Novost Lukina “evanđelja djetinjstva”

Na samom uvodu u Evanđelje po Luki, čitatelj s lakoćom uočava da evanđelist na način diptiha usporedno predstavlja navještaje rođenja Ivana Krstitelja (Lk 1,1-25) i Isusa (1,26-38); kasnije će uslijediti izvještaji o Ivanovu (1,57-66) te Isusovu rođenju (2,1-7). Motiv usporednog prikaza dvaju navještenja i rođenja, koji čitatelja nuka na uspoređivanje ovih dvaju likova, standardna je tema kada se komentiraju ova uvodna Lukina poglavlja. Međutim, ona nije bila jedina evanđelistova preokupacija u ovoj dionici teksta.

Nakon što je svoje „evanđelje djetinstva“ započeo s prikazom svećenika Zaharije za njegove službe u hramu (1,1-25) – što odgovara starozavjetnom patrijarhalnom mentalitetu u kojemu muškarac ima prednost – Luka potom težište svoga pripovijedanja polako  i neprimjetno prebacuje na ženske likove. Iako izvještaj o Zahariji i Elizabeti oblikuje prema modelu Abrahama i Sare (Post 18,12-15), kod Luke neće žena ostati nijema zbog nepristajanja vjerom na navještaj rođenja nego muškarac i k tome još svećenik Zaharija. Potom će načiniti usporednice između Elizabetine reakcije na navještaj začeća (1,24-25) i Marijine (1,38), nakon što je za obje konstatirao da u tom pogledu imaju smetnju (Elizabeta je poodmakle dobi 1,7; Marija još nije udana za Josipa, 1,34) te će potom prikazati radosnu reakciju obiju žena u njihovu međusobnom susretu (1,39-55). Za razliku od Zaharijine nijemosti, Elizabeta će ispunjena Duhom klicati (1,42-45). Na drugoj strani, Josip se nekoliko puta kratko spominje, a Marija će stupiti u krupni plan i postati glavni lik ključnih epizoda u „evanđeljima djetinjstva“. Umjesto tihih muževa sada riječ preuzimaju Duhom vođene žene – ovakav preokret u podjeli uloga zorna je najava velikih promjena koje će pokrenuti dva dječaka čija se rođenja najavljuju. Na taj način Luka prikazuje kako su dvije žene, Elizabeta i Marija, u središtu otajstvenih zbivanja koja upravo započinju te se, za razliku od muškaraca, u njima neusporedivo bolje snalaze. Vidjeli smo tijekom praćenja razvoja jubilejskih motiva kako već prvi zakoni u kontekstu sklapanja Sinajskog saveza čine iskorak u prilog zaštite položaja ropkinja (Izl 21,7-11). Evanđelist Luka, nakon što je sve pomno ispitao (Lk 1,3), svojim čitateljima iznosi nove momente: Godina milosti Gospodnje nastavlja unaprjeđivati položaj žena.

Snagu novosti koja započinje začećem Ivana Krstitelja i Isusa jasno izražavaju hvalospjevi u Lukinu „evanđelju djetinjstva“: Marijin „Veliča“ (1,46-55), Zaharijin „Blagoslovljen“ (1,68-79) te Zaharijin „Sad otpuštaš“ (2,29-32). Sada ćemo pažnju posvetiti prvomu i najznačajnijemu od njih, Marijinom „Veliča“.

Marijin hvalospjev “Veliča”

Marija svoj hvalospjev započinje polazeći od sebe, od osobnog iskustva kojeg je doživjela tijekom naviještenja anđela Gabrijela (1,26-38) te susreta s rođakinjom Elizabetom koji će potom uslijediti (1,39-45).

Riječi njezina himna „Veliča“ potvrdit će važno iskustvo: onomu tko je otvoren za Božje djelovanje, ono će na intenzivan način ući u život. Ona, majka Sina Božjega, krenula je u susret svojoj staroj rođakinji Elizabeti, kreće prva iako je s obzirom na čedo koje nosi višeg položaja. Njoj koja ne robuje stereotipima vjere (E. M. Ronchi) nego je spremna za promjenu, za susret i zagrljaj, Bog će se također otkriti drugačijim, novim i spremnim za promjene kojima želi susresti i obgrliti svoj narod.

