Biblijski vidici jubilejske godine

U uvodnoj riječi o slavlju jubileja u Nuovo dizionario di teologia biblica, L. Moraldi konstatira da naše današnje slavljenje jubilejskih godina ima potpuno različit sadržaj i značenje u odnosu na biblijski pojam jubilejske godine. Imajući u vidu koncilske i pokoncilske napore prodahnuti teologiju i život Katoličke Crkve Svetim pismom, vrijedno je pogledati izbliza što ono govori o jubilejskoj godini.

Stari zavjet

U Starom zavjetu ustanova jubilejske godine dolazi u kontekstu tzv. zakona svetosti (Lev 17 – 26). Njegov sržni dio izrečen je u 19,2: Budite sveti jer sam ja, Gospodin vaš, svet! Ovdje svetost nije nešto što bi čovjeku bilo teško dostižno. Izraelova svetost jest već prisutna stvarnost. Poziv na svetost jest Božji poziv Izraelu da bude istinit u onim odnosima u kojima se već nalazi i prema Bogu te ljudi jedan prema drugome. Izrael je sklopio s Bogom Savez i prihvatio Zakonom određene načine ponašanja. Ako ih ostvaruje iskreno i pošteno, postiže svetost.

Ona podrazumijeva aktivnost u analiziranju svoje istinitosti kao saveznika, suradnika na Božjem projektu povijesti spasenja i potom aktivnost u suradnji. Kakav bi bio projekt u kojem suradnici ne vide što bi trebali činiti i smatraju da je dovoljno što nisu počinili zločin – ubili, ukrali, zapalili itd? Bog u svom projektu spasenja odnosno ozdravljenja svijeta, koji je ugrožen grijehom, zahtijeva puno više od svojih suradnika. Ovo određenje da je cio narod svet zapečaćuje početke Božjeg projekta kojeg je započeo s Abrahamom: Bog sada pred sobom ima narod koji će biti izdvojen iz svjetskog načina razmišljanja i postupanja da bi pomoću njega obnavljao zemlju koju nagriza grijeh. Sada povijest spasenja dobiva jasne konture.

U tom biblijsko-teološkom kontekstu ustanovljuje se jubilejska godina (Lev 25,8-17.23-55). U prvom koraku Lev 25,3-7 donosi propis o subotnjoj odnosno svakoj sedmoj godini. Svake sedme godine nije se obrađivalo zemlju nego je ostavljena da odmara a narod je te godine s nje uzimao ono što samo urodi. Čime su se te godine ljudi bavili kada nisu radili na zemlji? Svećenici su ih poučavali Zakonu, upoznavali su Božju riječ i kao živjeti po njoj (Pnz 31,10s). Uz odmor zemlje, te godine su također i robovi dobivali slobodu (Izl 21; Pnz 15,15).

Nakon toga biblijski tekst ide dalje i govori o velikom jubileju tj. jubilejskoj godini (Lev 25,8-12): “nabroj sedam sedmica takvih godina, sedam puta sedam godina. Sedam sedmica godina iznosit će ti četrdeset devet godina. A onda zaori u trubu! U sedmome mjesecu, desetoga dana toga mjeseca, na Dan pomirenja, zatrubite u trubu širom svoje zemlje. Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu! Ta pedesetogodišnjica neka vam je jubilejska godina: nemojte sijati, nemojte žeti što samo od sebe uzraste niti berite grožđe s neobrezane loze. Jer jubilej vam mora biti svet! Hranite se onim što njiva donese od sebe.

Kao i svaka od subotnjih godina uz odmaranje zemlje bilo je predviđeno i otpuštanje robova. No, uz to u jubilejskoj godini svatko se vraćao na svoju očevinu. Zemljišta i kuće vraćale su se prvim vlasnicima. Tom mjerom sprječava se trajno socio-ekonomsko raslojavanje stanovništva: ako neki vlasnici nisu bili odgovorni i uspješni gospodarstvenici, ovim zakonom se čuva djecu da poradi krivnje roditelja ne bi trajno ostala siromasi ili čak robovi. Očuvanje imanja kroz generacije omogućit će da se obitelji drže na okupu. Ako su vremenom neki osiromašili i morali krenuti trbuhom za kruhom pa se nastanili kod onih koji će im dati posao, svake pedesete godine se vraćaju na svoju očevinu. Tako se obitelj okuplja i kreće iznova, proživljava dar novog početka za one koji nisu u životu uspjeli ostvariti neku bolju poziciju. U praksi to je značilo da oni koji su pretrpjeli značajnije gubitke od prethodne jubilejske godine, sada su na dobitku. Na drugoj strani, oni koji su značajno napredovali pa su stjecali zemljišta i nekretnine, sada su se nekih stečenih dobara odricali. Nitko nema veća prava na zemlju odnosno prirodne resurse od drugoga. Tu u pozadini čujemo jeku Božje riječi s prve stranice Svetog pisma upućenu svakom čovjeku: …napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte… (Post 1,). Izrael, narod Božji, nije smio biti kao drugi – oni su prvi morali oživotvoriti ovaj Božji naum. To će biti njihovo svjedočanstvo pred drugim narodima.

