Iza nas je otprilike polovica ovogodišnjeg korizmenog hoda. Kad je čovjek na početku bilo kojeg hoda, još ne može pred očima imati cilj i fokusirati se na nj. U početku se još brine o tome jesam li pošao, imam li sve što je za put potrebno, koji su prvi i osnovni koraci itd. Sada, na polovici hoda, misna čitanja nam pogled upravljaju prema onome što bismo mogli nazvati ciljem. Što bi bio cilj? Idemo vidjeti što nam predlažu čitanja.

U prvom čitanju iz 1 Sam vidimo proroka i suca Samuela koji kreće pomazati novog kralja u Izraelu. Gospodin ga šalje i on ne zna ni tko će biti novi kralj niti kako izgleda. Vidjevši Elijaba, prvog od Jišajevih sinova koji je stupio preda nj, bio je oduševljen njegovim stasom. Zaključio je da le to Božji izabranik. No, prevario se! Jer „čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu“.

Bog gleda, ispituje srca (usp. 1 Ljet 28,9; Izr 21,2; 24,12; Jer 11,20; 17,10; Ps 7,10). Ono što će ondje pronaći određuje Njegovo ponašanje prema pojedinom čovjeku.

Odlomak iz 9. poglavlja Evanđelja po Ivanu nam to potvrđuje, ali ide i dalje. Naime, Isusov zahvat kojim liječi slijepca od rođenja izazvat će različite reakcije. Njegova riječ mijenja život konkretnog čovjeka. Svi u njegovoj sredini bili su svjesni da je čudesno ozdravio. Pošto je takvo ozdravljenje najavljeno za mesijanska vremena, jedini logičan zaključak jest: Onaj tko je nad njim rekao riječ i dao mu vid nedvojbeno jest Mesija!

Međutim, neće svi to prihvatiti i priznati. Samo ozdravljeni slijepac prihvaća i kreće teškim putem. Oslobođen tame koja mu je tlačila oči, u njega ulazi fizičko svjetlo. Ali ne samo ono! Priznajući da je Isus izvor njegova svjetla, on kreće u na duhovnoj razini u sve veće svjetlo. Bez obzira što će na tom putu ostati sam. Ne prate ga čak ni roditelji, ni susjedi. Znali su što se dogodilo, ali su se bojali dati glas za Isusa jer će ih židovski vjerski vođe izbaciti iz zajednice-sinagoge.

Odlukom za Isusa, bez obzira koju cijenu trebalo platiti, ozdravljenik kreće u puninu svjetla. Nakon očiju, i njegovo srce se počinje kupati u svjetlu Božjemu. Iako za svoju sredinu postaj izopćenik, on je sve bliži Bogu, sve je više u njemu. Štoviše, nakon što se odlučio na ovaj težak put – ne prije, Isus ga počinje tražiti. Kako je to lijep osjećaj – Isus me traži! Traži baš mene! Što se s tim može usporediti. To je dar srcu u kojemu Bog nije pronašao laži i prijevare.

Drugo čitanje ide još i dalje. Što je još više? Sv. Pavao kaže u Ef 5,8: „Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu“. Biti svjetlost u Gospodinu! Tu je cilj! Tu treba dovesti naš korizmeni hod. Od postupnog čišćenja, odbacivanja tame preko polaganog rasta svjetla Božjeg u nama – kao u ozdravljeniku iz evanđelja. A na koncu će svjetla biti toliko da će to vidjeti oko nas oni koji su čista srca.

Već je starozavjetna duhovnost kazala: rabi, učitelj Zakona, jest živa Božja riječ. On, jer je upio toliko svjetla Božjeg, ižarava ga svojim riječima i djelima. To su i otac i majka u svojoj obitelji ako upijaju Božje svjetlo i žive po njemu.

Vidimo, ne govori se modama u vjeri, o uvijek novim molitvama, pobožnostima, vrstama duhovnosti… Ništa od toga. Ako čovjekovo srce jest otvoreno za Boga i prima njegovo svjetlo kroz Njegovu riječ i nadahnuća, on i sam postaje svjetlo. Presudna nije množina riječi niti modernost, atraktivnost u vjerskim manifestacijama, odabir ovih ili onih molivi, duhovnosti nego presudno jest – BITI.

Sad, na polovici korizmenog puta, misna čitanja nas pozivaju da se provjerimo: je li moj hod ide linijom srca? Poput ozdravljenika iz evanđelja koji sve ostavlja radi svjetla Božjeg? Idem li prema tome da i sam budem svjetlo?