Drugi ključni moment: preobraziteljska narav Božje riječi

Drugi ključni moment u korištenju Božje riječi koji će učiniti plodonosnim i vršenje svećeničke službe i djelovanje cijele Crkve jest uvažavanje i korištenje njezina preobraziteljskog potencijala. Ako članovi Crkve poštuju dostojanstvo Pisma i spremni su ga koristiti tako da mu se izručuju – kao što smo vidjeli u prethodnom odjeljku – to zapravo znači da su spremni slijediti poticaje i smjerokaze Božje riječi. Ona ima mnoštvo osobina koje ovdje zbog ograničenosti prostora ne možemo navoditi i obrazlagati.

Ograničit ćemo se samo na njegovu jednu, ali iznimnu osobinu: ono je preobraziteljske naravi. Naime, vizija Božjeg iscjeliteljskog djelovanja na sve stvorenje, zasvjedočena u Svetom pismu, stavlja u pitanje svijet kakav je sada i teži preobraziti ga u svijet u kojem će se pravednost i mir zagrliti (Ps 85,10). Stoga je i Sveto pismo, kao i Krist i evanđelje, djelotvorna snaga Božja za spasenje, ozdravljenje i obnovu svekolikog Božjeg stvorenja.

To se očitovalo već u stvaranju svijeta – Bog mijenja kaos u kozmos time što svjetlom suzbija tamu i uređuje preduvjete za pojavu života na do tada pustoj i praznoj zemlji (usp.: Post 1,2-19); nakon što je ustanovio da je zemlja iskvarena (6,11), mijenja situaciju tako što uzima Nou kako bi od njega načinio novo čoječanstvo (usp.: 6,11-21). U krilu obnovljenog čovječanstva Gospodin ponovno zahvaća i mijenja situaciju odabirom Abrahama iz kojega će podići sebi narod (usp.: 12,1-3). Nakon izlaska iz Egipta primanjem i vršenjem Riječi Hebrejci postaju narod Božji (usp.: Izl 19,3 – 20,10) i stoga protagonisti povijesnospasenjskih procesa u svojstvu privilegiranog sredstva Božjeg zahvaćanja u tijek svjetskih zbivanja (usp.: Ps 147,19-20). U cjelini uzevši, Božja riječ, kojom je sve stvoreno (usp.: Post 1,1-13; Ps 33,9; 147,15-18; Job 38,8-11; Sir 39,17), pokreće Božji naum s čovječanstvom i upravlja ga u krizama.  Motiv preobrazbe posebno je naglašen u Isusovu prvom nastupu, kako nas izvješćuju sinoptici Marko i Matej. Blizina kraljevstva, koje predstavlja novinu u odnosu na povijesni tijek našega svijeta, iziskuje promjenu: približilo se kraljevstvo – obratite se i vjerujte evanđelju (Mk 1,15; Mt 4,17). Njegova blizina očituje se promjenama koje Isus unosi u živote ljudi: mijenja njihov odnos s Bogom, prema samima sebi i prema drugima, mijenja njihovo zdravstveno i socioekonomsko stanje te priprema veliku novinu – od proroka najavljenu eru Duha Svetoga.

Ako se na trenutak vratimo na temu iz prethodnog odlomka i postavimo pitanje kako osloboditi snagu pohranjenu u riječi Pisma, govor o preobraziteljskoj snazi koju one posjeduju daje naslutiti odgovor. Riječ Božja u sebi nosi i snagu i vodi u preobrazbu – na njezinu slušatelju jest da je slijedi i s povjerenjem joj se izruči. Howard – LeNoir u nekoliko riječi oslikavaju kritični moment pri čitanju riječi Božje: ako je Pismo zaista očitovanje Božje moći koja djeluje u pravcu ozdravljenja i izmirenja svekolikog stvorenja, tada osnovno hermeneutsko pitanje što znači ovaj tekst? mora pratiti i sljedeće: Što ovaj tekst čini/želi činiti preko mene/nas? Iako se može čitati kao umjetnost, informacija, povijest itd., biblijski tekst uvijek ima težnju čitatelja uključiti u radnju koju iznosi tako da se u povratku pita: Gdje je moje mjesto u ovom tekstu? Gdje se u mojem svijetu odvijaju ova/ovakva zbivanja? Tko je u mojem svijetu aramejski lutalac,  a tko egipatski zlostavljač? Jesam li potomak aramejskog lutaoca koji je sišao u Egipat i kojega su ondje zlostavljali ili sam onaj koji Aramejce zlostavlja i od kojega tek trebaju biti oslobođeni (usp.: Pnz 26,1-15)? Dakle, plodonosno čitanje Pisma, ono koje će doprinijeti oslobađanju njegove snage spasenja i voditi u preobrazbu, iziskuje da čitatelj premisli i uskladi svoj povijesni trenutak s onim što poručuje Pismo. To zapravo znači transformirati svoje misli i djelovanje u skladu s vrijednostima biblijske vizije – postajati novo stvorenje (Gal 6,15, 2 Kor 5,17)! Tu počinje obraćenje, tj. promjena uma potrebna pred blizinom kraljevstva koje zahtijeva Isus. Tako voljan i pripravan čitatelj ulazi u veliku promjenu stvarnosti u kojoj Gospodin sve čini novo (Otk 21,5). Naravno, svećenik koji to prakticira nastojat će i svoje vjernike uvesti u ovakvu dinamiku čitanja Božje riječi.

