Isus je u 3,22 proglašen Sinom Božjim. Potom je evanđelist navodio njegovo rodoslovlje koje započinje od njime (3,23) i potom 77 imena predaka (3,23-38). Sad evanđelist ponovno pažnju usmjerava na Isusa i zato njegovim imenom započinje izvještaj o tome kako ga je Sotona napastovao u pustinji. Sraz sa Sotonom odvija se prije svega na razini vrijednosnih usmjerenja. U bližem kontekstu Evanđelja po Luki ovaj izvještaj je važan korak na putu kojim Isus hodi otvoriti godinu milosti Gospodnje (4,19). Za čitatelja koji vjerničkim stavom čita ove retke, oni iz istog razloga predstavljaju korak prema ulasku u dinamiku godine milosti Gospodnje. Iskusiti njezine blagodati moguće je samo slijedeći Isusa na njegovu putu koji će u Jeruzalemu prerasti u novi izlazak (9,28-31). S obzirom da je Isus u pustinji prvi puta iskusio napasti koje će ga pratiti i obilježiti cijelo njegovo djelovanje – jer kroz mnoge nam je nevolje ući u Kraljevstvo (Dj 14,22) – pobjeda nad napastima sažeti je vrijednosni manifest njegova života. Stoga ostaje trajni orijentir učeniku koji kroči za njim.

Prema drevnom gledanju pustinja, kao i more, smatrani su područjem usko povezanim s podzemnim svijetom koji je pripadao demonima. Uz to što se putem broja 40 ovo Isusovo iskustvo u pustinji povezuje s Izraelovih 40 godina hoda pustinjom – gdje je izabrani narod bio u situaciji u dramatičnim okolnostima potvrđivati svoju vjernost Bogu – ono ima još nekoliko značajnih poveznica. Sljedeća, također od posebnog teološkog značenja, odnosi se također na Stari zavjet. Poput trpećeg pomazanika Sluge Gospodnjega (Iz 52,13 – 53,12), napasti i sukobi ispunjavat će i Isusovo vršenje poslanja sa svih strana. Nadalje, Lukin komentar da se Sotona udaljio od Isusa do druge prilike (4,13) čitatelju daje do znanja da će Sotona nastaviti sa svojim napastovanjem. Sada je upozoren da je ovo tek prvi otvoreni sukob sa Sotonom, a on otvara široku frontu borbe koja okružuje pojavu kraljevstva Božjega na ovomu svijetu. Razlog tomu jest što su sva svjetska kraljevstva od reda već pod Sotoninom vlašću (usp. Lk 4,5-6). Stoga ova borba neće vremenom jenjati nego će biti sve žešća a vrhunac će imati u Isusovoj muci i smrti kojom do kraja potvrđuje svoj sinovski odnos s Bogom.

Napasti koje stavlja pred Isusa u osnovi su Sotonin poziv neka prihvati one modele moći kako ih je narod priželjkivao. To znači da bi ostvario svoje poslanje, neka bude čudotvorac i neka uzme u ruke političku moć jer narod je očekivao takvog Mesiju. Isus svaki puta odgovara pozivajući se na Sveto pismo. Sotona u Pismu nalazi način kako koncipirati pojedinu od tri napasti, a Sin Božji – čak i kada raspravlja s nadnaravnim bićem – argumente uzima iz Pisma. Njega smatra autoritetom i za svoj božanski identitet i za moralna pitanja. Iz ovoga je vidljivo da iako Sveto pismo sadrži istine koje Sin Božji smatra normativnim čak i za samoga sebe, ono na drugoj strani može biti pogrešno shvaćano i stoga postati alibijem za hod u stranputicu. Iako evanđelist ovdje o tome ne govori, čitatelj zaključuje kako će shvaćanje hoda Sina Božjega – kao i kasnijeg života Crkve – ovisiti o ispravnom tumačenju riječi Pisma.

Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom (4,2b-4)

Za očekivati jest da gladan poželi kruha. Iz Sotonina prijedloga proizlazi da bi Isus pretvarajući kamenje u kruh – s obzirom da se post završio jer prošlo je četrdeset dana – učinio ono na što iscrpljen postom ima pravo, a k tome bi se predstavio u autoritetu i moći Sina Božjega. Prema antičkim predodžbama čudotvorci su se mogli pretvoriti u životinje ili su bili u stanju pretvarati različite tvari, poput kamena, u kruh. Upirući se o činjenicu da je Isus na krštenju proglašen Sinom Božjim (3,22), Sotona ga poziva neka sada dokaže svoju moć na način na koji su činili čudotvorci i koji su zbog toga postali glasoviti. Izraelci su u prvom stoljeću iščekivali kraljevskog mesiju koji će nahraniti gladne, odnosno započeti ekonomski oporavak Božjeg naroda. Sotona zapravo pita Isusa vidi li sebe u toj ulozi? Želi li doista pomoći Isusu da postane poznat i da lakše izvrši svoje poslanje?

Isus svoj odgovor temelji na Božjoj riječi: Ne živi čovjek samo o kruhu (Pnz 8,3). Već na prvi pogled ova rečenica želi osporiti čovjekovu ovisnost isključivo o kruhu, odnosno o materijalnim dobrima. Istina jest da je čovjek i materijalno biće i kao takav potrebit je materijalnih dobara svih vrsta. No, on nije samo materijalno biće. Upravo ovamo smjera Isusov odgovor. Odabir Pnz 8,3, kojim replicira Sotoni, otvara novu perspektivu. Naime, kontekst ovog retka govori o Izraelu kao „sinu“ koji je u potpunosti ovisan o svom „ocu“ – Bogu. Mojsije, podsjećajući na put kojeg su do sada prešli s Bogom, Izraelcima kaže:

„ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom – za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci –  da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih. Tvoja se odjeća na tebi nije izderala niti su ti noge oticale ovih četrdeset godina. Priznaj onda u svome srcu da te Gospodin, Bog tvoj, odgaja i popravlja, kao što čovjek odgaja sina svoga“ (Pnz 8,3-5).

Promatran iz ovoga ugla, Isusov odgovor ne samo da afirmira neku neodređenu duhovnu dimenziju čovjekova bića, nasuprot materijalnoj, nego čovjeka promatra u specifičnoj vezi s Izraelovim Bogom. On ne samo da brine o Izraelovim materijalnim potrebama, nego je njegov vodič na putu odgoja. Kao što otac sina priprema za ulazak u život, tako i Bog vodi, odgaja svoj narod da bi se mogao suočiti sa svim širinama i dubinama života koje se pred njim. Svojim odgovorom Isus daje do znanja će, solidaran s Izraelom (što je, vidjeli smo, najavljeno činom njegova krštenja), hoditi njegovim stopama i ostvariti ono na što su bili pozvani Izraelci kao „sinovi Božji“. Svoj život živjet će u punom zajedništvu s Bogom. Sve, pa čak i pitanje nasićenja tijela izgladnjeloga u postu, promatrat će u svjetlu punog zajedništva s Bogom. A fortiori, sva druga pitanja – napose važnija (iako već ovaj postupak s kruhom jasno pokazuje da za Isusa nema nevažnih) – bit će promišljana iz istog ugla. Da je Sotona razumio Isusov odgovor, shvatio bi da je Sin Božji ovim biblijskim navodom sve rekao i ne bi pokušavao dalje. Očito je, Sotona ne uspijeva čitati biblijske rečenice u njihovu kontekstu.

