Na razini Evanđelja po Luki Ivanove riječi predstavljaju i smjernice za obraćenje pred skorim nastupom Kraljevstva, ali su ujedno i njegova anticipacija. To je moguće jer one upućuju na vrijednosti pravednosti, jednakosti i sućutne solidarnosti koje su već u Starom zavjetu izražene u propisima o jubilejskoj godini – koja daje prve obrise kraljevstva Božjega – te u kasnijim proročkim razradama tog ideala. Tko će živjeti ove vrijednosti? Govoreći o Marijinom „Veliča“ istakli smo da Božja spremnost uzvisivati neznatne i na slobodu puštati potlačene treba odgovarati raspoloživost naroda da ide Božjim putem mira (1,79). Ivan stoga ovdje želi reći da oni koji idu putem zacrtanim u propisima o jubilejskoj godini već ostvaruju početke Kraljevstva. Standardi na koje poziva mnoštvo zapravo su sadržaj i onoga što na što Isus smjera kada poziva na obraćenje (Mk 1,14-15; Mt 4,17). Sud kojim Ivan prijeti suvremenicima nema drugi cilj nego ih privoliti na vršenje starozavjetnih jubilejskih ideala koji su im bili dobro poznati. Da, Kraljevstvo je sasvim blizu – od njega Izrael dijeli samo odluka na vršenje odavno poznatih Božjih riječi. Snaga kojom Ivan izgovara ove riječi te smjer kojeg one označuju slušatelji doživljavaju kao poziv na radikalan zaokret u odnosu na dosadašnji način razmišljanja i postupanja. Ako se već starozavjetni ideal jubilejske godine nije organizirano prakticirao, neposrednost promjena koje Ivan proročki stavlja pred slušatelje u njima budi novi osjećaj i uzbuđenje: „narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist“ (Lk 3,15).

Da bismo osjetili dramu koja stoji iza ovog Lukina izvještaja, moramo pred očima imati neke povijesne odrednice. Naime, Ivan je ove riječi izgovorio otprilike 30-ih godina 1. stoljeća. Sve do 70-ih godina život Izraela bit će obilježen lutanjima pred pitanjem: kako do slobode, kako zbaciti sa sebe rimsku imperijalnu vlast i ponovno ući u sferu Božjega kraljevanja? Bit će mnogo prijedloga, bit će konkretnih pokušaja ustanaka – sve do velikog židovskog rata koji će početi 66. godine i biti tragično okončan 70. godine pobjedom Rimljana. Nakon što su tada razoreni hram i Jeruzalem, mnogi postradali a rimska vlast postala još represivnija, postala je očevidnom dubina zabluda koje su vodile Izraelce u nacionalnu katastrofu. Luka ove retke piše barem petnaestak godina nakon tih tragičnih događaja. Sada razumijemo zašto mu je stalo naglasiti pojavu i riječi Ivana Krstitelja. Ogroman dio Izraelaca Ivana je smatrao autentičnim prorokom. A Ivan je kao soluciju za ulazak u kraljevstvo Božje ponudio riječi kojima svoje sunarodnjake poziva na življenje jubilejskih ideala. Sličnu situaciju Izraelci su proživjeli u povijesti. Prorok Jeremija pojavio se također u dramatičnim vremenima (usp. Jer 1,1-3) s pozivom Izraelu da se odluči za opciju mirnog prolaska kroz povijesne turbulencije, ali njegova poruka nije bila prihvaćena. Izraelovo vodstvo odlučilo se tražiti pakt s Egiptom; time su umjesto na temeljima mira rješenje počeli tražiti vojnim putem i došlo je do velike katastrofe – babilonske okupacije i odvođenja Izraelaca u sužanjstvo u Babiloniju. Očito, Luka želi reći da su Izraelci stojeći pred Ivanom i njegovim riječima opet stupili na povijesnu raskrsnicu na kojoj su se ponovo pogrešno orijentirali.

U osnovi, sadržaj ovih Ivanovih riječi podudara se s cjelinom Isusove pouke u odnosu prema bližnjima. Ivanov govor o sudu trebao je suvremenike u prvom redu, rekosmo, privoljeti na obraćenje i življenje Božjih zapovijedi, napose onih o jubilejskim vrjednotama. Međutim, poradi nepristajanja većine naroda i uzimanja suprotne orijentacije, dogodila se velika katastrofa u 66.-70. godinama koju će mnogi tumačiti kao sud Gospodnji. Iako ne možemo reći da je to u punom smislu bio sud Gospodnji, svakako jest bio sud povijesti koja je kaznila nepromišljeni čin izraelske pobune koja nije imala izgleda uspjeti. No, osim suda povijesnih zbivanja, Ivan je na umu imao Božji sud nad čovjekom, grijehom i poviješću. U tom smislu trebamo uočiti kako je tijekom razvoj događaja došlo do značajnog otklona kada se radi o sudu. Ivan najavljuje skori sud kojeg će izvršiti Onaj koji dolazi iza njega krstiti Duhom Svetim i ognjem (Lk 3,16-18 par. Mt 3,11). Isus, naprotiv, neće ni nad kim izvršiti sud. Štoviše, i osudu i srdžbu koja će je motivirati Sin Božji preuzet će na sebe – njegova će se krv proliti za mnoge (Mt 26,28). Na taj način oni koji su se krstili krstom obraćenja dobivaju priliku od sada živjeti ideale jubilejske godine – ušli su u godinu milosti Gospodnje. Sada mogu radikalno, kao nikada do tada, iskusiti milost koja im daje prigodu početi iznova primajući i dijeleći milost. Na taj način Jaganjac Božji odnijet će grijehe svijeta (Iv 1,29), neovisno o kasnijim tragičnim događajima rata 66.-70.-ih godina 1. stoljeća koji će uslijediti.

Evanđelist Luka, predstavljajući Ivana koji nastupa kao Isusov preteča, svojim čitateljima predstavlja ponudu Božjega kraljevstva koje je pred Izraelcima stajalo kao otvorena opcija. Međutim, umjesto za nju – koja je put mira i Božjeg blagoslova – narod se odlučio ići putem koji rješenje traži na političkoj i vojnoj razini. No, prvi primatelji Lukina Evanđelja – po svoj prilici Grci – ulaskom u nj započinju hod u godinu milosti Gospodnje, u stalnu ponudu kraljevstva Božjega. Ona je orisana već u propisima Staroga zavjeta o jubilejskoj godini a sada zahvaljujući Isusovu djelu spasenja stoji kao trajno otvorena mogućnost koju će Crkva živjeti i trajno svjedočiti do njegova slavnog povratka. I mi, u našem vlastitom povijesnom trenutku, stojimo na raskrsnici na koju nas je stavila jubilejska godina. I kada ona završi, Evanđelje po Luki nas uči da nam godina milosti Gospodnje drži trajno otvorenom opciju kraljevstva Božjega po vršenju jubilejskih ideala zapisanih u Starom zavjetu. Kakav će odnos prema njima imati Krist Gospodin? Što one znače za Crkvu, za svakoga od nas? Vrijedi hoditi Trećim evanđeljem i Djelima apostolskim prateći ovu tematsku nit. Valja nam poći tim putem.