Izlazak iz Egipta i jubilejska godina

Početak Knjige Izlaska prikazuje u kojoj mjeri se pogoršalo stanje Izraelaca: već su 400 godina robovi Egipćanima, a faraon negira mogućnost njihova oslobođenja. Štoviše, izdao je naredbu za ubijanje muške novorođenčadi, što – uz pogoršane uvjete života do nepodnošljivosti i podizanje radnih normi – predstavlja genocid (Izl 1). U ovoj točki Bog odlučuje započeti oslobodilačko djelovanje kako bi ih odveo u njihovu zemlju gdje će imati uvjete za puninu života.

Neupućen čitatelj sklon je događaje izlaska iz Egipta smatrati opisom događaja iz prošlosti jednog naroda, Izraelskoga. Dakle, na prvi pogled ovdje se radi o povijesni zbivanjima. Međutim, ovdje je puno više od toga jer ova biblijska naracija za upućene konstruira teološku dimenziju događaja koja mu daje puno značenje. Dok su Mezopotamci ljude smatrali nižim bićima koja trebaju raditi i hraniti razna božanstva, Egipćani su cijelu stvarnost smatrali nadnaravnom: sve što čovjek vidi i može dodirnuti nosi nadnaravno obilježje; sve osim njega! Čovjek mora paziti da ne povrijedi neko od mnogih božanstava kojima je okružen. S obzirom da ta božanstva nisu bila stvoritelji neba i zemlje, ona su s biblijske točke gledišta zapravo – demoni. Stoga događaji izlaska iz Egipta neće biti samo pitanje promjene socio-ekonomskog položaja porobljenog naroda odnosno pitanje njihovog prava na oslobođenje. Ovdje će se, na dubljoj razini, raditi o sudaru različitih duhovnih stvarnosti, između živoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, na jednoj i egipatske religije na drugoj strani, koja ovdje utjelovljuje i svaku drugu čije gledanje na čovjeka i svijet jest u suprotnosti s onim Izraelova Boga. Tek ako se ima u vidu radikalna suprotstavljenost egipatskog (odnosno općenito poganskog) gledanja na čovjeka kao na podređeno biće i Božje vizije da je on na sliku Božju (i stoga kruna stvaranja), može se razumjeti urgentnost zahtjeva za oslobođenjem. Služiti Izraelovu Bogu ujedno znači štovati Stvoritelja neba i zemlje (Izl 4,23) – jer hebrejski glagol abad znači i jedno i drugo – dok služiti Egipćanima znači služiti demonima. Tijekom boravka u Egiptu, kroz stotine godina, Izraelci su zaboravili ime svoga Boga i pomalo usvajali egipatsku religiju odnosno neznaboštvo. Stoga će borba za puštanje Izraelaca biti ne samo borba za njihovo društveno-ekonomsko i političko oslobođenje nego je borba za njihovu dušu. Ovo je borba između živoga Boga i Amon-Re, odnosno Satana. Ovdje će se dogoditi veliki egzorcizam, kako za Izraelce tako i za Egipćane (usp. Izl 9,20), jer Stvoritelj će pokazati svoju moć i ništavost egipatskih božanstava.

Božji plan bio je na miran način osloboditi Izraelce. U tu svrhu pripremio je put Mojsiju, budućem posredniku spasenja, koji će stjecajem sretnih okolnosti biti spašen od smrti u vodama Nila i odgojen na faraonovu dvoru. Kad stekne ugled, utjecaj i moć, isposlovat će slobodu svom narodu. Međutim, Mojsijevo mladalačko neiskustvo i brzopletost te silna želja za oslobođenjem doveli su do nepotrebna krvoprolića te on mora bježati u Midjan. Nakon 40 godina Bog ga susreće i daje mu poslanje: oslobodit će svoj narod i objavit će mu njegova Boga. Mojsijevim povratkom u Egipat započinje oslobođenje izraelskog naroda i Božji obračun s egipatskim krivoboštvom. Ono je i Izraelce, ali i Egipćane, držalo u potlačenom položaju; k tome je Izraelce dovelo do ruba biološkog opstanka. To je bilo potpuno suprotno od velebne vizije čovjeka iznesene u Post 1 – 2 i predstavljalo je kaos protiv kojega će ustati Stvoritelj neba i zemlje. Ali na miran način, zato Mojsije jaše magarca a ne konja (usp. 1 Kr 1,33; Mk 11,1-11) i u ruci drži štap, znak punomoći božanskog kralja. Faraona moli da pusti Izraelce (Izl 5,3), doduše navodeći sankciju u slučaju da ne pristane: Izrael je Božji prvorođenac, ako ga faraon ne pusti onda će ubiti njegova prvorođenca (4,23). Znamo, faraon nije pristajao te je Mojsije u ime Božje izvodio znamenja kako bi ga uvjerio kako je poslan od Stvoritelja neba i zemlje. Nakon devet znamenja, u kojima egipatski bogovi nisu mogli spriječiti pošasti, na red je došao faraonov prvorođenac. Faraon nije popuštao čak ni po cijenu života svog sina. Bog je ostvario svoju prijetnju i faraonov prvorođenac je umro; Oziris, egipatski bog života i uskrsnuća, bio je nemoćan. Tek tada će faraon za trenutak stati i čak moliti od Mojsija blagoslov (Izl 12,32). Ali to je bilo samo za trenutak. Kasnije će se predomisliti i opet prema Egipćanima pokazati stisnutu pesnicu, sebi na propast. Umjesto da prvih devet zala prihvati kao egzorcizam, kao dar objave živoga Boga, odlučit će i sina i sebe povući u ništavilo za svojim demonima.