Koliku je Isusova predanost zajedništvu s Bogom, vidjet će se i po tome što neće „ni trepnuti“ kad mu Sotona bude nudio sva kraljevstva svijeta (Lk 4,5-8) ili spektakularan i siguran postupak da ga narod prihvati Mesijom (4,9-12). Toliko su u njegovim očima razdvojene i nepremostive duhovne stvarnosti uzimanja života u zajedništvu s Bogom na jednoj strani, i na drugoj građenje života prema svim drugim mjerilima (pa i onom po načelu „normale“: dati gladnom da jede, stoga ako si može kamenje pretvoriti u kruh – tim bolje!). S obzirom da će ga takvi kriteriji usmjeriti prema križu, Isus umjesto kraljevskog mesije sebe prije vidi na tragu Trpećeg sluge Gospodnjega (usp. Iz 52,13 – 53,12). Na prvom mjestu jest zajedništvo s Bogom i poslanje na koje ga šalje, svemu ostalom mjesto je u drugom planu.

Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu…ako se pokloniš preda mnom… (4,6-7)

Glavna tendencija u židovstvu Isusova vremena razumijevala je svijet u njegovoj cjelovitosti ovisnim o Bogu jer od njega dobiva svoje postojanje i život (Ps 24,1; Dn 4,32). On je njegov Stvoritelj i izvor života (Ps 104). Međutim, svijet ljudi, odnosno svijet ljudskih srca, u tom smislu predstavlja posebno područje. Sotona kad kaže da ima vlast nad kraljevstvima zemlje (usp. Lk 4,5-6) misli upravo na ovo područje. Jer čovjekovo neprianjanje uz Boga i njegovu riječ otvara širi prostor za Sotonu i njegove „savjete“ odnosno napastovanja koje će mnoga srca spremno prihvatiti kao praktična jer zadovoljavaju njihove konkretne životne potrebe. Povijest spasenja, kako je opisuje Stari zavjet, pokazuje u kojoj je mjeri ovo istina. Napose je ilustrativna povijest Izabranog naroda. Opisivana iz raznih uglova – u Petoknjižju, povijesnim knjigama, prorocima itd. – jasno daje do znanja u kojoj mjeri je uprisutnjeno kraljevstvo Božje, a u kojoj mjeri ljudi idu u pravcu suprotnom od njega. Množina Božjih opomena i prijetnji kaznom također na svoj način govori o dramatičnoj stvarnosti čovjekove pogrešne orijentacije.

Iako Isusu nudi svu vlast nad kraljevstvima svijeta, jasno je da bi Sotona i dalje zadržao vrhovnu vlast jer Isus bi se prvo trebao pokloniti pred njim (Lk 4,7). Drugim riječima, napasnik nudi uspjeh, ali po svojim mjerilima. To znači da za Isusa ni kraljevati, imati vlast i uživati slavu (4,5-6), ne bi značilo izići iz okvira Sotoninih standarda i načina djelovanja. U Izraelu su u Isusovo vrijeme postojale dvije temeljne vizije Mesije koji ima doći. Prva, koju je njegovala većina naroda, očekivala je kraljevskog mesiju koji će zavladati i Izraelom i preko njega cijelim svijetom; drugu viziju Mesije kao Sina Čovječjega koji će ishoditi kozmičke promjene njegovale su malobrojni duhovni krugovi. Kada bi prihvatio ponudu kraljevanja, Isusov mesijanski projekt neizbježno bi ostvarivao sotonske ciljeve. Doduše, tada bi Isus djelovao u skladu s očekivanjima većine srdaca u svom narodu. To znači da bi u prvom redu postao kraljevski Mesija koji će rješavati političke i ekonomske probleme, brinuti o zdravstvenom stanju naroda itd. Je li to ono zbog čega je došao postati čovjekom?

