Isus ide u Jeruzalem. Kroči odlučno jer onamo ga zove ljubav Oca nebeskoga i ljubav za ljude.

Eto mu usurest deset gubavaca. Znaju da ne smiju van iz izolacije. Vape izdaleka. Imaju vjeru da im može pomoći. Kakva je to vjera? Vjera u kojoj je čovjek spreman sve učiniti da pomogne sebi i najvoljenijima, ako treba i preko sedam gora i sedam dolina ići po lijek ili liječnika. Je li ona dovoljna i za što je dovoljna?

Gospodin ih šalje neka se pokažu svećenicima. To je bilo nužno da se potvrdi njihovo izliječenje i da se mogu iz izolacije vratiti svojim kućama i redovitom životu. Učinili su tako.

Pokazivanje svećeniku ima još jednu važnu svrhu. Ako gubavci nisu poznavali Pismo i nisu znali da gubu može izliječiti samo Bog ili Božji poslanik, to su trebali znati svećenici. Trebali su poskočiti od iznenađenja i oduševljenja. Trebali su ozdravljenicima reći: pa vi ste susreli Mesiju koga stoljećima čekamo! Gdje je taj čovjek? Brzo, vodite nas k njemu!

Ipak, vraća se jedan. Stranac – Samarijanac, pripadnik prezrenog naroda. Mnogi ovdje vide samo to da će zahvaliti Isusu, samo temu zahvalnosti ili nezahvalnosti.

Međutim, tuđinac se baca pred noge Isusu i pokazuje da ga smatra u najmanju ruku čovjekom Božjim! Da, ovdje se radi o daleko krupnijim stvarima nego li je kućni odgoj za zahvalnost. Samo jedan od ozdravljenih spoznaje da je ozdravio božanskim dodirom. Samo jedan – tuđinac – shvaća: Bog je nadohvat ruke! I ne želi propustiti priliku…

Za njega tek sad počinje ono glavno! Želi ići dalje. Želi od dara zdravlja doći do njegova Izvora. Traži Onoga koji čim ih je ugledao odlučuje pružiti svoju ruku i udijeliti im snagu, zdravlje i život. Želi k Izvoru ove Dobrote i Života.

„Spašeni Samarijanac doživio je nešto više od devetorice koji su samo ozdravili. On se ne zadovoljava darom, želi Darovatelja! Naslutio je da tajna života nije u ozdravljenju nego u Ozdravitelju. Ona je u susretu s čudom Boga koji kroči kroz prašinu i blato naših ulica, s očima na našim ranama“ (E. M. Ronchi).

I kada mu Isus progovori, kad mu udijeli svoju riječ on to neće doživjeti kao teret. Ne. Doživjet će kao poziv da priđe bliže čudu Života, da pije s Izvora. Da uđe u tokove života koji iz njega struje, da im se prepusti…neka ga mijenjaju i nose.

Ostalih devetorica ne žele prići, ne žele se prepustiti. Ako je taj čovjek Mesija-Krist, tko zna što će od nas tražiti? Što ćemo morati u životu mijenjati radi Njega? I zato ostaju gdje su bili ranije. Ozdravljeni, ali bez spasenja. Ne shvaćaju da mogu procvasti samo ako se upuste u dinamiku života koja bogato struji iz svoga Izvora. Ne vide da mu se prepustiti može samo slobodan čovjek. Ne pitaju se što ih to sputava da krenu za zovom Života kojega nikad još nisu osjetili tako svježim kao sada, u trenutku ozdravljenja?

Na neobično jasan način ovo evanđelje daje odgovor na neizrečeno pitanje iz prvog čitanja: kako to da je u jordanskoj vodi ozdravio također tuđinac, Naaman Sirac, a gdje su domaći? Zašto domaći ne ozdravljaju? Imaju oni i proroka Elizeja i rijeku Jordan, ali nemaju vjere! Kao i ovih devet Izraelaca u evanđelju: imaju Boga pored sebe, ali ne vide. Ne vide jer ne traže. Ne traže jer ih zanimaju pogrešne stvari. I zato ne vide za što zahvaljivati. A toliko je toga da se ni nabrojiti ne može. I zato ostaju bez Boga, bez zahvaljivanja. A kad nema zahvaljivanja, nema ni sretnog srca iz kojeg ono dolazi. Nema ni mira ni dubokog zadovoljstva. Ostaju bez spasenja – njihov život nije spojen na Izvor života koji struji u vječnost.

 A kako onda doći do vjere svetaca koji će prije sumnjati u vlastitu prisutnost nego u Božju? Kako stići do vjere koja nosi kroz sve nevolje i preporađa i vjernika i svijet, kako nas uči sv. Pavao? Vidimo iz svega da vjera nije ono što ja mislim o svojoj religioznosti. Ona je ono što živim sa svojim Bogom. Koliko Ga tražim i kako Ga nalazim. Ona je moje otvaranje Njemu da se pokaže Bogom u mom životu. Podastrijeti Mu život i slijediti Njegove poticaje – to je najveća slava koju Bogu mogu podati. Iz toga će krenuti blagoslovi, darovi, zahvaljivanje, radost i duboki, nadublji mir.