Od izlaska iz Egipta prema proglasu jubilejske godine

Iz ovoga što smo prethodno rekli, proizlazi da je izlazak iz Egipta u svojoj prvoj fazi bio oslobođenje Izraelaca od duhovnog robovanja egipatskim božanstvima/demonima; pomoću 10 „egipatskih čuda“ Bog je izvršio svojevrsni egzorcizam na Egiptom. Ovo je u uskoj vezi s jubilejskom misli u kojoj je duhovna sloboda preduvjet svih drugih vrsta oslobođenja; stoga će se u kasnijem razvoju židovske misli ostvarenje jubilejskih ideala promatrati povezanim s Mesijinom egzorcističkom moći. Nakon što su Izraelci izišli iz Egipta, u kontekstu sklapanja saveza na Sinaju, Gospodin svečano objavljuje da želi svog prvorođenca, Izraela, učiniti kraljevstvom svećenika, da budu narod svet (usp. Izl 19,5-6). Drugim riječima, želi obnoviti svećenički i kraljevski identitet kojeg su imali kao Adamovi potomci. Naumio je da nakon sklapanja Saveza, žive pravedno, uživaju radosno zajedništvo s Bogom i susjedima i tako otpočinu od nevolja egipatskog ropstva.

Navedeni principi i ciljevi izražavaju ideal i stoga zvuče jasno, s notom svršenosti. Međutim, događaji koje opisuje Knjiga Izlaska govore da su stvari tekle tegobno, izlazak Izraelca iz Egipta i – još više – izlazak Egipta iz Izraelaca nije bio jednostavan i lak proces. Više puta su naglas rekli da im je žao što nisu umrli u Egiptu nego da se suočavaju s novim iskustvima hoda u slobodu (usp. Izl 14,11-12; 16,1-3); umjesto da se uzdaju u Božje obećanje, prekršili su počinak sedmog dana (16,27-30). Istina, pustinja kao predjel smrti budio je razne bojazni, no svakodnevno su živjeli od Božje providnosti i napredovali prema obećanoj zemlji. je li to bilo malo, toliko neprihvatljivo da je čak i umiranje u Egiptu poželjnije? Je li bilo potrebno pokazati grubu nevjeru u Božje obećanje? Ipak, Gospodin im je i u tom periodu pružao dobra edenskog vrta: oproštenje (za egipatsku idolatriju), slobodu od svih oblika ropstva, zaštitu i uzdržavanje za njihove obitelji te nadu u postignuće punine života dolaskom u obećanu zemlju. Da bi ova dobra išla svojoj punini, Bog će s njima sklopiti Savez kojim ulaze u zajedništvo s njim a međusobno postaju velika zajednica. Savez će biti onoliko živ i učinkovit koliko budu slušali Božji glas i držali njegove zapovijedi (usp. 19,5). A one su putokaz na putu svetosti odnosno prema postizanju edenskih dobara za sve članove velike narodne zajednice; svi trebaju ići prema punini života.

Ponuda Saveza u periodu velikih bojazni i nesigurnosti koje su ispunjavale srca Izraelaca trebala je biti pravi lijek u pravi čas. Njihova slabašna vjera, nadjačavana strahom i nepovjerenje iako su iz dana u dan napredovali prema Obećanoj zemlji, u Savezu  treba pronaći novu svježinu i mir. Svakodnevno iskustvo spasenja i Božjeg vodstva od Egipta do Sinaja trebaju Savezom te riječju svečanih Božjih obećanja pružiti novo uporište razumu i vjeri da nastavi put k cilju. Odnos s Bogom koji im je prišao i objavio se sada će poprimiti nove i jasnije konture. No, i njihov odnos prema njemu te jednih prema drugima Savez će također uobličiti u novoj, neusporedivoj većoj jasnoći. O Zakonu, skupu ugovornih obveza koje Izraelci prihvaćaju sklapajući Savez s Bogom, te drugim pojedinostima koje pripremaju pojavu propisa o jubilejskoj godini bit će riječi u sljedećem članku.

(Tekst je slobodni i skraćeni prijevod dvaju poglavlja iz knjige John S. Bergsma, Jesus and the Jubilee. The Biblical Roots of the Year of God’s favor, Emmaus Road, Steubenville 2024., 9-30)