Ovome još treba dodati neke bitne momente. Teološki temelj zakona o jubilejskoj godini jest svijest da zemlja u prvom redu pripada Bogu: Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive (Ps 24,1). Stoga zakone o stjecanju i posjedovanju zemlje i drugih životnih resursa može propisati samo Bog. Isto tako i pitanje ropstva regulira Mojsijev zakon. Izraelac ne može dugo ostati u statusu roba jer Bogu pripadaju sinovi Izraelovi kao službenici koje je izveo iz zemlje egipatske (Lev 25,55).

Koliko je ovaj motiv snažno urezan u misao Staroga zavjeta, vidi se po tome što je konačno oslobođenje Izraela najavljeno kod proroka Danijela za sedamdeset godišnjih sedmica, dakle deset jubilarnih razdoblja (Dn 9,24).

Ova praksa, nažalost, nije zaživjela pa je i to jedan od pokazatelja visokih ideala Božjeg zakona s jedne te slabe raspoloživosti Izraela s druge strane. Oni nisu bili voljni – bismo li mi bili voljni? Vidimo, slaviti jubilej značilo je biti spreman na velike promjene u životu – promjene koje su mijenjale lice zemlje.

U njemu su trebali vladati Božji zakoni, ne čovjekov zakon jačega, sposobnijega, bolje opskrbljenog vezama itd.

Novi zavjet

Isus u nazaretskoj sinagogi, kao i svaki drugi vjernik, dobiva priliku čitati pod službom Božjom. Onaj tko čita drugo čitanje (iz proroka), obično je držao i propovijed. Tako vidimo u Lk 4,16-22 sljedeće:

    ₁₆I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. ₁₇Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:

    ₁₈Duh Gospodnji na meni je

            jer me pomaza!

        On me posla

            blagovjesnikom biti siromasima,

        proglasiti sužnjima oslobođenje,

            vid slijepima,

        na slobodu pustiti potlačene,

    ₁₉proglasiti godinu milosti Gospodnje.

    ₂₀Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. ₂₁On im progovori: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” ₂₂I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.

Isus je po običaju išao na službu Božju, dakle to mu je bilo nešto redovno. Ovaj prikaz njegova nastupnog govora u nazaretskoj sinagogi od središnje je važnosti za Evanđelje po Luki i Djela apostolska. U njemu je izrekao srž svoga poslanja.

U 4,18-19 Gospodin navodi riječi proroka Izaije 61,1-2, ali uz manje izmjene. Prva je što ispušta spomen na dan odmazde Boga našega. Druga se sastoji u tome da iz drugog Izaijinog poglavlja (Iz 58,6) uzima riječi na slobodu pustiti potlačene. Posljedica ovih izmjena jest da se s jedne strane izostavlja govor  o Božjoj kazni, a s druge strane se naglašava oslobođenje jer ga se spominje dva puta.

Siromašni, svi koji su prikraćeni za nešto, kojima se nanosi nepravda i koji smatraju da im je najpotrebniji i najvažniji Bog – čut će Radosnu vijest. Sin Božji će im reći da im je kraljevstvo Božje došlo sasvim blizu. Slijepi, i oni čije oči nisu vidjeli a i oni čije srce je bilo u tami, dobit će svjetlo na prosvjetljenje naroda. Sužnji i potlačeni dobit će slobodu – tu smo svi mi. Netko je sputan lancima, netko uvezan tko zna kakvim vezama a svi smo sputani grijehom i trebamo slobodu. Biti slobodan od svega lošega, biti slobodan za dobro – za ono najbolje!

