„Dođe li tko k meni a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život – ne može biti moj učenik!“ Jel to stvarno misliš, Isuse?

Mi bismo bili spremni Njega preispitati. Možda zaključimo je ipak pretjerao, nema razumijevanja za nas itd.

Ali, sjetimo se da smo prošlu nedjelju razmišljanje završili ovako: „prvo čitanje i evanđelje nam zajednički postavljaju pitanje: koga ja častim – Boga ili sebe?“ Častiti Boga – jel to ono što mi je zaista na pameti?

Već nekoliko godina držim sv. Mise u crkvi u kojoj ljudi plate misnu nakanu za svoju djevojčicu koja je umrla kao malena…čak donesu i njezinu sliku i stave u svetište crkve. Složit ćemo se lako: ljudi su u tuzi i žale za malenom…časte je slikom. Ali kad prođe ta Misa, njih više nema u crkvi! Cijele godine ih nema do onog dana kad će opet u crkvu unijeti sliku svoje kćerke. Što se tu događa? Koga ti ljudi časte? Kćerku – da, a Boga? Što ćemo s Bogom?

A sad na Isus kaže: tko ne mrzi oca, majku, djecu…ne može biti moj učenik! Hm, možda bi mi bilo bolje da propovijedam o kršćanskoj ljubavi, to je ipak lakše, zar ne?

Ovo što slijedi dalje – samo za hrabre!

Prvo čitanje nam kaže da mi ne znamo misliti o Bogu: „tko od ljudi može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospodin?“

 Da nam On sam nije progovorio, ne bismo o Njemu znali najbitnije stvari: „tko bi doznao tvoju volju da ti nisi dao mudrosti i da s visine nisi poslao Duha ­svoga svetoga?“

Drugo čitanje nam predstavlja Filemona, učenika i prijatelja sv. Pavla. Njemu Pavao prepruča, a zapravo kao njegov pastir i naređuje, da odbjeglog roba Onezima prvo primi nazad (a ne da ga na primjer proganja ili tuži). I da ga primi ne više kao roba nego kao brata svoga! Mislite da će Filemonovi ukućani – žena, djeca – ovo primiti s veseljem? Pa kako ćeš se odreći roba tj. sluge? Bit ćemo na gubitku? Tko će nam raditi? Tko bi oš takvo što uradio osim lud čovjek? Tko zna kakvih pitanja i prijekora je dobio?

„…tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ Ne može biti Njega dostojan…

Isus ne traži, naravno, da bilo koga mrzimo pa ni svoje najrođenije i najbliže. Njegove riječi su stari semitski način da se kaže: voljeti manje – tko mrzi oca i majku, taj ih stavlja na drugo mjesto – iza Krista! Učeniku bi Isus morao biti na prvom mjestu.

Jaooj, pa ni ovo nije lako za prihvatiti!

A zašto bi Isus tražio takve stvari od mene?

Ne traži On ništa radi sebe, traži radi nas! Želi mi reći: ako posjeduješ oca, majku, supruga, suprugu, djecu, prijatelje – mimo ili protivno istini, pravednosti, ljubavi Božjoj, onda ih ne posjeduješ. Gradiš kulu koju ne možeš sagraditi, vodiš borbu koju ne možeš dobiti. Jer takav odnos nema budućnost. A k tome si se i od Boga udaljio jer protivno Njegovu Duhu pokušavaš dizati neki život, graditi neku sreću.

Razum ovo shvaća, a srce? Kako dovesti u red srce da mogu biti Isusov učenik.

Znam, iznenadit ćete se možda…sada mi na pamet padaju – boksači! Jer od mali nogu boksač uči. Mijenja trenere. Možda ih promijeni 3, 5 ili više dok dođe do svoje 20. godine. I svaki traži nešto novo i drugačije. I svakoga mora slušati. Ako se odluči na pravi boks, ići na prvenstva, olimpijade – stvar postaje još ozbiljnija jer treba još zahtjevniji trener. A da se o profesionalnom boksu i ne govori. Zamislimo nekoga tko uđe u profi zonu i npr. s 24 godine dobije vrhunskog trenera. Taj mladić iza sebi ima naslove prvaka, medalje – a trener će mu reći: noge ti ne stoje dobro, ruke klimavo držiš, a ne znaš ni gledati protivnika…sve moraš učiti iznova! On osvojio medalje, a sad mora iznova?! I uči, uči… Kad dođe prvi meč, mora izdržati udarce i nimalo ne popustiti emocijama jer inače neće izvoditi ono što mu je trener naredio. Nema emocija, nema tuče nego raditi onako kako me je trener učio!

