Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju! – kaže Isus zločincu pored sebe. Život proveden u zločinima, tko zna koliko zala je počinio? I sada, na kraju puta, nakon tri izgovorene rečenice – ide u raj!

Onima koji zamišljaju naš život kao radno vrijeme nakon čijeg svršetka slijedi isplata po zasluzi, ovo je neshvatljivo i neprihvatljivo. Jer, kažu, nije pravedno da isto završi onaj tko cijeloga života činio zločine i onaj tko je sve davao da bude na putu Božjemu, išao po svaku cijenu putem istine, pravednosti i ljubavi.

Nas Sveto pismo i predaja Crkve uče da Bog nije čovjeka stvorio zato da mu broji korake, zbraja pozitivna i negativna djela, računa ukupni bilans i proglašava nepogrešivo izračunati rezultat. Bog bi tada bio nešto poput računalnog sistema koji npr. prati košarkaše i u svakom času ima spremne sve podatke….sve do konačnog rezultata.

Sigurno je da Bog računa bolje i pravednije od svakog računala. Ali ne računa po našoj matematici, Njemu mjerilo nije pravednost kako je mi vidimo. Naše shvaćanje pravednosti nam donekle pomaže, ali nam ne koristi u potpunosti.

Bog nije čovjeka stvorio da odradi ovaj život i da ga potom računalno obradi. Bog je Otac. Kolika je Njegova ljubav prema stvorovima, priča nam Pismo. Sve do izraza koje su sveci najbolje razumjeli i to nam jednostavno rekli: On je lud od ljubavi! Od ljubavi prema nama! Ponaša se onako kako se ponašaju zaljubljeni.

Za one koji se boje ovakvih izraza, to se može pokušati izreći i „trezvenije“. Npr.: Božji promisao odlučio je čovjeka stvoriti i za ovaj i za vječni život. I sve će učiniti da se to ostvari sa svakim pojedincem. Uz puno poštovanje njegove slobode, čak i opiranja. Mnogima će ovo zvučati pristojnijim razmišljanjem. Ipak, njegova je mana što ne može objasniti: a što, u tom slučaju, Sin Božji radi na križu?

Križem, silazeći u muke sve do pakla da bi svima – počevši od Adama i Eve – otvorio put izlaza (kako divno govori Meliton Sardski), Sin Božji sustiže i one najudaljenije, najpropalije. To je ludost ljubavi (pogotovo nama „Grcima“ u kulturološkom smislu) koja djeluje i za ovoga života – i na njegovu početku, sredini i na samom svršetku – ali i nakon njega (kako nas uči Predaja o sudu Božjemu na kojemu će svatko od nas dobiti potpunu spoznaju da bi sud Božji bio pravedan).

Dakle, umjesto da sjedi i računa kao super- ili hiper-računalo, naš Bog ide, trči, sustiže svakog od nas…stoji i kuca na svako srce! Vidimo, kad uključimo cjelinu svetopisamskog svjedočanstva, ne možemo završiti u okvirima „trezvenijeg“ razmišljanja.

Ako to imamo pred očima, onda drugačije zvuči pitanje: je li za tebe Krist doista Kralj svega stvorenja?

Mi tu možemo navoditi citate i zaključke, ali danas ne bi trebala biti riječ o poznavanju teorije. Trenutak je da sebe pitam: prihvaćam li na praktičan način Krista i Njegovo kraljevanje? E, to je već pravo pitanje! I prilika za korak naprijed!

Sv. Pavao nam kaže da nas je Otac „prenio u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje“ (Kol 1,13). Jesam li doista tu, prihvaćam li svim srcem Njegovo kraljevstvo? O tome se može govoriti na različite načine. Usudit ću se pred vas, dragi prijatelji, staviti jedan neobičan pristup.

Prije nekih tridesetak godina kod nas je prevedena knjiga isusovca A. de Mella „Svjesnost“. U njoj de Mello, koji je psiholog, pokazuje kako čovjek svjesno i nesvjesno u glavi izgradi „svoj svijet“ (moj izraz) koji mu poslije može pomoći, ali koji mu također postaje teretom, čak i tamnicom. Jer mu može pružati nerealnu sliku pojedinih stvari ili čak čitave stvarnosti. Može ga zavoditi, činiti duboko nezadovoljnim, baciti u depresiju i usamljenost… Sve dok toga ne postane svjestan i ne odluči odbaciti te okove.

