi mogao nastaviti hod – toliko je pažljiv njihov Bog! Nikad se još nije čulo da bi neki bog takvo što uradio za svoj narod…toga niti je bilo niti će biti.

Da, njihovo srce je trebalo već biti na cilju! Jer treba – dok noge hodaju a stomak gunđa nad jednoličnom hranom – osjećati: najvažnije je riješeno! Mi smo zapravo stigli na cilj: kad je s nama ovaj Bog, naši problemi su riješeni! Naš najveći dobitak nije nikakav standard života nego je ovaj Bog, jer standard se lako izgubi a mi s ovim Bogom ne možemo izgubiti. Jer nas voli i jači je od svega! Mi smo stigli i zato naše srce kliče Bogu živomu!

Međutim, njihovo srce je ustuknulo pred stomakom, preglasano je. Stomak je pobijedio! Srca više nema nigdje, nema srca ni za lijek! Ono se podalo stomaku i sad s njim pjeva tužaljku nestrpljenja. A imalo je sve razloge slaviti i klicati! Tek kad ih sustignu zmije – kojeg li čuda da u pustinji ima zmija (!?), čudo je što ih je do sada Bog od njih štitio (nisu to ni primijetili) – tek sada će se sjetiti Boga. Da, Bog je sad pustio onom što je obično, svakodnevno nek ih pritisne; u pustinji su to zmije. Od zmije će im doći i lijek: Bog će ih pozvati nek gledaju u svoju svakodnevnu nevolju novim očima, očima pouzdanja i vjere pa će ozdraviti.

U drugom čitanju sv. Pavao pjeva himan Onomu koji, iako pripada Nebu, dolazi biti čovjek. Ne u standardu. Dolazi biti u pustinji, u neshvaćenosti, ismijanosti, popljuvanosti – dolazi biti raspeti Čovjek boli, vičan patnjama, od kojeg svatko lice otklanja… I dok ljudi u nestrpljenju žele pobjeći iz pustinje, iz teškoća svih vrsta, Ovaj s Neba upravo želi biti čovjek. U tom vidi smisla. Toliko velikog da će ostaviti Nebo i doći biti čovjek – čovjek sve do križa!

Što On vidi? Zbog čega će Njegovo srce klicati: proslavi, Oče, Ime svoje? Čak i onda kad se utroba bude grčila, kad se grlo bude osušilo? I u njega, kao i u Mojsijevu mjedenu zmiju treba pogledati. Treba moći gledati u onoga koji je ponio na sebi ono najobičnije i najbolnije od života. U Njega gledati jer u Njemu je lijek, samo u Njemu srce može ozdraviti. Samo s Njim će moći klicati. Bez Njega ostaje bez svjetla, bez smisla.

Što piše u Njemu, podignutu na stupu križa? Ondje sjaje slova nadzemaljskog sjaja: Bog je tako ljubio svijet…tako i toliko da s križa sve želi privući k sebi! Najsjajnija su to slova. Iz njih sija sjaj od zemlje i neba stariji. Otajstvo križa sjaji se… Sija istina: Bog je svijet stvorio da bi čovjek živio, da bi bio sretan, da bi klicao… Da bi Bog s njim kroz svu vječnost dijelio puninu radosti lica svoga! Jer radost nije radost ako se ne dijeli.

Tu, iz Božje radosti koja želi svoju puninu, kojoj nedostaje čovjek isvi divni Božji stvorovi, odatle sve kreće. Božja ljubav nije slijepa, iako je luda za čovjekom – ona želi sve unijeti u puninu Njegove radost. Zato se, Blagoslovljeni, raduje stvorovima svojim….zato nas sanja, stvara…živi pa i umire za nas. Zato je križ riječ koja kaže: ništa, ne postoji ništa što može stati na put sili kojom Bog sve svoje privlači punini svoje radosti. Zbog toga i taj ružni i grozni križ, ta sramotna smrt sada svijetli neizrecivim svjetlom. Jer nam priča o najvećoj ljubavi koja je došla po nas da nas unese u puninu radosti Njegova lica.

Tu, pred Tobom, koji me gledaš s tog ružnog drva u groznim mukama – ali u najvećoj ljubavi – sada kažem: ozdravi me od mog otrova! Ozdravi me od svih rana i otrova svakodnevice i ljepota ovoga svijeta! Ozdravi me od svega što me truje da ne vidim ispravno Svjetlo od Svjetla, Tebe i Tvoju najveću ljubav koja daje svoj život da bih i ja, grešnik, jednoć mogao upotpuniti i dijeliti radost Blagoslovljenoga. Ondje gdje više nema neostvarene želje, neutješene suze, ni bezumna nestrpljenja.