Marija, jednostavna i mlada djevojka u zabačenom Nazaretu, obećana za suprugu Josipu, dolazi u krupni plan Lukina „izvještaja o događajima koji su se ispunili među nama“ (Lk 1,1). Zbog toga će je ispuniti čuđenje jer Gospodin je pogledao na njezinu neznatnost (1,48)! U svijetu u kojemu je bila samo jedna od mnogih seoskih djevojaka a važnost i pogledi su se usmjeravali prema Cezaru, kralju Herodu i velikim svećenicima, neizrecivo je čudo bilo da Bog gleda upravo na njezinu neznatnost i šalje joj anđela Gabrijela. Dok je car August sam sebi prisvajao titulu „sina božjega“, Marija je unatoč svoje neznatnosti i anonimnosti odabrana roditi istinskog Sina Božjega (1,31-32)!

Međutim, što je također važno uočiti, velike stvari koje joj naviješta nebeski glasnik Gabrijel neće ići redovnim putem. Dolazak Sina Božjega ide ne samo neuobičajenim nego i neregularnim putem: ona je neudana seoska djevojka! Evanđelist Luka želi naglasiti da upravo ovdje, na rubovima društva i življenja Zakona počinje veliki preokret za čovječanstvo.

Marija je uzbuđena. Događaju joj se neobične stvari, potpuno su neočekivane i iskaču iz svih okvira. Možda zbog uznemirenosti nad vjerojatnošću da će Nazaret brujati zbog skandalozne trudnoće neudane djevojke, odlazi rođakinji Elizabeti u Gorje (1,39). Za sve to vrijeme prelazila je još jedan put: prebirući po svetoj povijesti svoga naroda, pronašla je nešto što joj je privuklo pažnju.

Davno u Starom zavjetu, dogodilo se da jedna žena nije uspijevala začeti dijete i za to je žarko molila; štoviše, zavjetovala se da će dijete, ako ga dobije i bude muško, darovati Gospodinu za sve dane njegova života (1 Sam 1,10-11). Nakon što joj je Gospodin podario muško čedo, ona ga je nazvala Samuel i predala u svetištu Eliju na trajnu službu Gospodinu. Uz činjenicu da je dijete začeto i rođeno nakon poteškoća i zavjetovanja da će pripasti Gospodinu, treba istaknuti da će Samuel kao prorok i sudac voditi borbu protiv uspostave zemaljskog kraljevstva u Izraelu. Njegova borba za Božje kraljevanje jest na liniji onoga što će kasnije činiti Ivan Krstitelj i Gospodin Isus. Nakon što je svog jedinca predala Gospodinu, Ana započinje svoju pjesmu u kojoj je lako prepoznati motive žene koja zahvaljuje za darovano čedo, kao i  proročke najave o njezinu sinu Samuelu koji će biti u službi preobrazbe svijeta koju vodi Bog (2,1-11). Kada ovo imamo pred očima, možemo potpunije vrednovati činjenicu da Marijin „Veliča“ u svom drugom dijelu (1,51-55) preuzima motive o Božjoj snazi i djelovanju iz Anine pjesme te ih ugrađuje u kontekst svoga života. Kao što je Mojsijevo rođenje (Izl 1 – 2), u kontekstu prijetnje koju je predstavljala velika sila Egipat, bilo početna točka preokreta tako će i rođenje Samuela u Aninim te Isusovo rođenje u Marijinim danima postati kanalom kroz koji Gospodin svome narodu pruža vodstvo i spasenje (usp. Otk 12,1-17).