Osim što se čitatelj Božje riječi ovakvim stavom usklađuje s njezinom nutarnjom dinamikom te izručuje njezinoj snazi i vodstvu, praktična posljedica ovakva životnog usmjerenja jest egzistencijalna promjena koja će nastupiti. Ona mijenja čitateljev život, život zajednice čitatelja, ali ih izdvaja u odnosu na okolinu. Ponekada su takve promjene od okoline dobro prihvaćene, ali neće biti uvijek. Proročka literatura jedna je od najdužih svetopisamskih sekcija i u njoj je jasno razvidan ovaj mehanizam. Proroci su riječ Božju tumačili i primjenjivali na situaciju u kojoj su živjeli. No, u isto vrijeme svojom porukom su predstavljali prijetnju onim dijelovima društva koji imaju političku, ekonomsku i religijsku moć. Izlagali su protivljenju sebe i svoje živote jer su stavljali u pitanje ustaljene standarde društva u kojemu su živjeli i svoje slušateljstvo suočavali s nužnošću odluke koja mora imati zadovoljavajuću moralnu kvalitetu da bi bila na tragu žive Božje riječi koju su donosili.

Transformirajuće djelovanje Svetoga pisma obilježilo je povijest naroda Božjega kako starozavjetnoga, tako i novozavjetnoga. Ova preobraziteljska i inovativna snaga Biblije, očitovana na filozofsko-teološkoj razini npr. u Filonu Aleksandrijskom, nastavit će se i u nepreglednom nizu njezinih kršćanskih čitatelja sve do naših dana. Sveto pismo imalo je ključnu ulogu u nastanku Crkve: Isusovi učenici su tako u njemu prepoznali Boga, Očeva Sina, i to u procesu nerazdvojno vezanom s novim shvaćanjem židovskog Pisma. Duhovna snaga Svetog pisma, očitovana u samom korijenu nastanka Crkve, ostaje njezinom trajnom baštinom kroz stoljeća i postaje nutarnji, nevidljiv motor mijena i razvoja života, institucija i društva koje Crkva oblikuje. Razlog je tomu što je riječ Svetog pisma omogućila novo samoshvaćanje pojedinca i zajednice koja je čita, nadahnula izgradnju novih sakralnih i društvenih formacija u cilju uprisutnjenja vrijednosti kraljevstva Božjega. Nadahnuti Isusovim misijskim nalogom (usp.: Mt 28,19), navjestitelji evanđelja obišli su tadašnji svijet i doprinijeli da rijeke obraćenika po katekumenatu i krštenju u Crkvi pronađu novi tip društveno-ekonomske formacije koja se brzo širila Rimskim Carstvom, pronosila dašak novoga svijeta. Sv. Augustin će, stoga, slaviti Državu Božju nadahnutu riječju Pisma.

Poziv kojim Bog čovjeka oslovljava i doziva u Pismu (grč. kaleō, zvati, dozivati) jest temelj identiteta Crkve (grč. ekklēsia, saziv). Crkva jest ono što treba biti ako predstavlja zajednicu onih koji se odazivaju riječi Božjeg dozivanja. Ako je „slušajuća zajednica vjere“, Crkva je u prilici iskusiti snagu Božje riječi i doprinijeti njezinu oslobađanju – neka ide preko vidljivih i nevidljivih granica.  Ovu jednostavnu teološku misao potvrđuje povijesni hod jer on je pokazao da Crkva sudjeluje u Božjem otkupiteljskom djelu u mjeri u kojoj prihvaća radikalnost i bogatstvo biblijske vizije Božje volje. 

