Na prvi pogled, znamo te stvari:

„…budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli“.

To nas podsjeća na dobar kućni odgoj. Iz njega izrastaju savjesni i radini ljudi. Oni grade zdravu radnu i poslovnu etiku. To je temelj naprednog svijeta.

Ovoj radinosti još dodajemo realnost u gledanju na sebe i druge, kakvu Isus preporuča u evanđelju:

„kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto… Nego…idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima“.

I dobili smo dvije okosnice zdravog društva: predanost i poštenje u radu plus zdrav odnos prema drugima. Bez toga nema napretka nijedne zajednice.

Čini se da je to sve, zar ne?

Međutim…

(kaže mi jedna osoba: vi, profesori, uvijek imate neki „međutim“, „ali“, „no, ipak…“!)

Istina, moglo bi se se razmatrati i onako kako smo rekli. Možda bi to mnogima bilo potrebno jer im nedostaju motivi na tom području.

„Međutim“…

Ako završimo gledanje nedjeljnih čitanja s gore dvije naznačene teme, ostaju neka važna pitanja bez odgovora. Npr. što znači iz prvog čitanja: „iako je velika moć u Gospodina, Njega časte ponizni“?

Ili drugi dio evanđelja gdje Isus preporuča: „…kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe“? S čime ovo ima veze? Nema ni s radinošću ni s skromnošću i korektnim odnosom prema drugima jer tko od ljudi koji to žive pravi ovakve gozbe? Očito ova čitanja imaju više nivoa. Gore smo istakli onaj osnovni, pučkoškolski.

A sad idemo dalje…za one koji žele više!

Dakle, zašto se ističe: Bog je moćan, ali časte ga ponizni? Zar ga ne častimo svi? Dakako, mi mislimo da Ga častimo svi, ali očito to nije slučaj.

Tko je pravo ponizan? Onaj tko hoda povijene glave i kralježnice? Sveto pismo ne misli tako. Našim poglavarima i poglavicama odgovaraju prignuti poslušnici i oni sebi takve „štancaju“.

U Svetom pismu prava, najdublja poniznost jest posvemašnja oslonjenost na Gospodina koji je naša hridina – Stijena. Svoj život uzimati iz Njegove riječi, svoj put prepoznati samo ondje gdje ga je ona iscrtala. I prihvatiti sve što me snađe na tom putu. To se u Starom zavjetu zove Božjom pedagogijom (ali i u Poslanici Hebrejima!), a u Novom zavjetu – uzimanje svoga križa.

Onaj tko tako radi, časti Gospodina! Zašto? Jer smatra Njegovu riječ ključem života. Jer Ga smatra Mudrim da može tajnu života staviti u svoju riječ. Jer Ga smatra moćnim da će me na tom putu zaštititi od opasnosti i zasjeda. Jer Ga smatra dobrim da će me na tom putu sačuvati i blagosloviti.

Naravno, on sa svojim Bogom hodi i kad mu je teško, ali i kad mu je lijepo jer svjestan je da su darovi koje uživa također Njegov dar. Dakle sve – i dobro i loše – on živi sa svojim Bogom.

Onaj čovjek koji tako gleda na svoj život i na Boga u njemu, on Bogu daje najveću čast koju može. Jer je Bogu izručio svoj život i živote svojih najmilijih. Što mu veće i važnije od toga može dati? Tko je tako postupio, dao je sve. Nema dalje.

Naravno, takav čovjek također sudjeluje u štovanju Boga u hramu, liturgiji… I zato ono što ondje čini i govori – svaki simbol i svaka riječ – ima smisla i istinita je jer on je već sve ono što jest i što ima oslonio na Boga, svoju Stijenu.

A kako časti Boga onaj čovjek koji mu nije sebe i svoj život tako izručio? Što on Bogu daje kad se moli, kad sudjeluje u zajedničkom štovanju Boga u crkvi..? Što znače njegovi simboli i riječi koje ondje čini i izgovara, a ne vjeruje da je Bog dovoljno mudar, moćan i dobar da mu može izručiti sebe i svoje najmilije?

Kako taj časti Boga? Nisu li njegovi čini i riječi zapravo trgovina s Bogom: znaš, Bože, imam neke želje – evo, ja Tebi odradim tu neke molitve a Ti mi ispuniš želje – može tako? Dajem da dadeš – to je trampa, vid trgovanja.

Naravno, stvarno ponizan čovjek – koji je sebe i svoj život upro u Boga-Stijenu – ne treba sigurnost tražiti ni u bogatstvu ni u moći ni na društvenoj ljestvici… Ne. On će biti i radin, i pošten, i mirno će prihvaćati svoje mjesto na gozbama i svugdje gdje se nađe.

I bit će sretan što je u Crkvi. Bit će zahvalan jer mu je darovano da smije pristupiti, kako kaže drugo čitanje, tom „svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i posredniku novog Saveza – Isusu“.

Taj čovjek, jer se sav upro u Boga-svoju Stijenu, baš zato što Mu je tako blizu, kao svoje će osjećati Božje jadnike i bolnike koje vidi oko sebe. Što je bliži Bogu, bliži je i njima.

Ako sada sučelimo čašćenje Boga kakvom nas uči prvo, starozavjetno čitanje, s Isusovim riječima, onda vidimo da gramzivo grabiti prva mjesta nije samo stvar (ne)kulture. Eh, bilo dobro da je to samo pitanje (manjkavog) bontona.

Prvo čitanje i evanđelje nam zajednički postavljaju pitanje: koga ja častim – Boga ili sebe?