 U povijesno-spasenjskom smislu, ovo bi značilo učiniti korak unatrag. Jer Bog je Izraelu svojevremeno odlučio uslišiti zahtjeve za uvođenjem kraljevstva-monarhije. Ona je ustanovljena upravo radi podizanja političke i ekonomske efikasnosti te općenarodnog prosperiteta (). Međutim, kasniji razvoj događaja pokazat će da zbog neobraćenja i neprihvaćanja standarda Božjega kraljevanja izraženog u riječima Pisma, Izraelovo kraljevstvo neizbježno upada u nepravednost obilježenu tlačenje te iskorištavanjem većine naroda – to je proces izravno suprotan oslobođenju koje je Gospodin započeo izvođenjem Izraelaca iz Egipta. Zbog toga monarhija nije zavrijedila Božji blagoslov nego kazne. Kao krajnji rezime te epohe Izraelove povijesti pojavljuje se istina: bez obraćenja srca i prihvaćanja standarda Božjega kraljevstva, narod se ne može nadati blagoslovu odnosno boljim danima. Kada bi Isus prihvatio Sotonin prijedlog kraljevskog mesijanstva – a bez zahvaćanja u pitanje obraćenja srca – zapravo bi u nekom smislu vratio kotač povijesti u fazu koju je Izrael već živio u vrijeme monarhije. Odbijajući takav prijedlog, Sin Božji jasno pokazuje da je vrijeme za novu etapu povijesti spasenja. Zastupat će manje popularan tip Mesije, neku vrstu kombinacije trpećeg Sluge Gospodnjega i Sina Čovječjega. U njegovoj viziji će kao glavna tema i ujedno ključ rješenja Izraelovih problema biti istaknuto pitanje obraćenja srca odnosno povratka Izraela svom Bogu. Izraelov povijesni hod je pokazao da su sva druga usmjerenja promašaj, iako to ispočetka ne mora odmah biti razvidno.

Povede ga u Jeruzalem…na vrh Hrama i reče mu: Ako si Sin Božji, baci se … (4,9)

Nakon što je Sotona Isusa pokušao navesti da za svoje mesijansko poslanje koristi ekonomiju (pretvaranje kamenja u kruh) i politiku (vlast nad kraljevstvima svijeta), u trećem pokušaju predlaže mu da sljedbenike poduhvatom na planu religije. Naime, u Isusovo vrijeme, kao i prije i poslije, bilo je mnogo onih koji su sebe proglasili Mesijom i to pokušali potvrditi skokom s jeruzalemskog hrama ili nekim drugim upečatljivim činom. Dakle, Sotona Isusa navodi nek’ i on uđe u ovo polje u koje su mnogi ušli, ali se nisu uspjeli dokazati. Jamačno, s obzirom da je Isus s neba proglašen Sinom Božjim (3,2) uspješno će skočiti i predstaviti se svomu narodu njegovim Mesijom. Kao dodatnu potkrjepu za svoje nagovaranja, navodi Ps 91,11-12 u kojemu se Božjemu Pomazaniku obećava anđeoska zaštita: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: Na rukama će te nositi             da se gdje nogom ne spotakneš o kamen. Ako se ovakva zaštita obećava onomu tko se uzda u Gospodina i zaufano prepušta njegovoj zaštiti, a fortiori je uživa Sin Božji koji se dolazi predstaviti Izraelovim Mesijom. Sotona je doveo u pitanje Isusov sinovski odnos s Bogom. Iz toga proizlazi da ondje gdje su mnogi podbacili i očitovali svoje šarlatanstvo, Isus može lako i na atraktivan način pokazati svoju autentičnost. Na prvi pogled, sve je u ovom prijedlogu na svom mjestu; autentični Mesija može se na brz i jednostavan način predstaviti svom narodu i pridobiti njegovu podršku. Međutim, Isus ne pristaje. Svoj sinovski odnos s Ocem ne smatra potrebnim potvrđivati životom obilježenim izvanrednim okolnostima koje će mu pogodovati. Naprotiv, kasniji razvoj događaja pokazat će da će čudesa činiti kao očitovanja blizine kraljevstva Božjega ili kao izraze pomoći čovjekovoj ugroženosti demonima, bolešću ili prirodnim silama. No, u svim drugim prilikama Isus će prihvaćati redovitost životnih (ne)prilika i neće tražiti način da izbjegne eventualne teškoće. Živjet će svoju ljudskost do kraja te u konkretnim situacijama, kakve god bile, osjećati i živjeti blizinu Božju.