Ono što je najavljivao veliki jubilej Staroga zavjeta, Isus preuzima i daje mu najšire značenje. To uključuje oslobođenje od grijeha – oprosna godina Staroga zavjeta (Lev 25,10) sada postaje godinom milosti Gospodnje. Također trebamo biti oslobođeni od Sotoninog zavođenja koji nas i lijepim i ružnim želi skinuti s Božjeg puta. Na koncu, sloboda treba biti dana svim robovima, slugama, dužnicima itd. Svi trebaju dobiti mogućnost novog početka na svim razinama.

—–

Iz ovoga trebamo uočiti nekoliko bitnih momenata koji nas se tiču.

Ovo što Isus govori dok priziva jubilej Staroga zavjeta početak je i najava onoga što će Bog uspostaviti na koncu svijeta. Zašto nije odmah konac? Barem iz dva razloga. Da oni koji smatraju da su Božji mogu živjeti ljubav i dobrotu, da mogu oslobađati sužnje, da mogu dijeliti svoje sa siromašnima – da imaju priliku pokazati koliko su Božja djeca. I, također za one nesigurne, od Boga udaljene – da vide ova čuda pa će lakše prići Bogu. To je godina milosti kojom im Bog preko svojih sinova i kćeri još jednom pruža svoju ruku. Daje im da Ga pobliže upoznaju i zavole.

Kad čitamo cijeli ovaj odlomak Evanđelja po Luki, vidimo da su se na kraju Isusovi Nazarećani na njega naljutili i htjeli ga strmoglaviti niz obronak. Zašto? Smatrali su da su kao narod potlačeni – treba im sve ono što Isus obećava. Ali su protiv toga da i drugi dobiju ove Božje darove. Pogotovo ne njihovi neprijatelji. Ako će i oni dobiti, onda to ne prihvaćaju! Dakle, trebamo paziti da Božje darove ne možemo prisvojiti samo za sebe – On ih može dijeliti kome hoće. Može se ne prihvatiti ova divni Božji dar, moguće ne uključiti se u njega. Većina Isusovog naroda nije prihvatila godinu milosti Gospodnje. Oni koji jesu, prikazani su u Djelima apostolskim kako žive i ljube, kako izgrađuju zajednicu Crkve. Prikazani su kako solidarno dijele dobra između sebe. To je ono Isusovo malo stado.

I, na koncu, hod prema jubilejskoj godini nam postavlja pitanje: a ti, što ti očekuješ od jubileja? S kakvim srcem ideš prema njemu? Ovo što smo vidjeli iz ovog kratkog razmatranja jubileja u Starom i Novom zavjetu jasno kaže da kroz jubilej Bog nama dolazi tako blizu i tako pruža ruku da želi s nama promijeniti lice zemlje. Želi puno više od oprosta grijeha – njih možete već sutra ispovijediti i dobiti odrješenje. Želi skupa s nama ostvariti onu: evo, sve činim novo! Novi način gledanja jednih na druge, novo zajedništvo, novo društvo.

Što, dakle, očekujem od jubileja? U osnovi, moguća su tri stava. Prvo, ne dajem mu šansu, ne pridajem mu važnosti i ništa ne očekujem. Drugo, očekujem za sebe…želim nešto dobiti, izvući samo za sebe…za svoju obitelj. U odnosu na ono Jubilej jest, to je također pogrešan stav odnosno nedovoljan je. Jubilej Bog nije zamislio kao priliku da ja, pobožan, tu nešto ušićarim. Samo treći stav je prikladan: ja sam dio zajednice i takav ulazim u Jubilej, takvog me ti, Bože, gledaš! Ne mogu iz njega izići a da ne gledam druge, da im ne pružam ruku…da s njima ne dijelim. Ne može moja župa izići ista…mora postati bolje mjesto, mjesto u kojem još jasnije niču novi odnosi i novi svijet. Ako ne počnemo njegovati nove misli, ako ne pokrenemo nove inicijative koje se do sada nismo usudili, to ne nećemo postići. Ne možemo ići za Bogom koji sve čini novo, a da sve ostaje isto. Toga nema. Ako nas pojačana molitva ne dovede do novih misli i novih djela, nismo je dovoljno pojačali, produbili.

Očito, nije svejedno kako idemo kroz Jubilej.

Zato ćemo pokušati zajedno ići i razmišljati o jubilejskoj godini.

Želim vam sretan i blagoslovljen hod prema jubileju, dragi prijatelji!