Nakon što je pobijedio Sotonu u pustinji (Mt 4,1-11), Isus ulazi u Galileju pogansku. Ulazi među narod koji je u tmini hodio. Tmina nema moći nad onim koji đavolskim napastovanjima može reći: ne! Nastanivši se u Kafarnaumu, ondje počinje naviještati da im se približio novi svijet, do njih je došla sila drugoga kralja: obratite se, približilo se kraljevsko nebesko!

Isus susreće i poziva svojih prvih četvoricu učenika, Petra i Andriju, Jakova i Ivana.

Ulazi u njihove živote nečuvenom slobodom i suverenim zahtjevom: ostaviti sve i krenuti za Njim! Njihovu srcu, njihovoj slobodi govori On u svojoj suverenoj slobodi kojom donosi Kraljevstvo. I za koje odabire prvo njih.

Osjećaju da kroz tu jednostavnost progovara uzvišeni poziv na nešto novo, na ono što su iščekivala pokoljenja njihovih predaka. Ono je sad tu, blizu. Pri ruci. Jednostavnost i skromnost Isusova nastupa nije mogla sakriti snagu i veličinu koja im se u Njemu približila.

Oči vjerojatno nisu imale puno što vidjeti, niti uši što puno čuti. Jednostavne su to riječi: hajde za mnom…

Hoće ostavit će sve i krenuti…

„Netko bi mogao pomisliti: pa što su ostavili ti siromašni ribari da bi išli za Gospodinom kad ništa nisu ni imali? O, predraga braćo, mnogo je ostavio onaj tko nije ništa pridržao za sebe; ostavio je mnogo onaj tko – premda napušta malo – zapravo je ostavio sve (…) Kraljevstvo Božje, iako nadilazi svako vrednovanje, u stvarnosti košta onoliko koliko netko ima“ (sv. Grgur Veliki). Jer ono traži sve.

Prvi učenici ostavljaju stari život da bi primili novi.

I dalje će biti ribari, ali ne ipak kao ranije: od sada će biti ribari ljudi.

Kraljevstvo nebesko u njihov život ulazi kao prekid između njihove prošlosti i budućnosti. Do sada su mreže bacali stalno na isti način, od jutra do večeri, od večeri do jutra, živjeli u svijetu koji je po svojoj mjeri. Ubuduće će bacati mreže kao ribari ljudi, u novom svijetu koji je bez mjere jer to je po Božjoj mjeri.

Prolazi Isus i putevima naših života. Ide obalama naših samoća, punih ljudi ugašenih, spuštenih pogleda. Vidi trud, napore, žalosti i dosade naših svakodnevica.

„Hajde za mnom…obratite se…!

Zašto? Zato da bi Bog mogao kraljevati u meni.

Da u meni i mom životu Bog bude Bog a ne samo neka ideja, slutnja ili servis kad negdje nešto zaškripi.

A Bog u nama najčešće ne vlada. Tko vlada?

U nama, u našem životu vlada onaj ili ono tko ili što nas zaokuplja.

Onaj ili ono kome, čemu pridajemo najveću važnost.

Tko je uzrok naših briga, naših ambicija…

Često su to ljudi. Oni imaju veliku moć nada mnom.

Za neke ljude brinem i sve bih im dao.

Do nekih mi je stalo pa se za njih borim.

Od nekih se branim.

Neki vrše na mene ovaj ili onaj izravni utjecaj; neki me dižu a od nekih trpim.

Mnome vladaju stvari koje nemam a silno ih želim.

Stvari koje imam i moram o njima brinuti.

Mnome vlada društvo, politika, mediji, zabava…

Kad pogledam svoje dane i koliko mi vremena, energije uzmu nabrojane stvari, shvaćam – meni za Boga ostaje malo vremena i malo energije. Premalo.

Zato obratiti se znači postati ovoga svjestan. Pratiti što se zbiva, tko ili što sve mnome vlada i ne da mi da Bogu posvetim više sebe i svoga života negoli ranije.

Ali na drugoj strani…

Obratiti se ne znači ako se sada osjećam loše, početi usiljeno misliti da se po svaku cijenu moram osjećati dobro.