Naravno, ovdje ne želim tumačiti de Mellove postavke nego, pozivajući se na njega, postaviti praktično vjersko pitanje: a ja, u kojem svijetu živim – je li to neki „moj svijet“ ili sam doista srce prenesen u kraljevstvo Sina Božjega? Umjesto da pokušam dati kriterije, radije ću reći par riječi u ulasku u Njegovo kraljevstvo.

Ovo svatko od nas može. Kad imam vremena i tišine (ako nemam, vrijedi se izboriti za njih!), stat ću pred sebe i postaviti par pitanja i jedan prijedlog.

Pitat ću sebe prvo: jesam li svjestan što mi je doista jedino važno? To je ono za što živim i umirem: moja obitelj, najbolji prijatelj/ica, zalogaj kruha kojeg ću danas pojesti, krov nad glavom i odjeća na meni (i još jedan set za presvući). To je ono najvrednije za svakoga od nas. I dobro je da taj spisak bude kraći negoli da ga produžavam.

Drugo: mogu li sve osim onoga što sam maločas nabrojao, mogu li svemu drugom „oduzeti boju“? Mogu li reći sebi: sve drugo od ovog časa ne gledam u „istoj boji“ kao što sam činio do sada? U „kojoj boji“ ću gledati: gledat ću kroz Krista! Kad god mi misao dođe na neku od stvarnosti koja nije u onoj prvoj grupi najvažnijih stvari, neću više dozvoliti da mi se ona vraća kroz sjećanja, sa starim dojmovima itd. Ne, svaku od njih gledam kroz Krista i s Njim! Sjetit ću se što je On (ili Sveto pismo ako se ne mogu sjetiti baš Njegove riječi) reklo o toj stvarnosti.

Treće: ovo ne ide lako i automatski. Svi mi znamo sve o detaljima „mog svijeta“, ali „gledati kroz Krista“ tražit će da smo bliži s Njim, upoznajemo Njegove riječi. No, to nije ništa čudno jer to bi vjernik svakako trebao činiti. Dakle, strpljivo krećem u tješnje druženje s Kristom.

Koji je plod ovog poduhvata? Tko doživi prvi plod – kad bude uspio jednu od stvari koje su mu do sada bile problem – gledati kroz Krista, osjetit će veliku blagodat. I neće odustati. Tu će prvo nastati veliki mir jer mnoge stvari koje su me do sada uznemirivale, više neće. Ondje gdje nisam imao volje i inicijative, sada ću imati. Ako sam do sada bio sam, od sada više nisam jer razgovaram s Kristom i On mi otvara oči. I mnogo, mnogo toga drugoga…

Naravno, neću moći mijenjati na bolje svoje pogled npr. na nekog teškog lika s radnog mjesta, a da to ne ostavi posljedice i na moj odnos prema ukućanima. Zato nisam prvo istaknuo trud oko odnosa prema njima. Ono što sam dobroga skupio u odnosu prema daljim stvarnostima, itekako će se osjetiti kao napredak kada gledam one najbliže i za mene najvjrjednije.

Dragi prijatelji, ovo je prijedlog jednog jednostavnog djelovanja. Iako naoko izgleda kao psihoterapija, riječ je zapravo o mom praktičnom, stvarnom, svjesnom i slobodnom ulasku u Kristovo kraljevstvo. Tipična duhovna aktivnost.

Jer što bi vrijedilo ustima ga častiti kao Kralja, a ne dati Mu prostora u svom životu? Na ovaj način Mu ne dajemo malo prostora nego smo Mu otvorili srce da hodi s nama, da sve oko nas boji svojom bojom… I nikakvo čudo ako nakon nekog vremena doživimo da je postao život našeg života. I sam život tada postaje čudo.

A sve zbog toga što i mene želi sustići…kao i onu dvojicu na križu.