U recima 1,51-53 Marija u svom „Veliča“ niže 6 gnomičkih aorista (iskaza snagu, rasprši, zbaci, uzvisi, napuni i otpusti) kojima govori o karakterističnom Božjem djelovanju i akcijama. S obzirom da nije moguće prepoznati kada su se pojedine od njih dogodile u njezinu životu, istraživači su skloni istaknuti kako ovdje pabirči motive iz cijeloga Staroga zavjeta. Stoga možemo smatrati da je ovdje riječ o Božjem djelovanju u prošlosti (kad se sjećao svoga saveza), ali također i u sadašnjosti (u kojoj podupire potrebite) te u budućnosti (u kojoj će srušiti plutokraciju). Dok s jedne strane na proročki način osvjetljava Božje djelovanje, koje često nije lako uočiti, s druge strane ovim riječima Marijin himan želi biti podrška onima koji su potrebni Božjih spasenjskih zahvata neka ustraju dok ih iščekuju. Izrečene u kontekstu rođenja Isusa Krista, ove riječi ujedno čitatelju najavljuju narav njegove službe. Tijekom svog prvog nastupa u sinagogi on će je najaviti riječima proroka Izaije: „posla me blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje (Iz 61,1-2; Lk 4,18-19). Dok u njima stručnjaci lako prepoznaju najavu ostvarenja starozavjetnih ideala jubilejske godine, one su svojom nutarnjom logikom suglasne s ovom dionicom Marijinog „Veliča“ u kojemu ona slavi Božja spasenjska djela u prilog onima koji se boje Gospodina, koji su neznatni i gladni.

Ako bismo htjeli u nekoliko riječi sažeti poruku ovih redaka, treba početi s Božjim djelovanjem. Iz Marijinih riječi proizlazi da on izabire neznatne, one koji su potrebi, oskudici, trpe poniženja i iskorištavanje itd. U sljedećem odjeljku izbliza ćemo pogledati neke od posljedica odabiranja prema ovakvim kriterijima. jasno je da ono ne samo odudara od načina razmišljanja i postupanja društvenih moćnika koji odabiru one od kojih imaju koristi i s kojima će moći sklopiti partnerstvo kako bi sebi omogućili daljnje napredovanje. Božji način odabiranja stoga predstavlja preokret jer započinje novu eru gledanja na čovjeka, pogotovo one koji su zapostavljeni, obespravljeni i dovedeni u poziciju bespomoćnosti. No, ovakav način odabiranja sadrži još jedan važan aspekt, koji ćemo izbliza razmatrati kad u drugom dijelu ovog članka budemo analizirali poruku Ivana Krstitelja. Naime, ponizni, neznatni i siromašni koji dobivaju prednost pri Božjem odabirima i udjeljivanju spasenja imaju jednu važnu zajedničku odliku: oni se Boga boje (1,50). Dakle, Božjoj želji uzvisiti neznatne (1,52) mora odgovarati njihovo prianjanje uz Boga. Inače ne bi mogli ući u zonu spasenja, ne bi mogli dobiti udjela u njegovoj proslavi. Ovo je moment koji je naoko jednostavan i logičan, no vidjet ćemo da je u konkretnim povijesnim prilikama 1. stoljeća upravo to bio jedan od ključnih elemenata koji su doveli do katastrofe izraelskog naroda. Iako je Ivan Krstitelj uživao podršku većine naroda, njegovi pozivi na prianjanje uz Boga neće polučiti uspjeh – umjesto traženja spasenja s Bogom na njegovu putu mira (usp. 1,79), Izraelci će htjeti sami svojim silama izboriti spasenje i stoga utonuti u rat (66. – 70. g.) koji će se pretvoriti u nacionalnu tragediju.

Anine, Marijine i Isusove riječi – svake na svoj način i u svojoj mjeri – izražavaju novu socijalnu viziju pravednosti ukoliko kritiziraju pohlepu moćnika koja generira raslojavanje društva u toj mjeri da najniži slojevi žive u gotovo konstantnom stanju dužničkog ropstva. Ovo je prvi spomen bogatih u Evanđelju po Luki. Njime evanđelist otvara veliku temu zajedništvovanja u dobrima, po principima zadanima u odredbama o subotnjoj i jubilejskoj godini u Staromu zavjetu. Ova tema, koja radi o raspodjeli dobara od bogatih prema siromašnima te potrebama zajednice, prožima cjelokupno Lukino djelo, kako Evanđelja tako i Djela apostolskih.

