Za one koji su spremni ostaviti se svojih rješenja i dopustiti da Bog u njihovu životu stvarno bude Bog, njima Isus izgovara blaženstva.

Blaženstva nisu ljudska mudrost, nisu argumenti koje će prihvatiti ljudska logika.

Ona su dar Božji. Njegova su tajna, tajna Božje sreće kako je On vidi.

Ljudi traže sreću. Traže je svi na istim mjestima u istim stvarima. I vide da je drugi prije njih nisu tu pronašli pa ipak je uporno traže na istim mjestima. Nije im to postalo čudno, nisu se zapitali postoje li druge mogućnosti.

Isus svoje naviještanje Evanđelja ne počinje s „morate“, „dužni ste ovo ili ono“. Poziva na radost, na blaženstvo. Dođite i bit ćete blaženi!

To je moguće jer je došlo kraljevstvo Božje. Puni domašaj blaženstava ostvarit će se u punini Kraljevstva.

Međutim, već i sada je moguće iskusiti njihova dobra.

Isus ih je živio. I Njegovi učenici su ih počeli živjeti kad su se ostavili svojih ideja o sreći i dopustili da ih povede iz logike ovoga u logiku Božjeg svijeta.

Učenici su mu se približili. Pristupaju čuti ovu riječ. Naša riječ blaženstvo dolazi od hebr. ašur, korak; ašar, ići naprijed, napredovati.

To znači da istinu blaženstava mogu doživjeti samo oni koji idu naprijed. Koji napreduju. Koji su sve dali na svoje obraćenje pa izlaze iz svojih okvira i idu kamo ih zove Bog. Napreduju s Njim, prema Njemu.

Blago siromašnima – a to su svi opisani u blaženstvima. Kako može biti blago svima kojima nešto nedostaje, bilo da nedostaje u duhu, veselju, moći, u hrani i piću… Kako njima može biti blago?

Isusove riječi ne govore o onome što mi mislimo o nedostatku ove ili one vrste koji se spominju u blaženstvima.

On govori o onome što ne znamo i tek možemo otkriti ako se otvorimo.

I mi prilazimo toj Božjoj novini. Spremamo se ići naprijed prema Njemu.

Živjeti blaženstva znači biti dovoljno odrješit, dovoljno slobodan i dovoljno nezadovoljan uobičajenim načinom života. To je za ljude koji žele više, koji slute da se život ne može svesti samo na rad, odmor, jelo i piće, na druženja koja idu uvijek isto i poslije kojih se osjeća uvijek isto ili čak nešto lošije nego prošli puta.

Zato blaženstva nisu nešto o čemu treba razmišljati. To je uzaludno jer mi ih ne možemo razumjeti.

Ne možemo ih razumjeti sve dok im prilazimo iz našeg starog, običnog života. Njihovu istinu se doživi kad se otisnemo iz ovog u Božji svijet…kad napustimo duh ovoga svijeta i počnemo misliti i živjeti u duhu Božjeg svijeta.

Tek onaj tko učini temeljiti zaokret i sve dade da uđe u Božji svijet, osjetit će koliko su blaženstva istinita. Zapravo, ona bi trebala biti stvarnost svakog kršćanina. Isus je tako razmišljao. Zato su blaženstva među prvim riječima koje je uputio svojim učenicima.

Jer za Njega biti kršćanin znači sve uložiti da idem putem svetosti, a to je život obilježen radošću i blaženstvima. Tek onaj tko ide tim putem može razumjeti blaženstva. Inače ne. Inače se ne može razumjeti ni Radosnu vijest, Evanđelje.

Njih ne treba tumačiti. Isus ih izgovara ne kao predavanje nego kao poziv. Blaženstva nisu tu da se razumiju nego da se žive.

Onoga tko o njima razmišlja ona pitaju:

• jesi li spreman biti siromašan duhom pred riječi Božjom;
• jesi li spreman ići za njom iako ti se glavom vrzmaju bolje ideje?

• jesam li spreman poradi toga što idem kamo me Bog zove ostati bez nekog užitka i neke radosti koju svijet inače ima?

• mogu li sebi reći: nek drugi pokazuju mišiće, nek lome silom – ja kroz život neću ići tako, ići ću kako me Bog uči?

• jesam li gladan i žedan pravednosti i onda kad to znači da će mi se nešto oduzeti, kad je pravedno da se nečeg odreknem i predam to drugome?

• nastojim li prema svemu oko sebe biti milosrdan – nek sve živi i cvjeta – onako kakav je i Bog prema meni?

• mogu li pametovanjima ovoga svijeta reći NE i pogled svoga duha bistriti riječju Božjom, u molitvi kad mi Gospodin progovara?

• jesam li uvjeren da je najveće blago ovdje na zemlji mir? Smatram li da je miran san svake bebe, starice, bolesnika i trudnice vrjedniji od raznih historijskih prava i strateških interesa zbog kojihe se pokreću ratovi? Je li i za mene obrisati jednu suzu vrjednije od bilo kojeg osvajačkog poduhvata?

• koliko spremno podnosim teškoće i nepravde da bih bio vjeran Bogu? Je li u meni jača tuga zbog trpljenja ili radost zbog vjernosti Bogu?

Ako sam spreman usprkos svemu ići prema Bogu, onda sam na pragu Božjega svijeta.

Onomu tko prelomi i uđe, blaženstva o kojima govori Isus postaju stvarnost.

Onoga tko se Bogu približi svim srcem ne mogu zaobići Njegova dobra. Ne može čovjek doći bliže Gospodinu, a da ga ne obaviju i ne prožmu božanski mir i blagoslov.

I još ima jedna stvar koju se obično ne spominje kad se govori o blaženstvima. A mora se reći.

Blaženstva ne dolaze uvijek i jedino od Boga. Ona dolaze i od ljudi, od braće i sestara.

Isus nije svoje Evanđelje nama ostavio za pojedinačnu i privatnu uporabu. Nije slučajno ili bez važnog razloga osnovao zajednicu – Crkvu.

Tu se donose dobra duše i tijela, tu se ona dijele.

U Djelima apostolskim lijepo stoji da su prvi kršćani bili jedno srce i jedna duša. To možemo biti i danas. Što smo bliže Bogu, bit ćemo bliže i jedni drugima.

Tu u pruženoj ruci, pruženoj prilici, primljenu oproštenju – tu čovjek takođe počinje rasti iznutra. Tu ga obavijaju svjetlo i blagoslov Božji. Također i tu će uploviti u blaženstva o kojima Isus govori.

Ako stojimo daleko jedni od drugih, ako izbjegavamo jedni druge, udaljavamo se na neke nedostižne daljine – što činimo od Tijela Kristova? Razdiremo ga, zar ne? To znači da smo se zatvorili Duhu Svetomu koji želi oživjeti Tijelo Kristovo. Tada nema ni blagoslova ni blaženstva.

Veliki su i divni darovi koje je pripravio Bog onima koji ga ljube. Jer misli na nas, jer nas voli.

Bog nije ideja, nije znanstveni problem kojeg se može riješiti razmišljanjem, ni ljudskom ni umjetnom inteligencijom.

On je osoba, On je život. I zato mu se možemo približiti samo kao osobi. Svojim životom. Htijenjem. Ljubavlju. Vjernošću.

To je jedini način da uđemo u blaženstva.