„Zvijezde se tad najljepše sjaj razli na kraj sanjarski taj.

Zlatom je sav posula put, štalu i tih s jaslama kut…

„…Znali su svi, travka i cvijet: Rodi se brat skroman i svet.“

Sveta božićna noć!

Čudesna noć. Pravi je raj za djecu. Njihove oči, uši imaju što vidjeti, upijati. Njihova srca noćas uzimaju ono što će ponijeti za čitav život. Blago njima! Kad ih gledam kako se čude, kako se dive moram reći da im zavidim. Jer njihova srca u tom čuđenju dišu punim plućima! Žive puninu života. Jer naše je srce stvoreno za čuđenje, za divljenje. Ono tada živi i raste.

A mi odrasli, što s nama? I mi isto tako – i našem srcu treba čudo. I naše srce sahne bez divljenja.

Pa ne možemo se diviti kao djeca – čujete li u sebi taj glas? Djeca misle da je sjaj ove noći stvaran, da je cio život takav. A mi odrasli znamo da je život nešto drugo, zar ne?

E, tu je naš problem. On počinje s onim što znamo, a zapravo mislimo da znamo. Činjenica da smo izgubili nit s čudima Božjim i da je nestalo divljenja iz naših srca, govori da nešto s našim znanjem ipak nije u redu.

Evanđelist Luka kad govori o istim stvarima o kojima i drugi evanđelisti, uvijek izbjegava oštre izraze. Uvijek je elegantan, profinjen u izričaju. Trudi se kršćanstvo prikazati lijepom religijom. Humanijom od drugih. Toliko pozitivnom da se Rimsko carstvo njega ne treba bojati niti progoniti kršćane…

Ali…

Iako je glavna osoba u Carstvu rimski car, koji je za sebe tvrdio da je sin božji i svi su ga tako slavili, evanđelist Luka će ipak reći: sorry, momci, ne! August je samo rimski car, ali Sin Božji rađa se ove noći u Betlehemu! Koliko god bio obazriv i učtiv, Luka ne može drugačije. Pa makar time upro prst u oko rimskom čitatelju. Tako je, tu se ništa ne može mijenjati. Najveća osoba u Carstvu nije car, nego mali Sin Božji koji se rodio ove noći!

I tu počinju čuda Božja. Odlučio je živjeti kao čovjek. Još i više: roditi se i biti mala beba! I još više: za razliku od rimskog cara, pravi Sin Božji nije se rodio u carskom dvorcu, nema oko sebe luksuza. Rodio se kao mali beskućnik. Njegovi roditelji Marija i Josip nemaju kamo s njim nego u staju, staviti ga među stoku – u jasle.

Bog je ušao u našu svakodnevicu. Postao je dio naše običnosti. Još i niže: Njegov Sin sada leži u staji, Božja majka Marija takođe leži među marvom. Bog je ušao i ispod razine naše svakodnevice, krči svoj put k njezinu dnu.

Djeca se dive malom Bogu u jaslicama, na „slamici oštroj“… A mi odrasli se prestajemo diviti, gubimo nit kad čujemo da Bog postaje dio naše svakodnevice – obični Bog! Zašto ne reći do kraja: preobični Bog. Toliko običan i stopljen s našom svakodnevicom da nam to više ne predstavlja izazov. Da se barem rodio kao superstar da se za njim propinjemo kao za zvijezdama estrade, ali ovako – pa kako Ga tražiti u svakodnevici iz koje zapravo želimo pobjeći? Gde je tu čudo, čemu se diviti? Tu srce odrasla čovjeka počinje sahnuti. Nije mu to lako priznati, ali zato će tražiti smisao, izlaz…zato će biti potrebni razni bijegovi, izleti u ovo ili ono…

Sin Božji u našoj običnosti, čak i ispod razine prosječnosti, ipak nam govori o čudu. Za njega nije ništa posebno carski dvor, supersila, estrada i njezini superstarovi. Za njega je vrijednost život (D. Bock)! Svaki život – pa i ovaj koji kreće od slamice i stajice – ima neobičnu, čudesnu vrijednost! I zato je sasvim dobar za Sina Božjega. Običnost i jednostavnost ima čudesnu, božansku moć.