Od pogleda na neznatnu službenicu prema Kraljevstvu za sve

Susret Marije i Elizabete jedini je tekst u Svetom pismu u kojemu su na sceni i kao glavni likovi nastupaju samo žene. One ovdje pri početku Lukina djela figuriraju kao proročice. Bog, onaj koji je izvor života, bogat dobrotom, i žene, koje život primaju svojim bićem, hrane ga da bi ga svijetu podarile uzrasloga, kao dar svijetu. Marijino i Elizabetino majčinstvo, kao antropološka stvarnost, najava je primanja onoga života koji kao novina dolazi od Boga i unosi promjenu, novinu života u svijet. Njihov susret, jer pripadaju različitim dobnim i društvenim skupinama, dah je novine i snage Božjeg nadahnuća koje mijenja lice zemlje i u ovaj svijet unosi novinu, od njega pravi svijet po Božju. Stoga majčinstvo, riječi i susret ovih dviju žena u Evanđelju po Luki služi kao slikovita najava i obećanje blizine i spasenjskog pohoda kojim Gospodin kreće donijeti „svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga“ (2,32).

Uz to njihove riječi idu i dalje te najavljuju novu etapu Božjeg kraljevanja koje će svojom svježinom i perspektivama koje otvara zasjeniti rimsku vlast koja Imperij prikazuje kao ostvarenje kraljevstva božjeg na zemlji. Gradeći svoj himan na višeglasju starozavjetnih svjedočanstava, Marija najavljuje veliki preokret kojeg će započeti Gospodin. Sin kojeg će roditi dolazi kidati okove koji njezin narod drže u podređenom položaju. Izraelci su se smatrali porobljenim od strane Rimljana, ali i drugih sila: demona, grijeha, bolesti te nepravednih odnosa koji su naročito pogađali najsiromašnije. Svesilni, koji njoj čini velika djela, to će učiniti i u prilog svome izraelskom narodu. Ove Marijine riječi na tragu su proročkih i apokaliptičkih iščekivanja Staroga zavjeta koja predviđaju da će objavljenje Božje biti ujedno njegova konfrontacija s moćima i vrhovništvima. Sraz će završiti njihovim porazom (silne će zbaciti s prijestolja), što će označiti oslobođenje i spasenje za Izrael. Među neznatnima Marija vidi i sebe, pripadnicu potlačenog naroda, koja k tome živi u zabitom provincijskom Nazaretu, koji nije uživao dobar glas (usp. Iv 1,46).

S obzirom na uvriježeno mišljenje da Bog prebiva usred svoga naroda – što je tradicija koja je svoj jasan izraz dobila još koncem Knjige izlaska u vidu njegova boravljenja u Šatoru sastanka (Izl 40,1-38) – za Izraelca je bilo logično da Gospodin svoje spasenje počne dizati iz svoga naroda, štoviše iz njegovih najnižih slojeva. Stoga će se Sin Božji pojaviti upravo u takvu okružju. Od početka će s njim biti solidaran i dijeliti njegove tegobe. On neće samo ići ususret siromašnima nego će biti siromašan, što je očito kako u okolnostima njegova rođenja tako i u okolnostima njegove smrti na križu.

U skladu s najavljenim promjenama koje će pokrenuti predstojeći događaji kojima Bog spasenjem pohađa svoj narod, evanđelist će već ovdje u prvim poglavljima svoje naracije manifestirati duh nove etape povijesti spasenja. Za razliku od rimskih biografija – a i ovih u našim danima – koje se u prvom redu zanimaju za bogate i moćne te njih smatraju ključnim figurama za razvoj povijesti, Luka kao protagoniste Božjeg zahvata u našu povijest ističe siromašne i neznatne ljude. Po evanđelistovu mišljenju oni su, iako se ni po čemu ne razlikuju od većine tadašnjeg izraelskog življa, istinski nositelji povijesnih promjena. Po mišljenju nekih istraživača, popis Izraelaca za Kvirinijeva upravljanja Sirijom bio je u službi učvršćivanja rimske kolonijalne vlasti: svi koji su htjeli izbjeći evidenciji poreznih organa pa su se raselili u druge krajeve – kao što se Josip nalazi čak u Nazaretu, na sjeveru – moraju se vratiti u rodno mjesto i ondje podvrći popisu. Josip i Marija vjerojatno nisu mogli naslutiti niti prave razloge popisa, a kamoli svoju poziciju u Lukinoj viziji povijesti. Evanđelist, naime, u svakom od triju poglavlja koja započinje navodeći moćne zemaljske vladare koji su kreirali Izraelov usud u vidu podređenog kolonijalnog položaja u odnosu na Rim (1,5; 2,-2; 3,1-2), odmah potom predstavlja obične, neznatne ljude koji će početi mijenjati tijek povijesti.