Mi te stvari vidimo u filmovima, a tako ide i u stvarnom životu. A pogledajmo sada Isusovog učenika. Koliko je on spreman učiti? Što je spreman podnijet kad mu njegov „trener“ – svećenik, župnik, duhovni vođa – nešto naloži ili savjetuje? Boksač radi sporta, karijere ili zarade, sluša i sve podnosi, a Isusov učenik – koji bi trebao biti svjestan da je u igri i sadašnji i vječni život i njega i njegovih bližnjih – najradije ne sluša, ne mora ništa podnijeti, ne mora ništa naučiti…on će samo ono što mu je lijepo i ugodno. Gdje će takvo naukovanje završiti? Znamo, bez muke, nema nauke. Nema ni Isusova učenika bez križa.

Ali – zato se mnogi Isusovi učenici mole da ih ostavi bez križa. Jako se pobožno mole! Što reći na tu čudnovatu pojavu? Je li to pobožnost ili samo njezin privid – antipobožnost?

Vratimo se na dragog nam Filomena. Mora pobijediti sebe i priznati da više Onezima ne smije držati kao roba – to nije dostojno Boga. Mora pobijediti i svoje ukućane koji će mu tko zna što govoriti i kakve spačke prirediti da ga zaustave? Jel se moga pobožno moliti da ga zaobiđe taj križ? Mogao je naredati najpobožnije molitve, sv. Pavla i njegovo pismo baciti u smeće jer to je neki uvrnuti pastir. I tako bio postao još pobožniji i imao bi i roba i mir u kući, zar ne?

Osjećamo, zar ne dragi prijatelji, ne bi to bila nikakva pobožnost. To bi bila ljubav s ukućanima, ali ljubav koja nije po Božjem. Jer ti ljudi bi Filemona svojim pritiscima gurali dalje od Boga a on bi im radi „ljubavi“ davao za pravo. i sve skupa bi išlo sve dalje i dalje od Božje istine, pravednosti i božanske ljubavi…to znači išlo bi prema paklu jer ropstvo one koji ga sprovode nema kamo dalje odvesti.

A Filemon je mogao i bez ijedne „molitve“ u svom srcu sebi priznati da je Pavao u pravu i pustiti na slobodu roba. I to bi bila najveća pobožnost koju je možda u cijelom svom životu mogao obaviti. Jer dajući Onezimu slobou, učinio bi ono što je jedino dostojno Boga – pokazao bi da je pravi Isusov učenik.

Da, dragi moji, ovdje – u ovih par sličica iz Novoga zavjeta i sličice iz svijeta boksa – imamo odgovor na pitanje: zašto naše kršćanstvo ne mijenja svijet, našu župu, (nad)biskupiju itd:? Treba biti hrabar i sebi priznati: to je zato što nisam sjeo i počeo računati o svojoj kuli, o borbi u koju idem – to je zato što nisam dozvolio da promijeni mene!

To je zato jer mi je sve drugo važnije od Isusa i Njegova svjetla…iz vjere ću uzeti samo ono što mi je lijepo i ugodno. Zato su govorili za jednu župu: ah, tog župnika tamo nitko ne šiša! Mislili su da je to njihov uspjeh. Kad su se meni kao župniku protivili i govorili da sam u krivu, rekao sam: pa vi možete bez mene svoju obitelj preobraziti, može se više obitelji povezati i moliti zajedno, živjeti zajedništvo. Svi ćemo vidjeti da imate plodove pa će i župnik to priznati. Time ćete pokazati da je vaš put bio ispravan, zar ne? Mislite da su nešto uradili? Važno je bilo rušiti župnikove zahtjeve, smjernice koje daje…važno je bilo ušutkati ga da ne uznemirava zadrijemale savjesti.

Dakle, koga mogu voljeti više nego Boga i Isusa Sina Njegova? Kome mogu dati prednost pred Istinom i Ljubavi a da to vodi sreći i dobro završi? Kako mogu biti Isusov učenik ako ne dopuštam da me tom putu itko uči, kao Pavao Filomena? Kad ću konačno sjesti i sve pravo izračunati, priznati sebi kako stoje stvari?