Stvaranje – Bog i čovjek su u miru

Propisi o jubilejskoj godini pojavljuju se i prvi puta su tako nazvani u Lev 25. No, to ne znači da tema velikog Jubileja i ideala koje on utjelovljuje počinje tek u trećoj po redu knjizi Petoknjižja. Za cjelovito i temeljito poznavanje ove teme treba se vratiti na početak, u izvještaje o stvaranju svijeta. Ovdje su postavljeni temelji iz kojih će poteći zbivanja u kontekstu kojih će se jubilejska godina kasnije u Lev 25 pojaviti kao reakcija. Ona je plod Božje odluke da na nepovoljan razvoj povijesnih događaja reagira obnovom. Stoga ćemo ukratko istaći glavne momente koji su predstavljali povod utemeljenju jubilejske godine.

Post 1,1 govori da, kad je Bog počeo stvaranje, zemlja je bila bezoblična, pusta i prazna (1,2). Kroz prva tri dana stvaranja on joj utemeljuje oblike (dan i noć, nebesa, mora i kopno, vegetacija) a kroz druga tri ih ispunja stvorenjima (sunce, mjesec i zvijezde razlučuju dan i noć, ribe obitavaju u moru, ptice na svodu nebeskom, životinje te naposljetku čovjek na kopnu). Na Starom istoku nerijetko su različite kulture svemir shvaćale kao veliki hram a zemaljski hramovi su imali zadatak predstavljati svemir u kojem se štuje božanstvo. Opis stvaranja svijeta Post 1,1 – 2,4a obiluje usporednicama s konstruiranjem Prebivališta u Izl 35 – 40 i jeruzalemskog hrama u 1 Kr 6 – 8. Uz to, završava naglaskom na sedmom danu (za razliku od ostalih Božjih djela on je i blagoslovljen i posvećen) i tako dodatno potencira hramsko odnosno kultno obilježje stvorenog svijeta. U tom kontekstu čovjek je predstavljen kao jedino stvoreno biće koje može komunicirati s Bogom; stoga ima zadaću graditi most između božanskog i stvorenog svijeta pa je njegova uloga biti pontifex, svećenik.

U dva opisa stvaranja (Post 1 – 2) nailazimo na niz obilježja kojima Bog determinira čovjekov status. Činjenica da je na sliku i priliku Božju (Post 1,26-27) implicira da je čovjek uživa određeni stupanj Božjeg sinovstva (jer Adamov sin u 5,3 bit će na njegovu sliku), namijenjen mu je kraljevski status jer vladat će zemljom (1,28). U Post 2,15 Adam je odlikovan svećeničkom službom (jer hebrejski izrazi za rad/služenje i čuvanje bili su usko vezani uz svećenikovo slavljenje liturgije i čuvanje svetišta). Uz to, čovjek dobiva i proročku ulogu jer je do Post 2,19 svemu stvorenom Bog izriče ime (tj. izriče nutarnju istinu pojedinog bića), a nakon toga Adam imenuje životinje (2,18-20) i svoju družicu – Evu (2,23). Naposljetku, Adamu Bog dodjeljuje status zaručnika/supruga koji s Evom uživa potpuno jedinstvo (2,23a: gle, evo kosti od mojih kostiju, meso od mesa mojega). Sve to zapečaćeno je sedmim danom koji je, osim što označava ulazak u Božji počinak, ujedno i simbol saveza (u hebrejskom jeziku izreći formulu savezničke prisege doslovno se kaže: „sedmičiti“ se a obred se ponavlja sedam puta, usp. Post 21,25-34); broj sedam dobit će istaknuto mjesto u odredbama o jubilejskoj godini (Lev 25). U sedmom danu sve stvorenje treba ući u počinak s Bogom, štovati ga i uživati zajedništvo kao njegova obitelj.

Iz ovoga proizlazi da čovjek nije bio potreban oproštenja, imao je potpunu slobodu, zajedništvo s Bogom i međusobno te, napokon, uživao puninu života sa svojim Stvoriteljem u rajskom vrtu koji je namijenjen zadovoljenju svako njegove potrebe (usp. 2,9). Pomoću svega rečenoga biblijski pisac želi reći da je čovjek uživao mir s Bogom.