Njegova odluka svoju punu važnost zadobiva ako pred očima imamo širi plan Evanđelja po Luki. U toj perspektivi Sotonini prijedlozi odnosno napastovanja nisu samo jednokratan događaj nego u sebi sažimaju glavne dvojbe koje će pratiti cjelokupno Isusovo mesijansko djelovanje u vidu očekivanja naroda i njegovih najbližih učenika. Ovaj njegov početni odlučan niječni odgovor – poradi konteksta – slikovito daje objašnjenje i najavljuje smjer kojeg će u takvim izazovima zauzimati. Umjesto da pažnja izraelskog naroda bude usmjerena na njegov korak koji se neće spotaknuti, odnosno na skok s hrama koji treba završiti sigurnim doskokom, pažnja treba ići u drugom smjeru. Naime, Ivan Krstitelj je, citirajući proroka Izaiju, pozvao narod na pažnju prema Isusovu putu, ali drugačije vrste: pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze (Lk 3,4). Umjesto anđela, Izrael treba pripremiti put Gospodinu – Sinu Božjemu! Kako? Plodovima dostojnim obraćenja (3,8). Dakle, narod treba pratiti put Sina Božjega, ali ne prateći spektakularan skok s hrama i način na koji bi mu asistirali anđeli, nego prateći svoju poziciju u odnosu na pristiglog Mesiju početi pripremati put ostvarenju njegova djela prvo u svom srcu obraćenjem a potom djelima dostojnim obraćenja. Da, u pitanju jest put Sina Božjega, ali ne kao spektakl nego kao projekt Izraelova obraćenja! Vidjeli smo da je Ivan Krstitelj pozvao na življenje ideala jubilejske godine, koja uprisutnjuje obrise kraljevstva Božjega (3,1-19). To je put Izraelova Mesije, za njega Izraelci trebaju poravnati staze kako bi se uprisutnilo spasenje Božje (3,6). Teološki gledano, opet je u pitanju čudo. Ali ne čudo koje su Izraelci priželjkivali promatrati na Mesiji nego čudo kao projekt u kojemu će aktivno sudjelovati slijedeći ga na njegovu putu. Umjesto da se čudo dogodi pored njih, treba se dogoditi u njima i potom preko njih treba mijenjati svijet oko njih. Gledano iz ove perspektive doista bi bilo premalo da Isus skoči s vrha hrama. To bi bio antiklimaks, djelo koje bi svakako imalo u sebi sjaja, ali bi oduzelo prostor za pravo čudo koje je svrha njegova poslanja. Ono će u sebi uključivati mnoga čuda – i ona koja su najavljena kao isključiva obilježja mesijanskog vremena – ali i čudo obraćenja izraelskog naroda te uprisutnjenje spasenja Božjega putem Crkve u svim narodima svijeta. Ako se stvari promatraju u toj perspektivi, Sotona Isusu predlaže zapravo jako malo: pravu svrhu i pravo čudo svog poslanja zamijeniti kratkotrajnim spektaklom ograničenog učinka. Iako je napast svoju snagu imala u tome što propituje Isusov sinovski odnos s Ocem, poradi svega što smo naveli ona se u Isusovim očima ipak pokazala plitkom kušnjom, poput one u koju su Izraelci upali kod Mase i Meribe (usp. Izl 17,1-7). Stoga Isus odgovara: ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega (Pnz 6,16; Lk 4,12).

