“U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!

Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.“

                                                                                              (Lk 12,49-53)

Samo je u Bogu mir, dušo moja – kaže Psalam (62,2.6).

On, on je mir naš, govore i prorok Mihej (5,4) i sv. Pavao (Ef 2,14).

Mir daj srcima, obiteljima, narodima – kaže naša crkvena pjesma…i molitva.

A ipak ti, Gospodine, kažeš da nisi došao donijeti mir.

Umjesto mira, pred oči mi stavljaš razdjeljenje – podjelu među ljudima.

Želiš da smognem snage i pratim Tvoju misao: treba doći do razdjeljenja.

I trebam se u njima pronaći.

Gospode, teško je to slušati.

Znaš da bih volio da nastupi mir, sklad, sloga…

Ali moje želje se razbijaju kao valovi o lađicu kojom si krčio put kroz oluju. Tvoji učenici i lađica moraju proći kroz oluju. Tek kad Ti budeš rekao riječ, zavladat će mir, velika utiha.

A sada kažeš: došao sam donijeti razdjeljenje.

Nisam htio, ali ipak Ti moram priznati: pogodio si me!

Pogodio si upravo onamo kamo se želim sakriti kad govorim o miru. Pogodio si da želim mir, sada i ovdje…nek dođe na mene, na sve nas takvi kakvi jesmo. A to je nemoguće, kaže mi Tvoja riječ.

I zato meni koji bih pobjegao i sakrio se kao u zaklon u tu riječ „mir“, dolazi Tvoj pogodak! Ne, ne mir nego – razdjeljenje, podjele!

Vidim, osjećam da me istjeruješ iz zaklona na čistinu. Da, Ti uvijek stvari hoćeš istjerati na čistac, a ja bih se radije sklonio i zaustavio korak.

Shvaćam: ako sam Tvoj, ako sve više i više pripadam Tvome kraljevstvu, onda sam sve drugačiji od kraljevstava, od logike ovoga svijeta. Prije ili kasnije će doći do sukoba, do razilaženja. Neće dok kupim za drugima opuške, neće kad onomu tko kopa po kontejneru pružim novac da si ide kao čovjek kupiti hranu. Ali kad budem došao onom koji baca opuške i onomu radi kojega ovaj kopa po kontejneru i kad budem rekao riječ istine, doći će do sukoba.

Priznajem, da sam češće imao na pameti Tvoju riječ, češće sam trebao istupiti kao Tvoj učenik i svedok. I ne bih se uklopio, stršio bih, okrenuli bi mi leđa. Ovako, gradio sam mir puštajući njih da govore a u sebi ušutkivao Tebe.

Da, to je bio moj mir. To je bio zaklon u koji bježim. I iz kojeg me istjeruješ ovim teškim evanđeljem. A, zapravo, njime mi kažeš isto kao i kad si rekao: vi ste sol zemlje1 Vi ste svjetlo svijeta! Vi ste u svijetu, ali niste od svijeta…

I osjetim: ovdje si namjerno stisnuo gas do kraja! Želiš mi reći: nije dovoljno da znaš da si drugačiji – jesi li spreman to živjeti? Nositi to na van? Jesi li spreman biti tako ustrajan da ćeš ući i u podjelu samo da mene ne zatajiš? Jesi li toliko moj?

O, Bože, Ti misliš ozbiljno! Ja sam Tvoje riječi – sada vidim – primao nekako usput, uz mnoge druge… A Ti me pitaš imam li vjere da cio život okačim, vežem uz Tvoju riječ…kao uz hrid, uz jedinu Istinu? Inače će moja molitva „dođi kraljevstvo Tvoje“ biti smiješno labilna. Kao da Te i ne molim ozbiljno.

Jesi li moj više nego njihov, više nego traže razne mreže Kneza ovog svijeta? – osjećam kako si upro prst u mene!

Neka mi bude, Bože, po Tvojoj riječi! Nek se i u meni, kao i u Tvojoj Majci, snagom Duha diže život koji je Njegov plod.

Pomozi mojoj nevjeri!

Da bih stvarno bio Tvoj!