Prvi grijeh – gubitak mira i povratak u kaos

Nakon što je u Post 1 – 2 biblijski pisac prikazao stvaranje i položaj čovjeka u Božjem stvaralačkom promislu, nastavak njegova pripovijedanja donosi etiološki izvještaj o ulasku zla u svijet i tome da je mir narušen. U Post 3 čitatelj prati poznate nam dramatične događaje: čovjek, kojemu je Bog darovao položaj kralja i svećenika, unosi nered u stvorenu stvarnost. Umjesto da čuva harmoniju rajskog vrta, nasjeda zmijinom zavođenju te odlučuje prekršiti božansku zapovijed i ubire plod sa stabla spoznaje dobra i zla. Tim činom iskazuje nepovjerenje i nepoštovanje prema Bogu te pokreće lanac zbivanja koja pokazuju da je nepovratno narušeno međusobno povjerenje među ljudima. Konačni ishod jest izgon prvog ljudskog para iz zemaljskog raja. U narativnom smislu ovo je događaj, ali na teološkoj razini izgon jest proglas: čovjek je ozbiljno narušio životnu harmoniju koju mu je Gospodin namijenio i stoga ne može više uživati njezine blagodati u rajskom vrtu.

Sljedeća poglavlja – sve do početka općeg potopa (Post 6) – kroz deset generacija prate širenje grijeha koji ugrožava Božje stvaralačko djelo. Neposredno prije nego proglasi odluku o potopu, Bog konstatira da je zemlja iskvarena (u hebr. izvorniku je pasiv u 6,12) prije toga je već naznačen uzrok: svaka pomisao u čovječjoj pameti samo zloća (6,5). Ovi su tonovi izravna suprotnost proglasu neposredno nakon stvaranja kada je zaključio da sve bijaše veoma dobro (1,31). Po okončanju potopa, Bog sklapa savez s Noom. Tu se pojavljuju prvi jubilejski elementi: oproštenje grijeha, pomirenje čovjeka s Bogom, Noa zadobiva slobodu i kraljevsko dostojanstvo vladanja koje je imao Adam. Na koncu je u Noi i njegovu potomstvu blagoslovljeno je čitavo čovječanstvo. Čovjek time ponovno ulazi u mir, iako on više nije savršen (prva specifikacija Božjeg blagoslova jest da se čovjeka boje sve životinje, 9,2; od sada je legalizirano ubijanje životinja, 9,3 itd).

Međutim, dramatična zgoda nakon sklapanja saveza dodatno će pogoršati stvari. U Post 9,18-25 čitamo kako se Noa napio i razgolitio, a njegov sin Ham, koji je to vidio, umjesto da ga pokrije išao je događaj prvo razglasiti braći. Moderni čitatelj u ovom događaju neće zamijetiti posebnu težinu koju ima u starozavjetnom kontekstu. Naime, Noa je imao svećenički status i stoga mu nipošto nije bilo dozvoljeno napiti se niti razgolititi. Dramatiku dodatno pojačava činjenica da je prokleo sina Hama koji je to razglasio braći. Po svojim konstitutivnim elementima ova je zgoda podudarna s događajem u rajskom vrtu: u oba slučaja imamo grešno konzumiranje plodova zemlje, golotinju, sramotu i proklinjanje. Kao da se u Noinu životu ponavlja tragično iskustvo Adama i Eve.

Kao i nakon pada Adama i Eve, Post 9 – 11 nam prikazuje sljedećih 10 generacija u kojima, usporedo s razvojem civilizacije, grijeh i nered nastavljaju svoje širenje. Ovaj odsjek kulminira prikazom gradnje babilonske kule. Ona predstavlja izraz uznositosti u kojemu ljudi pokušavaju svojim snagama prodrijeti u područje božanskoga. Kao i u slučaju Adama i Eve posrijedi je nastojanje kojim čovjek samoinicijativno kani prijeći i pri tome povrijediti granicu Božjeg identiteta. Nakon Božje reakcije, ljudi se dodatno udaljuju jedni od drugih jer su im pomiješani jezici; udaljuju se i od Boga. Time se gube dobra edenskog vrta koja je savez s Noom obnovio.

Izabranje Abrahama i vrijednosti jubilejske godine

U ovoj točki Bog odlučuje promijeniti način svog postupanja prema ljudskom rodu. Njegov odnos prema čovjeku i ciljevi su isti, ali Gospodin odlučuje započeti novo spasenjsku inicijativu. Umjesto dosadašnjeg nastojanja suzbiti grijeh raznim sankcijama (npr. najavom odmazde za određene grijehe nakon Kajinov bratoubojstva ili uništenjem počinitelja u slučaju općeg potopa), što su zapravo naknadne represivne reakcije, sada će najaviti novu, veliku etapu aktivnog djelovanja. Umjesto frontalnog oslovljavanja čitavog čovječanstva, Bog pažnju usmjeruje na jednog čovjeka, Abrama, i njegovo potomstvo (usp. Post 12,1-3). U svijetu u kojemu je narušen mir, Gospodin započinje uspostavu mira. Kreće s jednim čovjekom i njegovom obitelji. To je velik projekt ozdravljenja svijeta zaraženog razornom silom grijeha kojeg teologija naziva povijest spasenja.

