Kaže jedan komentator: je li moguće da Isus, dok poziva na ustrajnu molitvu, za Boga u prispodobi koristi lik nepravednog i bezosjećajnog suca? Kako to shvatiti?

Mislim da ove Isusove riječi trebamo gledati u odnosu na zgodu s 10 izliječenih gubavaca od prošle nedjelje. Tu nam je najbolje polazište. Deset ih je ozdravilo, ali samo jedan se vraća i traži Izvor koji ga oživljava. Nisu li tako trebali i drugi? Odmah smo svi spremni reći – trebali su, naravno da su trebali!

Tu dolazimo do središta problema: ne trebamo li i mi tako, svakog dana? Kakav je ovdje odgovor? Netko će možda reći: e, da sam ja tako ozdravio, i ja bih se vratio, poklonio Isusu i klicao mu… Tu smo! Tu je naš problem: da sam ja bio tako bolestan i da je mene tako ozdravio…

Nije li veće čudo što nisam tako bolestan? Nije li veće čudo što mi je dao život i taj život u meni tako podržava da nisam teško obolio? Nije li to razlog da se svakog dana svim srcem vraćam svom Izvoru i sve više podubljujem vezu s Njim?

Oni koji tu ne vide čudo i dovoljan razlog da se sjedine sa svojim Izvorom, neće vidjeti ništa posebno ni ako dožive ozdravljenje, baš kao što ni devetorica nisu vidjela. Što su mislili? Vjerojatno su rekli: mi smo do sada bili bolesni a sad kad smo ozdravljeni, tek sad smo dobili ono što je pravedno – tek sad smo kao drugi! Što je u tome posebno? Bilo je pravedno da smo izjednačeni s drugima! Nema razloga za posebnu zahvalu, poseban odnos sa svojim Izvorom.

Da, ako čovjek ne gleda svoj odnos s Izvorom, onda gledamo na ljude oko sebe, želimo dobiti što i oni i mislimo da je nepravedno ako to ne uspijevamo. Zato Isus o molitvi govori kroz sliku udovice koja uporno moli nepravednog suca.

S obzirom da je malo, jako malo onih koji će svoj život smatrati čudom zbog kojeg će se duboko povezati s Izvorom, kako će moliti ostali? Moraju kao ova udovica. Smatrat će da imaju pravo  na ovo i ono, sve što vide kod drugih i oni imaju pravo dobiti i uživati. I tu će krenuti mnoštvo molitava za ovo i ono.

I neće sve moći biti uslišene u vrijeme kad ih se uzdiže k Nebu. Neizbježno će se događati da – kako Isus kaže – ovdje ili ondje Bog odgađa njihovu stvar. I neizbježno će mnogi molitelj misliti da mu Bog ne da ono što je pravedno jer drugi su to već dobili.

I zato će mnogi molitelji – dok sklapaju ruke dobrom Ocu nebeskom – imati osjećaj da su poput ove udovice koja stoji pred nepravednim sucem. Mnogi Boga i mole i ljuti su na Njega jer im ne daje ono što je misle da je pravedno.

Sve to Isus vidi. Vidi toliko da se pita hoće li Sin čovječji – kad se vrati – naći vjere na zemlji? On vidi nepregledna mnoštva molitava i molitelja a pita se ima li tu vjere? One vjere koja se još uvijek divi daru života i daru prijateljstva s Bogom i zato može reći: tražim najprije Kraljevstvo i pravednost Njegovu, a sve drugo, Bože, daj onako kako želiš! To je djetinje pouzdanje u Boga i Njegovu dobrotu, u Njegovu vjernost koju nikad ne dovodi u pitanje. Pa će radije prešutjeti i prošnju ovu ili onu, samo da potvrdi vjeru u tu dobrotu i vjernost jer „zna naš Otac što nam treba i prije negoli ga zaištemo“.

Za one koji ne mogu ne iskati, Isus daje ovo ohrabrenje: ištite uporno, kao ova udovica. Ako je ona smekšala nepravednog suca, kako vi ne biste imali razloga moliti dobroga Oca? Ali uvijek sa strpljenjem jer ne vidimo zašto se neke molitve ne mogu sada ili možda nikada ostvariti.

Kao da nam Sin Božji želi reći: molite uporno kao ova udovica! Ali pazite da pri tom uvijek budete svjesni da niste i ne možete biti kao ona: ona je stajala pred nepravednim sucem i ipak molila, a vi stojite pred dobrim Ocem – imate sve razloge još zaufanije moliti negoli je ona molila.

Isus pred očima ima tu široku lepezu tipova vjere: od onih koji nakon što su dobili dar života ništa više ne traže osim Kraljevstva pa sve do ovih koji su u napasti misliti da stoje pred nepravednim sucem i odlučuju odustati od molitve. Radi ovih posljednjih je izgovorio ovu prispodobu.

Na toj širokoj skali vjere sam i ja, tu je je negdje i moja vjera.

Mi to obično zovemo vjerom, a vidimo iz ovih evanđelja da je to zapravo slika Boga. To je dobrota koju Bogu priznajem ili ne priznajem. To je, u konačnici, pitanje i moje vlastite dobrote. Kod nekih je ona toliko velika da dopuštaju da je Bog neizmjerno dobar i zato ne traže ništa osim Njegova kraljevstva. Kod drugih Bog nije tako dobar jer im ne ispunjava molitve i ne daje im ono što je pravedno. A neki ga vide čak kao nepravednog suca i više Ga neće ni dozivati, neće Ga moliti ni za što. Svatko Boga slika prema svojoj slici, Njegovu dobrotu zamišlja u skladu sa svojom vlastitom. Isus, liječnik duše i tijela, dok one najslabije ohrabruje na molitvu, ohrabruje ih i na dobrotu. Pita ih: je li kod tebe Bog barem za mrvicu bolji od ovog nepravednog suca? Ako jest, imaš sve razloge za ustrajnu molitvu. Kad već nisi u zahvaljivanju i sjedinjenju s Izvorom, onda barem ustraj u molitvi. Dopusti si barem toliko vjere i dobrote.