Ako je evanđelist zabilježio da je ovim Sotona iscrpio sve kušnje (4,13), to znači da je Isus ovom prigodom svojim odlučnim stavom odbacio svaku mogućnost da ga se navede da ide po Sotoninim receptima, lakšim putem. Kad se bude približio u sljedećim prilikama, kako nam bilježi Luka, predlagat će puno više. „U samoći koju će Isus živjeti pred svoju muku, spremajući se na sukob s tminama (22,53), aktivno preko raznih sudionika (od Jude pa sve do vojnika pod križem), Isus će u punini otkriti svoju sinovsku poslušnost Ocu, bez traženja čuda u svoju korist, u krajnjem poniženju, živeći riječ Božju do kraja“ (G. Rossé). U suštini, Sotona će na sve načine predlagati neka ide protivno Božjoj viziji spasenja, protivno vodstvu Duha Svetoga. Isus odabire – umjesto slijeđenja Sotone – potvrditi svoje zajedništvo s Bogom. Zato će po završetku kušnji iz pustinje izići u snazi Duha  i u toj snazi započeti javno djelovanje (4,14).

***

Kroz povijest kršćanske recepcije ovoga teksta primjetne su dvije tendencije: liberali ga najradije ignoriraju a konzervativci spiritualiziraju (kao i mȁnu, hranu u pustinji, na koju se oslanja ovaj tekst). To su načini na koje izvještaju Svetog pisma bivaju odsječeni od svoje poruke i odstranjeni iz svijesti zajednice vjernika. Posljedica jest da kršćani ostaju oslabljeni pred izazovima svijeta i mitova imperija koji im nude drugačiju sliku života. Te su težnje bile na djelu već tijekom hoda Izraelaca prema Obećanoj zemlji. Stoga će ih Mojsije u Pnz 8,2 pozvati: sjeti se puta kojim te je Gospodin vodio kroz 40 godina u pustinji, kušajući te hoćeš li držati njegove zapovijedi!

Drama Izraelova odnosa bila je upravo u tome je li se „sjećao“ i temeljem „sjećanja“ držao Božje zapovijedi ili to nije činio. Danas često tumači pod „sjećanjem“ misle na način kako se ovi drevni tekstovi predstavljaju, kako ih se izlaže s obzirom na redoslijed u njihovu pripovijedanju i estetici. Za deuteronomističkog autora koji je pisao retke Ponovljenog zakona „sjećati se“ znači rekontekstualizirati Božju riječ u sadašnji trenutak, ništa manje od toga. Jer kada narod počinje „zaboravljati“, postaje poput pogana u svom okruženju koji su predodređeni za izumiranje (Pnz 8,19-20). Nama, koji prelazimo hod od jubilejske godine (Lev 25) prema godini milosti Gospodnje (Lk 4,18-19), posebno je značajno što u istom poglavlju Ponovljeni zakon navodi razorne posljedice nevršenja jubilejskih propisa:

„pošto se najedeš do sitosti, posagradiš lijepe kuće i u njima se nastaniš; kad ti se krupna i sitna stoka namnoži; kad se nakupiš srebra i zlata i kada sve tvoje uznapreduje, nemoj da se uznese srce tvoje i da zaboraviš Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva…koji te u pustinji hranio manom, nepoznatom tvojim ocima, da te ponizi i da te iskuša te da na kraju budeš sretan“ (Pnz 8,12-14.16).