Abram i njegovo potomstvo trebaju postati novi početak svijeta oslobođena od grijeha. Njegova vjera postat će, milošću Božjom, temelj njegove pravednosti pred Bogom (15,6). To je prvo od jubilejskih dobara koje je Bog udijelio od početka povijesti spasenja. No, Abram nema drugih: nema slobodu jer živi među Kaldejcima, nema obitelj odnosno potomka/baštinika, nema svoje zemlje na kojoj će podići dom itd. Stoga ga je Gospodin pozvao iz Ura Kaldejskoga u zemlju u kojoj će iskusiti puninu života. Tako započinje drugi dio knjige Postanka (poglavlja 12 – 50) u kojima biblijski pisac pripovijeda kako će povijest Abrahamova potomstva iz pokoljenja u pokoljenje biti borba za mir. Bit će to borba za obitelj i potomstvo, za slobodu od agresivnih susjeda, za posjedovanje zemlje itd. U toj borbi će Abrahamovi potomci pod prijetnjom perioda gladnih godina privremeno sići u Egipat, ali neprestano u nadi da će se vratiti nazad u zemlju koju je Bog obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu (Post 50,24-25).

S jedne strane pozitivni naboj izraza zemlja kojom teče med i mlijeko (Izl 3,8) – što je metafora za puninu života kojeg daje Gospodin – a s druge strane ropstvo u koje će Abrahamovi potomci upasti u Egiptu, pripremaju novu situaciju na koju će Gospodin promptno odgovoriti. Jer njegovo obećanje punine života oštro će se sudariti sa sumornom stvarnošću egipatskoga ropstva koje će proživljavati Izraelci. Na vremenskoj liniji povijesti ovo će biti još jedno u nizu očitovanja kolektivnoga grijeha. No, s obzirom da je Gospodin svoj projekt spasenja odlučio ostvarivati preko Abrahama, hod prema ostvarenju obećanja danih njemu i njegovu potomstvu sada će naići na ozbiljnu zapreku. Abraham i njegovi potomci vodili su ozbiljnu borbu za mir, odnosno za život koji će zavrijediti Božju naklonosti i blagoslov. Sada su pred preprekom koja prijeti ugušiti njihove napore. U Gospodnjim očima ovo je situacija koja zahtijeva neodložnu i odlučnu reakciju. U prvom koraku oslobodit će Izraelce iz ropstva. Nakon izlaska iz Egipta, uslijedit će drugi korak. Vidjeli smo da je Abraham uživao samo jedno od dobara predviđenih stvaranjem – hodio je u zajedništvu s Bogom i bio je oslobođen od grijeha. Po izlasku iz Egipta Božji plan spasenja predviđao je oživotvorenje i drugih dobara. To će se dogoditi proglašenjem uredbi o slavljenju jubilejske godine (Lev 25). One su, stoga, u tom povijesnom kontekstu u prvom redu bile Božji dar Abrahamovu potomstvu. No, s obzirom da je izabranje Abrahama i njegova potomstva bilo u funkciji blagoslova za sva plemena zemlje (Post 12,3c), uredbe o slavljenju jubilejske godine imaju daleko šire značenje. U krajnjoj liniji, kaneći projektom spasenja putem Abrahama i njegova potomstva zahvatiti cijelo čovječanstvo, uredbama jubilejske godine Bog će zapravo započeti uspostavljati izvorne vrijednosti kojim se odlikovala vizija čovjeka i svijeta koju je imao kad je pristupio činu stvaranja. Funkcija jubilejske godine, stoga, ne ograničava se na ulogu tog teksta u Levitskom zakoniku niti u Petoknjižju ili Starom zavjetu kao većoj cjelini, nego je stožerna za čitavu povijest spasenja. Njezina je uloga oživotvoriti temeljne ideale iz čina stvaranja. Već iz ovog ugla postaje razvidno zašto je Gospodin Isus svoje poslanje shvaćao kao oživotvorenje ideala jubilejske godine (usp. Lk 4,16-21).