Obratiti se ne znači zamijeniti kraljevstvo nebesko za neka njegova dobra.

Kako?

Ako se netko obrati, to će donekle pomoći ako je do sada živio bez cilja.

Ako je do sada patio od usamljenosti, obraćenjem i ulaskom u crkvu upoznat će nove ljude.

Ako je patio od anksioznosti ili osjećaja krivice, obraćenje će steći nešto mira i čistu savjest.

Tko se obrati, dobit će jasnije ideje, izgrađivat će moralne vrijednosti ako ih do sada nije imao…

Ali…

To su samo posljedice do kojih može doći kad se netko obrati.

Ali to još nije Evanđelje. To nije obraćenje.

Što je, dakle, obraćenje?

Obraćenje nije ono što mi isplaniramo. Ono što smo mi sebi odredili, isprogramirali.

Obraćenje je prihvaćanje onoga što će Bog odrediti ako mu se prepustimo, kad Mu konačno dopustimo da bude Bog u našem životu!

Kad Isus kaže „obratite se“, ne poziva nas da grozničavo razradimo plan kako postati bolji ljudi. Nećemo ući u kraljevstvo nebesko jer smo se popravili.

U Kraljevstvo ćemo ući kad se izručimo Bogu.

Kad mu dopustimo da bude sve u svemu (1 Kor 15,28) – da bude moje SVE!

To će biti kad počnemo slijediti Njegovu riječ, vršiti Njegovu volju ne znajući što će kasnije zbog toga biti…kamo će nas to odvesti.

Obratili smo se kad konačno On postaje vođa puta i kad više kontrola nije u našim rukama.

Sve dok mi doziramo stvari, nismo Njemu prišli. Nismo se izručili.

On još nije naš vođa – nismo Mu još dali da bude naš Bog. On je još uvijek samo jedna od naših ideja. Nismo se obratili.

Evanđelje ovdje nas želi upozoriti na nešto.

Isus prolazi kroz Galileju. Kasnije će Petar reći: „Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao” (Dj 10,38).

Ono što ima, Sin Božji dijeli svima. Svima koji žele primiti. „Ti si radost umnožio, uvećao veselje“ – vidio je davno u duhu prorok Izaija (Iz 9,2).

Tu su učenici, a tu je na drugoj i razdragano mnoštvo.

Učenici često neće shvaćati stvari, trudit će se…ustajati i padati.

Mnoštvo izgleda bolje od učenika Ono slavi Isusa. Oni Mu se dive, zaneseni su Njegovom riječju i djelima. No, kad priča stigne kraju, ima se što vidjeti.

Učenici će još jednom pasti u neshvaćanju i nevjeri – razbježat će se. A mnoštvo, do jučer razdragano, vikat će: raspni ga, raspni!

Kasnije, kad se stvari slegnu, učenici – koji nisu bili zaneseni i nisu Isusa bučno slavili i divili Mu se – ipak će napraviti korak naprijed. Uskoro će biti u stanju ići za Isusom pa i kroz sve nevolje, sve do križa. Postat će dostojni svog Gospodina.

Ovi što su se divili i slavili – ne. Većina njih neće nikad uzeti svoga križa. Zašto? Oni su za Isusom išli jer su se nadali da će ih osloboditi od križeva.

Cijelo vrijeme su Isusa pravili po svome. Niti su čuli što im govori, nit će Mu dopustiti da bude njihov vođa. Dobri pastir!

Sve njih i nas Isus zato poziva: obratite se!

Obratiti se Bogu tako da dopustim da On vodi, pokazuje put, umnaža kruh i veselje.

Moći ću ako budem imao vjere, kao zrno…ono najmanje, gorušićino. Vjere da je Bog dobar i da Mu se isplati vjerovati. Izručiti se Njemu u potpunom povjerenju.

Zar ne da bi bilo ružno kad ne bih smatrao da je Bog dobar i da mu se može vjerovati? Kako slaviti takvog Boga?

A ako Ga slavim, onda je On dostojan da mu se potpuno izručim, zar ne?