S obzirom da Lukin izvještaj a napastovanju u pustinji slijedi neposredno nakon Isusova rodoslovlja (Lk 3,23-38), čitatelju sugerira kako je suština povijesti Izraelovih nevjera i lutanja zbijena u ovom arhetipskom tekstu. Stoga ne čudi da Isus svoju poziciju Sotoni argumentira citatima iz Ponovljenog zakona. Na mistični način Isus prolazi tragovima Izraelovih pokoljenja i vrši re-viziju njihovih tragičnih zastranjenja koja su ih vraćala nazad u ropstva, iz kojih ih je Gospodin želio osloboditi. Ako si Sin Božji – govori Sotona Isusu. On je svjestan svog identiteta i u skladu s njim određuje svoj put pa tako odgovara Isusu. Tu je točka u kojoj svaki Isusov učenik također mora sebi odgovoriti: prepoznajem li ja sebe u izvještaju o izlasku iz Egipta? Prepoznajemo li kao zajednica iz čega nas Gospodin izvodi, od čega nas oslobađa? Jesmo li mu odani i spremni odreći se robovanja ponudama kraljevstava ovoga svijeta (Lev 18,2-3) i nikad im se više ne vratiti (Pnz 17,16)? Znakovito je da svaka od tri napasti kojima Sotona ide na Isusa zapravo pripada temeljima zemaljskih imperija: ekonomija eksploatacije, politika dominacije i teološka presumpcija svemogućnosti. U tom pogledu ništa se nije promijenilo od Isusovih dana do danas. Kraljevstva ovoga svijeta obećavaju napredak, moć i prestiž, ali daju malo. Osim osnovnih elemenata, kruha, ruha i krova nad glavom, njihove ponude kod mnogih završe robovanjem poslu, zabavi, ideologijama, ispraznim nadmetanjima u podizanju standarda i mnogim drugim stremljenjima zbog kojih se na koncu gubi mir i radost življenja. Da, na ključno pitanje – jesam li Sin Božji – Isus je jasno odgovorio sada, kao što će to nastaviti tijekom cijelog svog javnog djelovanja. Njegov jasan stav stoga postaje otvoreno pitanje svakom njegovu učeniku: pripadam li Bogu koji izvodi svoj narod iz ropstva egipatskoga (Izl 3,10)?

***

Isusovo iskustvo u pustinji svakom vjerniku pokazuju da njegov hod prema ostvarenju godine milosti Gospodnje zahtijeva jasne stavove da bi ostao na putu Božjemu. Jer u kritičnim trenucima ili na kritičnim temama doći će prije ili kasnije do potrebe izbora. Iako se može činiti da nije lako izabrati jer su obje opcije dobre, često neće biti pravog izbora. Jer nije izbor izabirati između puta i stranputice. No, to nije uvijek sasvim očito. Najčešće se napast javlja kao izbor između dvije ljubavi.

Pretvori kamenje u kruh, čuo je Isus. Mi ćemo čuti: pretvori stvari u dobra potrošnje, podesi za trgovanje čak i kamenje, sve stavi u službu profita, kupi sve što možeš… Tko ne bi želio prilike iskoristiti na najbolji način? Napast je prava tek kad do najsitnijih detalja pogađa želje naše ljudske prirode, kada se čini da upravo na toj strani čujem najdublji zov mog bića.

Bih li mogao, nakon 40-dnevnog posta još uvijek ne poseći za kruhom, za čudom? Primjećujem li na svom putu odricanja koja su potrebna da bih mogao svoju sredinu hraniti životom darovanim Bogu i čovjeku?

Čuo je Isus: dat ću ti svu vlast, sve će biti tvoje… Moći, koja je opija i izbezumljuje kraljeve, lažne mesije i nove proroke, stavljena je pred Krista kao najveći od svih snova. Što se sve ne daje za moć pa makar trajala samo dan ili dva?

Mogu li s Isusom ne željeti vlast ni nad kim? On je pristao na nemoć da bi na našoj zemlji posijao sjeme svoga Kraljevstva. Mogu li prihvatiti novu moć kojoj nas je poučio: ne pokleknuti ni pred kim, ali ipak biti sluga svima?

Baci se dolje, Isuse, nosit će te anđeli – pa ti si Sin Božji! Daj nam boga jačeg od prirodnih zakona, koji je jamac protiv životnih nedaća, koji izbavlja iz svakog problema, koji oslobađa napora napredovanja korak po korak… Daj boga koji sve nosi samo pritiskom na tipku naših želja.

Imam li vjere da s Isusom umjesto na snagu anđela oslanjam na snagu ‘riječi Božje koja djeluje u onima koji vjeruju’ (1 Sol 2,13)? Vjerujem li da je umjesto u hipu čuda, veća moć pohranjena u riječi Pisma koja može svako vrijeme ispuniti djelatnom Božjom prisutnošću? Jesam li spreman s Isusom kročiti njegovim koracima prema proglasu „godine milosti Gospodnje“?