Vrhunac će biti u Marijinu i Josipovu njegovu rodnom gradu Betlehemu, u kojemu neće za njih biti mjesta. Čak ni u svratištu. Znači li to da Josip više nije imao nikoga od rodbine kome bi mogao doći? Ili da su ga – zbog Marijina začeća pod čudnim okolnostima i skandaloznih komentara koji su se o njemu širili – odbili i rodbina i ugostitelji u svratištima? U svakom slučaju, od anđela Gabrijela naviješteni Sin Svevišnjega rodit će se među stočarima i pastirima, marginaliziranim društvenim skupinama zbog njihova nečistog kontakta sa životinjama. Ipak, korsko svjedočanstvo anđela (2,14) daje naslutiti da će Marijin sin, rođen u na rubovima društvenih tokova, otvoriti novu eru mira; time anđeoski glasovi novorođenoga predstavljaju istinitim donositeljem mira, a rimskog cara koji je prema državnoj propagandi bio donositelj mira svim narodima koje je Rim osvojio, prikazuju lažnim mironoscem. Izrael, koji je potlačen od Rimljana, o tome nije imao nikakvih dvojbi. Stoga „izraelsko djetešce koje leži u jaslama među ovcama, kozama, govedima i pticama potkopava značaj Cezara i Rima, jer kroz njegovo siromaštvo i neznatnost očitovat će se volja i moć Izraelova Boga. Zbog toga njegov a ne Cezarov rođendan jest istinska radosna vijest (euangelion) cijelomu čovječanstvu. On, a ne Cezar, jest Gospodin i Spasitelj svijeta. Njegovo kraljevanje, a ne Cezarovo, navest će nebesa da eruptiraju hvaleći Boga i slaveći trajni mir“ (Karl Allen Kuhn).

U našoj kršćanskoj tradiciji i liturgijskom iskustvu, prva Lukina poglavlja čitaju se s radošću i uvijek iznova bude novu radost i nadu. Ona daju specifičnu boju došašćima koja se slave iz pokoljenja u pokoljenje jer uviru u slavlje Božića, rođenja Gospodnjega, koji – rekosmo maločas – istinska radosna vijest. No, kao što smo također nagovijestili, Božje djelo spasenja – koje će vrhunac imati u rođenju njegova Sina – započinje također epohu konfrontacije. Tu temu nikako ne bismo smjeli izgubiti iz vida. Činjenica da je Isus došao ostvarivanjem ideala jubilejske godine uprisutniti kraljevstvo Božje, na širem društvenom planu dovest će ga u konfrontaciju sa strukturama koje se bore za moć a u isto vrijeme se predstavljaju dobročiniteljima i mirotvorcima. Naše promišljanje o godini milosti Gospodnje, koju će Isus otvoriti, tako dobiva novu notu: ako se ideali jubilejske godine doista žive, oni mijenjaju lice zemlje, mijenjaju društvo i stoga će naići na snažno protivljenje, kao što će prorokovati starac Šimun (usp. Lk 2,34-35). Zajednica koja ih ne živi neće nailaziti na otpore i protivljenja. Tako već ovdje, u evanđeljima djetinjstva, nailazimo na iznenađujuću i jasnu spoznaju: jubilejska godina nije samo stvar prigodnog slavljenja, jer godina milosti Gospodnje u koju ona uvire neće kod svih naići na srdačan prijem. Što više spasenju Božjemu njegovi vjerni otvore prostora, tim će više promjena unositi u društvene situacije obilježene nepravdom i dehumanizacijom i tim će više iskusiti protivljenja u različitim oblicima. To je upravo ono na što će pozvati Onaj čijem rođenju idemo ovog došašća ususret: „tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik“ (14,27).