„Je li malo onih koji se spasavaju?“ – pitaju Isusa.

Smije li se to pitati?

Kad čujemo da netko naš ima npr. zloćudni tumor, i mi se možemo pitati: koliko njih preživi to zlo? Ali ipak nam neće prvo to pasti na pamet, zar ne? Zar ne da ćemo odmah skočiti i kazati: hajdemo nešto poduzeti! Odakle treba krenuti? Jer znamo da ne smijemo gubiti vrijeme.

Ili, upišem se na polaganje vozačkog ispita. Mogu se pitati kolika je prolaznost na polaganju teorije, kolika je kad se polaže vožnja? Ali znam da mi ni najtočniji odgovor neće pomoći. Jer moj prolazak ovisi o tome da hoću na vrijeme svladati i jedno i drugo. Zato ćemo sebi reći: pamet u glavu! Kreni čim prije temeljito učiti. Jedino me to može spasiti, zar ne?

„Borite se da uđete na uska vrata…mnogi će s istoka i zapada sjesti za stol u kraljevstvu Božjem“!

Spasenje kao velika gozba..gozba nad gozbama i slavlje nad slavljima! Slika punine života za kojom žeđa svaki stvor. Jer svatko želi živjeti Puninu, disati punim plućima. Netko osjeća da ga ona zove ovdje, netko ondje… Kad ju je konačno pronašao, sv. Augustin priznaje da se dugo zalijetao u ljepotu stvorenja misleći da će je ondje doseći. Ali nije mogao, jer i ona su samo siromašna bića… kao i on – kao i mi – gladna i žedna Punine.

A na ulasku u Puninu su – uska vrata! Da bih ušao u Puninu, u tu nezamislivu i neizrecivu širinu, visinu i dubinu ne smijem biti velik! Naprotiv, trebam biti mali! Dovoljno mali…

Da, Gospodine, tako si nas nedavno poučio. U Kraljevstvo neće ući nitko tko ne postane kao dijete! Razmišljali smo o tome. Biti mali, toliko mali da se mogu radovati što si Ti „naš Otac“. Toliko mali i dobrodušan da u plodovima svojih ruku ne vidim samo svoj nego „kruh naš“…“svagdašnji“…i svaki dan ga imam pruženog braći i sestrama.

Biti toliko mali da ću ne samo pružati im kruh. Mogu biti toliko mali da mogu – biti kruh! Ti si, Gospodine, postao nama kruh. Kruh za nas…danas…i sutra. Kruh naš svagdašnji koji nam se daje na oltaru. Da bismo živjeli. I mi možemo ići kroz uska vrata dovoljno maleni jer postajemo kruh za druge. Kao naš Učitelj. Primjer nam je dao.

Dok si govorio u ovom evanđelju, jako si zaokrenuo! Umjesto broja onih koji se spasavaju ističeš ono „kad“ – „kad gospodar ustane i zaključa vrata…“, bit će kasno. Vrijeme! Stići na vrijeme ili zakasniti! O tome mi želiš govoriti.

O, Gospodine, Tvoje oči drukčije gledaju. I vide ono što zanemarujem. Točnije, ne želim gledati. Teško mi je stati pred jednostavnu istinu. Ona glasi:

moj stav prema uskim vratima koja se mogu svaki čas za me zatvoriti – slika je moje vjere!

Kad bih doista vjerovao da postoji gozba Punine i da put k njoj vodi kroz uska vrata, drugačije bih se ponašao. Već danas bih se pitao, kao prvi kršćani: „što nam je činiti, braćo“?  Znao bih da trebam odmah početi, ozbiljno i predano cio život pripremati za prolazak kroz uska vrata.

Ako tako ne razmišljam, ne osjećam žurnost i ne pitam se o mojoj malenosti pred uskim vratima – sve mi to govori da je moja vjera malena. Ja nisam, ali ona jest malena.

Da, Gospodine, dobro si me poučio! Tek kad shvatim i sebi priznam koliko je moja vjera malena, tek tada se smijem pitati: a koliko je onih koji se spasavaju? Tada se to moram pitati. Jer tada ću i sebe vidjeti pred uskim vratima koja se za mene mogu svaki čas zatvoriti.

Jer i ja počivam ondje gdje nipošto ne bih smio: s drugima leškarim u sjeni kule siloamske. Koja može svakog časa pasti na nas!