Temeljem rečenoga proizlazi zaključak: ako su kršćani nekoć mogli mijenjati lice zemlje i društva u kojemu žive, onda nema razloga da to ne bi mogli i danas. Čak i pred prijetnjom progona, apostolski prvaci držali su se onoga da se više treba pokoravati Bogu nego ljudima (usp.: Dj 4,19; 5,29) kako ne bi napustili preobraziteljsku snagu riječi Božjeg naloga. Stoga kada govorimo o upotrebi Pisma koja će uroditi plodnim životom svećenika i općenito Crkve, ne možemo se ograničiti samo na pitanje korektnog čitanja ili na insistiranje na što vjerojatnijoj verziji njegova tumačenja itd. To je osnovni zadatak biblijske znanosti i ona će uvijek neumorno tragati za što vjerodostojnijim tumačenjem. Međutim, za plodnost života temeljenog na čitanju Pisma ključan je stav prema njemu, docibilnost njegovoj istini i preobraziteljskim poticajima. Osnovno pitanje koje nameće njegova transformativna narav jest: Gdje je dohodišna točka? Umjesto da se zadovoljimo retorički efektnim propovijedima o kojima će se pričati, možda čak vaditi i maramice za brisanje suza, treba ići dalje – treba stići k promjeni stvarnosti koja nas okružuje. Jer sve ispod novog samoshvaćanja i promjene stvarnosti nadahnute riječju Božjom zapravo nije dovoljno. Ostaje ispod razine otvaranja i prihvaćanja kraljevstva. Jer – treba se obratiti i vjerovati evanđelju (Mk 1,15). Mogli bismo ovako postaviti naš hermeneutski model:

Sveto pismo → novo samoshvaćanje → prioriteti → akcija → promjena stanja.

Dakle, Sveto pismo Crkvi nije dano samo za potkrepljivanje teoloških istina i tradicionalnih vrijednosti. Ono što je narod Božji Staroga i Novoga zavjeta, vođen božanskim nadahnućem i životnim iskustvom, spoznao istinitim, dobro je i dragocjeno. Ostaje baštinom za koju treba zahvaljivati Bogu i iz koje se uvijek može učiti. Međutim, ne može se ostati samo na tome. Jer Duh ni u naše dane ne prestaje uvoditi u svu istinu (Iv 16,13). Dosadašnji povijesni hod naroda Božjega nije iscrpio svu objavu koju donosi Pismo. I za današnji povijesni trenutak ono ima Božju riječ. Naime, Papinska biblijska komisija „u svojemu Dokumentu iz 1993. godine ukazuje na trajnu važnost Biblije za život Crkve:

„Zajedno sa živom Predajom … Biblija je privilegirano sredstvo koje Bog koristi u naše vrijeme da oblikuje i potakne rast Crkve kao naroda Božjega“ (EB 1478; str. 122)“.

Crkva, jer je stup i uporište istine (usp.: 1 Tim 3,15), treba pod vodstvom Duha Svetoga osvijetliti nove dubine Božje riječi. To je specifična zadaća poslužitelja Riječi u Crkvi koji se trebaju potruditi da ona zazvuči novim tonom kako bi članovi crkvene zajednice mogli obnoviti svoju vjeru i proširiti njezine vidike. Zahvaljujući njihovu glasu, riječ Božja će postati oštar dvosjekli mač koji razlučuje misli srca i u ovom vremenu te daje priliku za rast njihove velikodušnosti i djelatne ljubavi.

Imajući pred očima snagu i slabost riječi Božje (čime smo i počeli ovaj odjeljak), od najveće je važnosti trajno posvješćivati moć i odgovornost crkvene zajednice koja svojim stavom i djelovanjem može oslobađati snagu Pisma i tako ići prema ispunjavanju svojega poslanja ili može Pismo zanemariti gušeći snagu i preobraziteljsku narav riječi Božje te ometajući plan koji Gospodin ima sa svojim narodom.

U otvorenosti tragati za nadahnućem Pisma, vjerujući da ono ima putokaz i za današnji povijesni trenutak te ga spremno slijediti, znači imati ispravan stav prema Svetom pismu. S druge strane, ne vjerovati u to, okrenuti se nekim drugim idejama, konceptima ili kompromisima, značilo bi zanemariti svjetlo i snagu riječi Božje upisanu u Pismo; naravno to bi imalo i snažne reperkusije na planu vjere – ne vjerovati da Bog stoji iza svoje riječi i djelatno je spreman pomagati u naporima njezina ostvarenja. Ovaj moment je krucijalan jer ovakav stav može biti znak duboke krize vjere.