Sveto pismo Staroga zavjeta donosi nam u knjizi Propovjednikovoj primjer kralja, najmudrijeg među ljudima, koji je išao upravo tim putem. Nakon svega što je probao i iskusio – a mogao je više nego itko u svom narodu i u njihovoj regiji, zaključio je: uživati u Božjim darovima kruha i rada, u ljudima koji te okružuju – to je vrh! Sve drugo je ispraznost.

(u zagradi: Bog je nakon odmah nakon Stvaranja krenuo razgovarati s ljudima, s Noom je sklopio savez, Mojsiju je rekao da želi stanovati među Izraelcima, David mu je napravio Dom da u njemu trajno prebiva. No, Bogu to nije bilo dovoljno. Želi postati čovjek – evo ga, sad je beba u betlehemskoj staji. Ali to je samo prolazna postaja…uskoro će po svom Duhu ući svako srce koje Ga želi primiti, koje se želi Njime preporoditi. Tu je vrh Novoga zavjeta)

Zato se nije slučajno dogodilo da je jedini vidljivi sjaj što ga je oko moglo vidjeti i uho čuti u svetoj noći bilo javljanje anđela pastirima. Ti, opet obični, jednostavni i priprosti ljudi, jedini su dobili čaroliju božićne noći. Zašto samo oni? Jer i oni su maleni, kao i toliki maleni ovoga svijeta koji dječjim srcem gledaju u jaslice Sina Božjeg. Njihovu srcu, djetinjstvu vjere koja u njima počinje kucati, dan je božićni dar vidjeti i čuti. To im je prvi kruh s neba od kojega će živjeti njihova vjera. Neka krenu…nek’ nose i šire ono što su vidjeli, čuli, iskusili.

I neće biti samo za njih. Bit će to i za Mariju i za Josipa. Oni nisu vidjeli ništa čudesno. Njihove oči vide samo običnost. Zapravo, ono što žive – jer dospjeli su do staje i slame! – ide i ispod prosjeka običnosti, svakodnevice.

No, njihova srca već su ranije započela hod vjere s Bogom. Divit će se tu na slami što se to priča o njihovu čedu! Pao si ispod prosjeka običnog Izraelca a diviš se! Što je to? To je čudo! To je snaga vjere kojom je Marijino srce prebiralo sve ove događaje.

Nitko drugi osim pastira nije u betlehemskoj staji i na njezinoj slami uočio ništa posebno. Ne bi ni pastiri mogli da nije bilo dara s neba. I njima bi Bog ostao skriven u običnosti svakodnevice rađanja i umiranja, gajenja stoke, migracija stanovništva…

I dok djeca – i ovi nježne dobi a i oni maleni u vjeri – širom šire oči i upijaju sjaj, svaku iskru ove čudesne božićne noći, mi odrasli ćemo i ove godine s Marijom i Josipom Sina Božjega tražiti u velikim i ugodnim, ali i u malim i tegobnim iskustvima naše svakodnevice.

Ova noć će nas sjećati da smo i mi nekoć, kao ovi maleni i kao pastiri, slušali anđeoske glasove i uživali u sjaju s neba. I mi smo poslani kao i oni poći svojoj svakodnevici i ondje tražiti Prisutnoga. Ako su oni imali što dodati Marijinoj i Josipovoj vjeri, i mi ćemo imati što dati ljudima oko nas.

Moći ćemo ako sjaj božićne noći bude toliko živ i jasan u našem srcu da mijenja ton našoj svakodnevici. Ako je u srcu Njegova Duha. Da ono i kad usta šute ipak tiho pjeva:

slava Bogu na visini a na zemlji mir ljudima dobre volje!